Kur’anska percepcija problema neplodnosti u braku

Problem neplodnosti

Neplodnost se može definirati kao nemogućnost postizanja životno održive trudnoće u jednoj godini običnog spolnog općenja bez upotrebe kontraceptivnih sredstava.^[1] Ovaj problem nije nov. U analima historije pokušavano je od različitih zajednica i ljudi da se riješi ovaj problem na različite načine. Ovo će poglavlje obrađivati sredstva pomoću kojih su se muslimani pokušavah suočiti s ovim problemom kroz vijekove prije nedavnih prodora na polju biomedicinskih nauka.

Kur‘an i neplodnost

Stvaranje ljudskih jedinki jeste dio uzvišenog plana i ovo je izneseno jasno u sljedećem kur‘anskom ajetu: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.”^[2]

Muslimani nastoje imati djecu i oni dobro paze na hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Oženi se ženom koja će te voljeti i roditi mnogo djece jer ja ću se ponositi velikim brojem mojih sljedbenika (na Sudnjem danu).”^[3]

Ah, istovremeno, oni duboko vjeruju da se ništa ne dešava osim onako kako to hoće Allah, dž.š.. Odnoseći se na darivanje djece i neplodnost ili sterilnost, Kur‘an izjavljuje: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sve zna i sve može.”^[4]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn-Kesir kaže da nas Svemogući Allah obavještava da je On Onaj koji je stvoritelj Dženneta i Zemlje, i samo On odlučuje šta će se na njima desiti. On daje kome On hoće i uskraćuje (Svoja dobra) kome On hoće. On stvara šta god On hoće. On može bračnom paru darivati samo žensku djecu, a drugome samo mušku, dok drugi par On može blagosloviti muškom i ženskom djecom, a može čak neke ostaviti neplodnima.^[5]

Kur’an se osvrće na barem dva poslanika, tj. Zekenjjaa, a.s., i Ibrahima, a.s., čije žene nisu mogle začeti djecu, a ovo zbog toga što su one bile u starijoj dobi. Naprimjer, Kur‘an bilježi nječi izgovorene od Zekenjjaa, a.s., i žene Ibrahimove, a.s., kada im je data radosna vijest da će biti blagoslovljeni potomstvom, na sljedeći način: “Gospodaru moj“, reče “kako ću imati sina kad me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?” ”Eto tako”, reče On, “Allah čini što On hoće”.”^[6] Jadna ja!” reče ”zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!”^[7]

Prema tome, iz ajeta o neplodnosti ili sterilnosti jasno se može vidjeti da neki ljudi nisu u mogućnosti začeti djecu, ali ipak oni to mogu učiniti ako to bude Allahova, dž.š., volja.

Borba protiv neplodnosti

Muslimani bez djece nadaju se da će, poput poslanika Ibrahima, a.s., i Zekenjjaa, a.s., biti jednog dana blagoslovljeni djecom. Stoga je njihov prvi korak molenje Allaha, dž.š., da ih izliječi od njihove neplodnosti. Ali, treba istaći da premda prizivanje Allaha, dž.š., može biti njihov prvi postupak, ipak postoje drugi načini i sredstva pomoću kojih su muslimani u različitim dijelovima svijeta reagovali na ovaj prob­lem. Neki od njih su pribjegavali poligamiji, drugi su tražili pomoć kroz hamajlije ih ta’viz dok su neki izabrali da usvoje djecu. Sada ćemo obraditi svaku od ove tri metode posebno.

Poligamija

Neograničena poligamija (višeženstvo) bilo je pravilo kod predislamskih Arapa, a pojavom islama maksimalni broj žena koje pojedinac može istovremeno imati ograničen je na četiri.^[8] Kur‘anski ajet koji obrađuje ovu tematiku glasi: ‘Ako se bojite da prema ženama siroticama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tn i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo s jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.”^[9]

Iz navedenog odlomka može se razumjeti da poligamija sama po sebi nije obavezna radnja, već radije, ona je dopuštena u određenim uvjetima i pod određenim okolnostima. Pojedinac ne može previdjeti činjenicu da zbog različitih razloga islam dopušta poligamiju kao sredstvo za obuzdavanje promiskuiteta u društvima gdje žene brojčano nadmašuju muškarce. Ili može, kao što to dr. Hammudah  ističe, “dopustiti muškarcu čija žena nije sposobna da ima djecu iz ovog ili onog razloga da se opet oženi da bi zadovoljio svoje prirodne potrebe i u isto vnjeme uzdržava svoju ženu s kojom nema djece, a koja ga vjerovatno treba sada više nego ikada.”^[10]

Hamajlija ili taviz

Muslimani indo-pakistanskog potkontinenta pokušavaju nješiti problem neplodnosti posjećivanjem određenih “duhovnih vođa”, koji se obično odnose kao pirovi, s lim da se om mogu moliti za njih da budu izliječeni od njihove neplodnosti. Normalno, ovakav pir dat će mužu određenu hamajliju i tražiti da ona bude zavezana oko struka njegove žene.^[11] Ne može se poreći da u nekim slučajevima neplodna žena nosea ovakvu hamajliju na neki način ostane trudna. Ovakav se slučaj potom tumači od strane ljudi koji imaju “vjeru” u ovakve djelatnosti kao daje takav slučaj posljedica djelotvornih moći hamajlije.

Usvojeno roditeljstvo

U Južnoj Africi brojni su muslimani imali posvojeno roditeljstvo kod amidža i tetaka koji nisu imali djece. Zaključak koji se može izvesti iz ovoga jeste takav da su muslimani u Južnoj Africi pokušali riješiti svoj problem nemogućnosti imanja potomstva pomoću posvojenog roditeljstva djece bilo njihove braće ili sestara. Senjat zabranjuje muslimanima zakonsko usvajanje djece drugih roditelja. Kur‘an je eksplicitan u vezi s ovim pitanjem: ‘Allah nijednom čovjeku dva srca u njednma njegovim nije dao, a ni žene vaše, od kojih se ziharom rastavljate, materama vašim nije učinio, mti je posinke vaše sinovima vašim uanio. To su samo vaše nječi, iz vaših usta, a Alah istmu govon i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Alaha ispravmje. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjen i štićenici su vaši. Nije gnjeh ako u tome pogriješite, gnjeh je ako to namjerno učinite, a Alah prašta i samilostan je.” (Kur’an, 33:4,5.)

Ibn-Kesir, tumačeći ove riječi, objašnjava da je ovaj ajet objavljen povodom Zejda bin Hansa, r.a., kog je Alahov Poslanik, s.a.v.s., usvojio kao svog sina pnje nego što mu je objavljeno poslanstvo. Zejd je tada zvan “Zejd bin Muhammed” Alah, dž.š., želio je da ovaj dodatak i veza (tj. “bin Muhammed” što znači sm Muhammedov) budu prekinuti. Nadalje, usvajanje (nekoga) i njegovim proglašavanjem kao daje tvoj vlastiti sin ni na kakav načm ne čini ga tvojim djetetom (sinom) jer je on potomak drugog čovjeka i nije moguće za njega imati dva oca u isto vnjeme, kao što je nemoguće za čovjeka da posjeduje dva srca.^[12]

Dr. Hammudah Abd el-Ati pokušava objasniti mudrost u zabranjivanju muslimanima da usvajaju djecu u zakonskom smislu, izjavljujući da je “usvajanje jedan od glavnih razloga koji ohrabruju neke ljude da učestvuju u neodgovornim djelatnostima i nedozvoljenim spolnim odnosima. U novije vnjeme ovo je komercijalizirano. Postoje neki ljudi koji stavljaju svoju djece na “rasprodaju” ili trguju njima kao vijesmčkim medija šouom. To se ne dešava u afričkim ili azijskim džunglama; to se dešava upravo ovdje u Kanadi i Amenci. Zbog svega toga islam ne pnhvata ovu instituciju mti toleriše njeno praktikovanje među muslimanima.”^[13]

Dr. ‘Abd el-Ati ne uspijeva iznijeti mudrost u kur‘anskoj zabrani zakonskog usvojenja. Izgleda da je on uopće promašio cijelu stvar. Jer zasigurno kur‘anska zabrana o ovom pitanju nije mogla biti potaknuta činjenicom da je ova institucija mogla biti zloupotrijebljena. Ovdje se može istaći da, iako Kur‘an osuđuje zakonsko usvojenje, on, s druge strane, snažno podržava uzdržavanje siročadi i ohrabruje muslimane da podrže ovu praksu. Kada se uzdržava nečije tuđe dijete, njegovo/njeno porodično ime ostat će isto, a ne kao što je slučaj kod usvajanja pn kojem se njegovo/njeno ime gubi. Razlog zadržavanja porodičnog imena usvojenog ima za cilj sprječavanje slučajnog stupanja u brak s njegovim/ njenim bratom ili sestrom. Nadalje, Kur’an sprečava križanje biljaka ili životinja koje su u užem srodstvu, a detalji u vezi ovog pitanja se nalaze u suri En-Nisa‘ (Kur‘an, 4:23-24).

Neplodnost, kao što je već istaknuto, predstavlja nemogućnost imanja potomstva. Kur an ističe da je Allah Svemogući Onaj Koji dariva potomstvo nekim ljudima. Druge On odabire i učim neplodnima. Zanimljivo je zabilježiti da su muslimani reagovah pozitivno u svom pokušavanju rješavanja problema neplodnosti. Ali, koliko su praktični bili postupci koje su oni preduzimali jeste predmet kriticizma. Napnmjer, poligamija može riješiti problem muškarca čija neplodna žena ne može imati djecu i on može imati djecu s drugom ženom. Ali, ako se nedostatak nalazi kod njega, poligamija neće riješiti problem. Ako on može biti siguran da se nedostatak ne nalazi kod njega, onda imanje druge žene može mu donijeti potomstvo, ali to neće m na kakav način osloboditi njegovu neplodnu ženu urođenog osjećaja da bude majka. Biološki govoreći, žena je ta koja ima veći nagon da ima svoju vlastitu djecu zbog njene fiziološke prirode. Zar ne bi trebalo nešto biti urađeno da bi jojse pomoglo u rješavanju njenog problema neplodnosti?

Opet, obraćanjem pirovima za pomoć pomoću hamajlija ni na kakav način ne garantuje rješavanje problema neplodnosti. Nadalje, uzdržavanje djeteta, naime siročeta, može biti dobronamjeran čin i može dati paru koji to čim zadovoljstvo podizanja djeteta i pažnje za njegovo dobro. Ali to dijete nikada ne može biti zvano njihovim djetetom i ni na kakav način ne može uzeti ime oca koji ga uzdržava, niti on/ona može biti zakonski nasljednik roditelja koji gaje izdržavao. Mora se priznati, ipak, da od tri ovdje iznesene mogućnosti, uzdržavano roditeljstvo jeste najpraktičnije rješenje za par koji ne može imati potomstvo u smislu da njih oboje mogu podjednako sudjelovati u radosti podizanja djeteta, premda, ne njihovo, uzdržavano dijete može još uvijek biti podizano kao da je ono njihov vlastiti potomak.