Kur’anski koncept islama

Koncept vjere, unikatan kur’anski dragulj koji slovi: بعد اعوذ باالله من الشيطان الرجيم

وَلَهُ أَسْلَمَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ طَوْعًا وَكَرْهًا وَإِلَيْهِ يُرْجَعُونَ „A Njemu se potčinio i onaj na nebesima i Zemlji, s voljom ili bez, i Njemu će se vratiti.“

Ova proklamacija našeg Gospodara kazuje da je cijeli Univerzum, sve i svako u njemu „muslim“, a značenje riječi muslim je onaj koji se potčini volji Allahovoj, onaj koji u potpunosti funkcioniše i ponaša se potčinjeno Allahovoj volji i odredbi. Na pomenutoj univerzalnoj osnovi, Kur’an zahtijeva od ljudskog bića komu je data slobodna volja, dok drugima nije, da se pokaže na ispitu date mu slobodne volje izbora. هُوَ الَّذِي خَلَقَكُمْ فَمِنكُمْ كَافِرٌ وَمِنكُم مُّؤْمِنٌ ۚ „On je taj koji vas je stvorio pa vas ima koji ne vjerujete i koji vjerujete.“

Definicija vjere, čije obrazloženje će biti ponuđeno, apsolutno unikatna za razliku od svih drugih datih bilo koje druge svjetske religije, kur’anska slovi: فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ „Pa upravi svoje lice spram vjere (načinu života) bespokolebljivom odanošću.“ فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا ۚ „Spram prirodom s kojom je Allah stvorio ljude.“ Stvorio je sve ljude, njihovu prirodu, koja im je zajednička osnova prirodne zakonitosti, a pokornost toj zakonitosti je dîn, vjera. لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ۚ „Nema izmjena Allahovom stvaranju“ što implicira da Allahov univerzalni zakon se nikada ne mijenja, da je postojan. A što potvrđuje ljudska priroda koju je stvorio, bila je i ostala ista od vremena kada je Adem stvoren pa do danas i uvijek će biti. Potom, Allah kaže: ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ „To je postojna vjera“, to je zaista istinska vjera. وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ „Ali većina ljudi ne zna.“, većina ljudi to ne razumije, da je vjera, vjerski život, je voditi život po principima prirodnih zakona po kojima je Allah stvorio i ljude, kao i ono što nas okružuje, odnosno u čemu smo.

Odanost, odnosno pobožnost, Kur’an pojašnjava da postoje dvije vrste, formalna i druga stvarna pobožnost. لَّيْسَ الْبِرَّ أَن تُوَلُّوا وُجُوهَكُمْ قِبَلَ الْمَشْرِقِ وَالْمَغْرِبِ „Nije pobožnost da okrećete lica svoja istoku i zapadu.“, nije pobožnost da svoju vjeru samo na to svedeš tražeći Allaha okrenut isoku ili zapadu. فَأَيْنَمَا تُوَلُّوا فَثَمَّ وَجْهُ اللَّهِ „Pa gdje god se okrenete, Allah je tamo.“ Nije pobožnost okretanje lica istoku i zapadu, već pobožnost je: وَلَٰكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَالْمَلَائِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّائِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا ۖ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ ۗ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا ۖ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ „pobožni su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjigu, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, za Njegovu ljubav, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obećanje svoje, kada ga daju, ispunjavaju, i oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su tî koji su ispunili (za sebe svjedočili pobožnost i to dokazali), i oni su zaista oni bogobojazni.“ Knjiga, u ovom kur’anskom pasusu je spomenuta u jednini što može predstavljati jedno od dvoga ili oboje, a imajući na umu da Allah često u Kur’anu spominje množinu كُتُب knjige, prvo, još jedan pasus iz gornjeg ajeta pored jednine riječi knjiga ovaj ajet određuje da se on odnosi na Muhammedov a.s. ummet وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا „oni koji svoja obećanja ispunjavaju“, zašto ovaj pasus vezujemo za sljedbenika Muhammedova? Jedan od univerzalnih i očitih primjera je u slučaju Huzejfe r.a.. Kada je Muhammed a.s. sa drugim vjernicima učinio hidžru iz Mekke u Medinu, Huzejfe r.a. je ostao u Mekki da se pobrine za poslove muslimana koji su učinili hidžru. On je bio posljednji koji će učiniti hidžru, u međuvremenu, kada je bio već spreman napustiti Mekku, mekkalije, neprijatelji Islama, su postavili straže na izlaze iz grada. Ne znajući za to, Huzejfe r.a. je pošao put hidžre u Medinu, pa je bio zaustavljen na izlazu. Rečeno mu je da mu neće dozvoliti da napusti Mekku. „Ne možeš ići Huzejfa, ti si musliman, nećemo ti dozvoliti da ideš!“ Pa ih je upitao, zašto, po kojem zakonu? Odgovorili su mu da nema zakona, već ne žele ga pustiti jer u planu su napasti Medinu, i ne žele da njegovim odlaskom još jedan vojnik bude u Medini na strani muslimanske grupe koja je tamo. Jedini način, na koji će pristati ga pustiti da ide, je ukoliko čvrsto obeća da kada oni napadnu Medinu, da on neće izaći na ratno polje protiv njih. Pa je Huzejfa r.a., položio obećanje da neće izaći protiv njih, ali kada je pošao svojim putem, pomislio je na „rat je varka, strategija“ on je dao obećanje, ali kao i u modernom zakonu „obećanje u zatočeništvu, nije obećanje (ne mora se ispoštovati).“ Kada je stigao u Medinu, sve je ispričao Muhammedu a.s. Nakon toga, počeo je živjeti kao i drugi u Medini, ne obraćajući pažnju šta će biti i kako. Potom je došlo i vrijeme prve bitke u Islamu, bitka na Bedru, mekkalije se okupiše u velikom broju i naoružanju, dok su muslimani malobrojni s druge strane naspram. I nakon najvećeg truda, Poslanik a.s. nije mogao na bojno polje izvesti više od 313 ljudi, a uz to i slabo naoružani. Svaki pojedinac je bio potreban Poslaniku a.s., jer čuo je za brojnost mekkalija koji pristižu. Pa je došao Huzejfe r.a. Poslaniku a.s., u ovome se ogrela islamijjet čovjeka, u ovome što slijedi. Huzejfe je rekao Poslaniku a.s. da želi poći sa njima u rat, na bojno polje. „Ne možeš Huzejfe sa nama!“, pa je upitao „Zašto Poslaniče?“ , „Zar se ne sjećaš o Huzejfe da si dao mekkalijama zakletvu (obećanje)?“ Pa je rekao „ali to je obećanje dato u zatočeništvu, a takvo obećanje nije obećanje!“ Poslanik mu je odgovorio „Da, u generalnom zakonu za ljude i ostale ljude takvo obećanje ne vrijedi (može se prekršiti), ali za muslimana to obećanje vrijedi.“

Također i množina riječi وَالنَّبِيِّينَ „i poslanike“ kazuje u korist da se ajet odnosi na Muhammedov ummet, koji kao jedina religija na svijetu vjeruje i priznaje sve poslanike, dok druge religije neke priznaju a neke odbacuju ili ih i ne pominju ili im nisu poznati.

I drugo, riječ knjiga u ajetu je u jednini jer jedina ne izmijenjena nebeska knjiga koja je direktan govor Gospodara je Kur’an.

Potom, čovjek koji posvjedoči vjeru u Allaha, Sudnji dan, meleke, knjigu i poslanike, Allah pred takva čovjeka postavlja test, provjeru tog imana, te vjere koju iskazuje, وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ „pa daje svoj imetak za Njegovu ljubav rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva“. Primijeti, da je Allah u ajetu prije čovjekove obaveze spram Gospodara prednost dao pravu čovjeka spram čovjeka. Tek kada izvršiš test koji je pred tobom, kada dokažeš svoju vjeru koju ističeš, tek tada si dostojan svojim licem biti okrenut Allahu u namazu i obratiti Mu se, وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ „i koji namaz obavlja i zekat daje.“

Kada je pomen otvoren o imetku i novcu ajetom iz Allahove Knjige, potrebno je malo odstupiti od suženosti teme, a za korsit onog srca koje nije zapečaćeno Allahovim pečatom, a pritegao ga je obruč nepravde. Uzmi svoju Knjigu, pa pročitaj od korice do korice, i nigdje nećeš naći da Allah kaže „budi bogat“, niti da Allah voli da si bogat, imućan, ali i ne zabranjuje da pravedno stičeš i samo na takav način budeš imućan. Jedne su prilike ljudi došli Allahovu Poslaniku a.s., molili su, tražili od njega da moli (Allaha) za njihovo potomstvo, za blagodati ovog svijeta. Poslanikova a.s. dova je bila اللهم اجعل رزق آل محمد قوتً „Allahu moj učini opskrbu Muhammedove porodice (Muhammedova potomstva) dostatnom“ tj. onoliko koliko je potrebno za osnovne potrebe čovjeka, ne preko, lekcija je i više nego očita. Bogatstvo je od najvećih iskušenja أَنَّمَا أَمْوَالُكُمْ وَأَوْلَادُكُمْ فِتْنَةٌ „Zasita su vam imetci vaši i porod kušnja (smutnja).“ A sama riječ أَنَّمَا ima značenje bez imalo sumnje. Njegove su riječi istine i ove: الْمَالُ وَالْبَنُونَ زِينَةُ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا „Imetak i sinovi su ukras dunjaluka“ kao što je i nebo ukrasio lampicama وَلَقَدْ زَيَّنَّا السَّمَاءَ الدُّنْيَا بِمَصَابِيحَ  „A dunjalučko nebo smo ukrasili lampama (zvijezdama).“ I jedno i drugo su pomenuti kao ukrasi samo ovog svijeta, pa im se čovjek divi i gleda ih i jedno i drugo očima čežnje. وَالْبَاقِيَاتُ الصَّالِحَاتُ خَيْرٌ عِندَ رَبِّكَ ثَوَابًا وَخَيْرٌ أَمَلًا „A dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ona su ono u što se čovjek može pouzdati.“ Tj. tvoje dobročinstvo u kome ustrajavaš je jedini prikladan poklon s kojim možeš pred Allaha, ne nagomilan imetak i brojan porod, od toga je teška korist, jer je iskušenje veliko, a Allah najbolje zna.

Biti upravljen spram vjerom nepokolebljivom odanošću, znači i to da sve što posjeduješ je od tebe unaprijed otkupljeno إِنَّ اللَّهَ اشْتَرَىٰ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الْجَنَّةَ „Allah je od vjernika otkupio njihove živote i imetke a za uzvrat im je džennet.“ Nema vjernika koji je imućan a da se ne pribojava Allahova obećanja وَيْلٌ لِّكُلِّ هُمَزَةٍ لُّمَزَةٍ (1) الَّذِي جَمَعَ مَالًا وَعَدَّدَهُ (2) يَحْسَبُ أَنَّ مَالَهُ أَخْلَدَهُ (3) كَلَّا ۖ لَيُنبَذَنَّ فِي الْحُطَمَةِ (4)  „Teško li svakom lošem osobenjaku. Onome koji gomila i prebrojava imetak. Misli da će ga imetak njegov besmrtnim učiniti. Neće, on će sigurno biti bačen u vatru.“  Legitimno, u pravom smislu riječi, na načine koje šeriat, islamski zakon dozvoljava, vjernik može steći i biti bogat pazeći na granicu koja podvlači da cilj ne opravdava sredstvo.

Poslanik Islama a.s. je rekao: إن الحلال بيّن وإن الحرام بيّن „Zaista je halal (dozvoljeno) jasan i zaista je haram (zabranjeno) jasan…“ I halal i haram se nalaze u jasnim ajetima Knjige i potvrđeni su Sunnetom, njihova naknadna interpretacija može biti samo suvislo koje odvodi na stranputicu.

وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ „i oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom.“, kako da musliman podnese ovakve tegobe, da ostane smiren i pribran? Muslimanu je moto dat Allahovim riječima إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ „Zaista smo mi Allahovi i Njemu ćemo se zaista i vratiti!“ Naši životi, i sve što posjedujemo, Allahovo je, od Njega je i Njemu je povratak. Jedan od primjera pomenutih moralnih vrijednosti je slučaj Abdul-Kadir El-Gejlanija. Za njega se pominje da je bio magnet za biznis visoke klase iako sam nije živio kako žive imućni, bio je predan Islamu kako životom tako i imetkom. A obzirom na odliku koju mu je Allah dao, imao je i vlastitu robu kojom je trgovao i uposlene koji su za njega radili, vlastiti biznis. Jedne prilike dok je sa svojim učenicima sjedio u hanikahu i razgovarao, došao mu je njegov biznis menadžer noseći mu loše vijesti. „Gospodine, veoma mi je žao vam prenijeti vijest da je flota koja je nosila robu iz Basre potopljena.“ Pa se Abdul-Kadir malo zamislio, pa pognuo glavu za kratko, uspravio ju i rekao „el-hamdu lillah!“ (sva hvala i zahvala pripadaju Allahu), pa nastavio sa učenicima gdje je stao. Nakon nekog vremena, ponovo pristiže menadžer sa lijepim vijestima, govoreći da je prethodna vijest pogrešna, da je flota bila zapala u jaku oluju na moru ali da je sigurno doplovila do kopna. Pa je Abdul-Kadir učinio sve isto kao i prije. Jedan od učenika ga je potom upitao za te njegove postupke, kako el-hamdu lillah i na vijest o potonuću a i na vijest o spasenju njegove flote i robe, biznisa. Pa se Abdul-Kadir nasmijao i objasnio: „Pogrešno ste razumjeli, nisam rekao el-hamdu lillah zbog potonuća, niti zbog spasenja, ne zbog toga.  Već sam sebe preispitao, svoje osjećaje kada je stigla devastirajuća vijest, da vidim da li je to u meni stvorilo ikakva utiska na moje emocije, pa kada sam uvidio da nije, na tome sam zahvalio Allahu. A i kada je vijest stigla o spasenju, ponovo sam pogledao u svoje unutarnje stanje i vidio da je nepromijenjeno, pa sam ponovo rekao el-hamdu lillah!“ Ovo je način vjernika. Allah nam pojašnjava لِّكَيْلَا تَأْسَوْا عَلَىٰ مَا فَاتَكُمْ وَلَا تَفْرَحُوا بِمَا آتَاكُمْ „zato nemojte tugovati za onim što vam je promaklo, a i ne radujte se onome što vam On dadne.“. Koliko je takav akt loš, da se vjernik povinuje naletima svojih emocija, Allah spominje u jednom drugom ajetu وَمِنَ النَّاسِ مَن يَعْبُدُ اللَّهَ عَلَىٰ حَرْفٍ ۖ فَإِنْ أَصَابَهُ خَيْرٌ اطْمَأَنَّ بِهِ ۖ وَإِنْ أَصَابَتْهُ فِتْنَةٌ انقَلَبَ عَلَىٰ وَجْهِهِ خَسِرَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةَ  „Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet.“ Ovo je vjera na osnovu okidača emocije, ako ga snađe kakvo dobro, miran je i zahvalan, i sve je i ostalo oko njega dobro, ali ako ga snađe kakva nevolja, uzrujan je, ne zadovoljan, obraća se riječima „pa zašto Bože, pa vidi šta mi uradiše!“ A vrati se na ajet, i vidi šta Allah kaže za one koji vjeruju, udjeljuju, namaz i zekat izvršavaju, koji obećanje ispunjavaju, i koji su strpljivi  أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا“ Oni su tî koji su ispunili (za sebe svjedočili pobožnost i to dokazali)“ Oni su istinu rekli i istinu pokazali. To je Islam i to je biti musliman.

Za Akos.ba piše: Sedin Duranović