Kultura razilaženja: Da li razilaženje predstavlja zlo?

Treće PDF izdanje u nizu koje nudimo čitalačkoj publici je Zajednica srednjeg puta (knjiga 1). Ovo izdanje sačinjeno je od 17 radova eminentnih islamskih učenjaka. Dvanaesti rad u nizu kojeg objavljujemo je “Kultura razilaženja”, autora dr. Selman el-Avde

 

Prvi dio

Allahu zahvaljujemo, hvalimo Ga, od Njega pomoć tražimo, Njemu se kajemo i utječemo od zla naših duša i loših djela. Koga Allah uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da je Allah jedini bog i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Bože moj, blagoslovi i spasi Muhammeda, njegovu porodicu i drugove.

Običaj pisaca i govornika jeste da rezultate svoga istraživanja iznesu na kraju svojih knjiga i istraživanja, ali ćemo mi odmah na početku spo­menuti rezultate do kojih su na osnovu gorkih iskustava došli mnogi, a koji se mogu svesti na ova četiri stiha:

Sve sam vjere na zemlji upoznao

Istok i Zapad radi toga prešao

I nađoh da je islam jedinstvu najbliže

A njegovi sljedbenici jedni od drugih bježe!

Da li ijedna vjera na zemlji posjeduje naslijeđe poput našega:

• Kur’an Časni,
• Poslanikov, a.s., hadis,
• historiju islama.

To nam naslijeđe ukazuje na važnost očuvanja jedinstva, i to je jed­na od osnova vjere, Božija naredba sadržana u Kur’anu, Poslanik, s.a.v.s., na njoj insistira kroz mnogobrojne jasne i vjerodostojne hadise, a ashabi i tabi’ini su to u svome životu praktično primijenili.

S druge strane aktuelno stanje muslimana u velikoj je mjeri ispu­njeno razilaženjem i svađom oko pitanja i razloga koji su ponekad razu­mljivi, ali su češće nerazumljivi. Svi lijepo pričamo o kulturi razilaženja, uz postavljanje lijepih teoretskih teza, ali je malo onih koji su u stanju da u slučaju razilaženja ove teze primijene i pretoče ih u praksu. Možda je tajna u tome što od drugih tražimo da se pridržavaju kulture razilaženja kada se raziđu s nama, ali sami sebe ne obavezujemo na isto kada se ra­ziđemo s drugima.

Neki je čovjek držao predavanje o lijepom ukusu, pa kada mu je pri­stiglo pitanje koje mu se nije svidjelo, odstupio je od lijepog ukusa i rekao: “Koji je magarac napisao ovo pitanje?” Neophodno je da se bonton razi­laženja izučava u našim školama, fakultetima i džamijama, te da našu omladinu u tom smjeru treniramo, kako bi se taj nauk pretvorio u običaj i u ibadet u isto vrijeme. Ako bi se uspjelo i ako bi čovjek tako bio odgojen, to bi mu postalo prirodno i ne bi osjećao nikakvu teškoću.

Kultura razilaženja i dijaloga jesu važni

Ova kultura je potrebna vladaru kako bi ispoštovao prava svojih podani­ka, pa čak i onih koji se s njim ne slažu. Tako je Poslanik, s.a.v.s., pazio na prava svih ljudi, pa čak i na prava svojih protivnika u Medini, poput jevre- ja i dvoličnjaka. A kada su u pitanju njegovi ashabi ne treba naglašavati koliko je imao strpljenja, velikodušnosti, praštanja, pravednosti i davanja prava onome ko ga je potraživao. Njegovi ashabi su tu praksu očuvali i nakon njega. Uzmimo za primjer Aliju ibn ebi Taliba, kada su se haridži- je odvojile u vojnom sukobu koji je nanio veliku štetu hilafetu i općeni­to islamskoj historiji, gdje on ovako govori o njima: “Naša braća koja su ustala protiv nas.” Na taj je način izbjegao da ih nazove nevjernicima ili nečim sličnim. Također je nastojao da očuva njihova prava, pod uvjetom da ostave oružje, da ne presreću karavane po putevima i da ne dopuštaju prolijevanje krvi.

Bonton razilaženja je potreban i učenjaku kako bi sačuvao prava učenika, bio pravedan prema njima, imao lijepo mišljenje i pristup njiho­vim pitanjima i neslaganjima, otvorio im svoje srce i odgajao ih da budu neovisne i slobodne ličnosti koje se ne bi utapale i nestajale u ličnosti uči­telja. Na taj bi način formirao ugledne, jake i slobodne intelektualce, a ne slabe i slijepe sljedbenike.

Kultura razilaženja potrebna je roditelju kako bi se približio srcima svoje djece, kako bi pronašao opravdanje kada ga ne poslušaju, kako bi mogao spoznati da na njima svijet ostaje. Dijete ne mora biti kopija svojih roditelja, jer ono je posebna ličnost koja ima svoj razum i razmišljanje, ima svoje ruke, svoju specifičnu boju glasa ili otisak prstiju. Kada govo­rimo o kulturi razilaženja, o čemu je potrebno govoriti, neophodno je da formulišemo instrumentarij kojim bi se uredovalo razilaženje do kojeg će neizbježno doći.

Polja dijaloga

Živimo u vremenu otvorene komunikacije, kada su nestale granice i pre­preke. Priča se kako je Bišr ibn Mervan, koji je bio poznat kao nemaran, izgubio orla, pa je naredio da se zatvore kapije grada, zaboravljajući da on može letjeti zrakom.

Mi danas živimo u vremenu slobodnog prostora, u vremenu inter­neta, kada su čak i vlasti spoznale da metod zabrane i ometanja ne daje plod, već da je jedino rješenje sučeljavanje argumentima. Druženja ljudi obiluju suprotnim mišljenjima i idejama, u vezi s tim što vjeruju i ne vje­ruju, što znaju i ne znaju. Nimalo nije korisno druge uzimati neozbiljno, uprkos neispravnosti njihovih neargmentovanih ideja, nego ih treba sa­slušati, ukazati im poštovanje i onda se protiv ideje treba boriti idejom, te za bolest ponuditi adekvatan lijek, kako bi ga organizam prihvatio i okoristio se.

Internet i forumi, kojih je na arapskom jeziku na stotine, a da ne računamo komentare na različitim internetskim stranicama, postali su ogledalo koje otkriva veliki nedostatak u instrumentariju dijaloga i ne­znanje mnogih da postoji široko polje oko kojeg se slažu vjernici, učenja­ci, radnici za islam i pobornici sunneta. Ovakav je slučaj u oblasti vjere i njenog razumijevanja, te u pitanjima ostvarenja interesa i koristi. Došlo je do potpunog zanemarivanja oblasti oko kojih postoji slaganje, a s druge strane pretjerano isticanje polja oko kojih postoji razilaženje, što je u in- ternetskim forumima izazvalo određene negativne pojave, kao što su:

1. Ako nisi sa mnom onda si protiv mene

Ovo znači da ćemo sto posto sarađivati i slagati se ili nećemo nikako, pa čim vidim da između mene i tebe postoji i najmanje neslaganje, postaće- mo žestoki neprijatelji umjesto da budemo pouzdani prijatelji.

2. Nerazlikovanje razilaženja od ličnog sukoba

Konstruktivna diskusija oko neke teme ili ideje ponekad preraste u napad na ličnost, vrijeđanje, optuživanje i iznošenje kompletne historije nekog čovjeka. Na taj način mnogi dijalozi postanu poligon za iznošenje sramo­te, optužbi i drugih vidova vrijeđanja.

3. Ponižavajući ton diskusije

Umjesto da se dijalog vodi na najljepši način, on prerasta u psovanje i grđenje. Imam Gazali, Ibn Tejmije, Šatibi i drugi kažu: “Kada bi uspjeh u diskusiji ovisio od visine tona i količine psovke onda bi neznalice bile najuspješnije, zato je uspjeh u argumentaciji i smirenosti.” U jednoj se po­slovici kaže: Prazna kola više buke i galame proizvode od punih kola.

4. Pompezan jezik

To je jezik kojim ostvarujemo umišljenu nadmoć nad neprijateljem i uza­lud smatramo da njime podstičemo napredak i preporod našeg društva. Ponekad čujemo kako neko ustvrdi da je određeni autor napisao odličan članak, pa očekuješ da je to dubokouman tekst koji donosi dobre i korisne rezultate. Na kraju vidiš da je taj tekst pun jakih, ali praznih riječi, kojima se najčešće napadaju neistomišljenici, pa je zato toliko “jak”.

5. Umišljenost

Pod ovim mislim na značenje ajeta, kada je faraon rekao: Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.^[1] To znači da čovjek umisli kako se sve kreće oko njegovog mišljenja, iako to nije ni

Kur’an ni hadis, niti idžma’ – saglasnost islamskih učenjaka, već je isprav­no mišljenje ono što najviše može biti, pa se ljudi prihvate toga mišljenja.

6. Isključivost

Pod ovim mislimo kada, npr., kažemo: “Moje je mišljenje ispravno i nema šanse da bude neispravno, a mišljenje drugih je neispravno i nikako ne može biti ispravno.”

7. Površnost i uproštavanje

Stvari koje teško ili nikako ne razumijemo, ili pak iziskuju dublje razmi­šljanje, obično su opasne, neistinite i u suprotnosti sa sunnetom, dok nam se stvari koje su jednostavne i lahke za razumijevanje, predstavljaju kao istinite i u skladu sa Kur’anom. Ovako se stvari predstvaljaju na satelit­skim kanalima. Mnogo je programa gdje u diskusijama učestvuju ljudi različitih usmjerenja i uvjerenja, prisutno je mnogo nervoze, galame i vri­jeđanja. Kao primjer navodimo nekoliko slučajeva:

“Taj nema ugleda kod Allaha, niti kod onih koji vjeruju u Allaha Je­dinog.”

“Taj čovjek je kod Allaha bezvrijedan.”

Pogledajmo ovu drskost prema Allahu i prema dobrim ljudima! Na­stoji se promijeniti naše raspoloženje naspram nekog pojedinca, ali upr- kos njegovim greškama i devijacijama on ostaje musliman i ne možemo kazati kako ne vrijedi kod Allaha i ljudi koji vjeruju u Allaha Jedinog.

“Taj čovjek nema vrijednost kod sljedbenika tevhida.”

“Taj čovjek je umro i njegovo mjesto je u Džehennemu.”

Ovakve se riječi ponekad kažu za nekog uglednog imama, cijenjenog učenjaka, iskrenog daiju (radnika za islam) ili za osobu koju smatramo vjernikom, ali neki sa plitkim razumijevanjem daju sebi slobodu i neo­prezno govore.

“Ta osoba je neispravnog akideta – vjerovanja.”

Može se desiti da je ta osoba ispravnijeg akaida i privrženija Kur’anu sunnetu od onoga ko je ovo izjavio.

“Taj čovjek je nevjernik.” “Taj čovjek je munafik.”

Kao da je autor gornjih riječi dobio informaciju od Huzejfe ibnu-l- Jemana^[2], ili možda čak od Džibrila. Neophodno je čistiti svoj nefs i o dru­gim ljudima imati lijepo mišljenje, bilo na direktan ili indirektan način, pa da, npr., pomisli da on spada među uspješne ljude, iskrene vjernike, one koji vole svoju vjeru. Šta očekivati od diskusije kada svaka strana mi­sli da je, zasigurno, u pravu a neistomišljenik, sigurno, u krivu?! Možda je pitanje samo po sebi sporno i nejasno, gdje nema kategorički jasan ajet ili hadis. Čak i kada se desi da je ono što zastupamo sigurna istina a ono što zastupa druga strana, sigurno, netačno, mudro je da diskusiju počnemo onim poljem oko kojeg se slažemo. Ovome nas uči naš Gospodar: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama za­jedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!’⁸

U drugom ajetu se ide još dalje: Upitaj: “Ko vas opskrbljuje i iz neba iz zemlje?” – i odgovori: “Allah! Da li smo onda mi ili vi na Pravome putu, ili u očitoj zabludi?”Reci: “Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi.”^[3] Pogledajmo kako se ovdje upotrebljava riječ idžram (grijeh): “Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo”, a kada to drugi čine onda se kaže: “Niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi.” Ovo se radi zbog privole suparnika.

Također, Uzvišeni kaže: Reci: “Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna koje na Pravome putu.”^[4]

Čovjekova stabilnost, njegova duševna smirenost, ljepota riječi i sna­ga argumenata, jesu garancija da će pridobiti ljudska srca, da će istina koju on zastupa stići do njihovih razuma i srca, te da će uspjeti nadvlada­ti neistinu. Postali smo predmet ismijavanja kod drugih naroda i nacija, posebno iz razloga što živimo u vremenu kada je svijet postao malo selo, pa čak i kao jedna soba, gdje svako svakoga čuje. Naše duboke diskusije oko jalovih pitanja zbog kojih niti napredujemo niti nazadujemo, koja ni na koji način ne pomažu niti motivišu, kako na ovom tako i na budućem svijetu, vode se pred očima i ušima naših bližih i daljih neprijatelja. Kao da nam oni govore: Prvo se složite oko vjere koju nam nudite i ideja koje nam plasirate, pa tek onda dođite da nas pozovete.

Jednog dana neko me obavijestio da je štampana knjiga pod naslo­vom Između mene i Ibn Džibrina, gdje su obrađena pitanja oko kojih su se razišli neki učenjaci ehlu-sunneta i neke daije. Mislio sam da sadržaj

• implikacije ovoga članka neće otići dalje od ljudi iz bližeg okruženja, ali sam naišao na reakcije nekih Amerikanaca koji nisu ni muslimani ni Arapi. Bilo je jasno da su pročitali i sadržaj, ali i ono što se moglo pročitati između redova. Dali su takve komenatare iz kojih se moglo primijetiti koliko su pažljivo pratili i koliko razumiju neka pitanja, čak možda i bolje od nekih stručnjaka u toj oblasti.

Da li razilaženje predstavlja zlo

Različitost je Božiji zakon koji se ne može izbjeći. Ljudi se razlikuju u boji, obliku, porijeklu, afinitetima, razumu, kao i u svemu drugom. Tako Ebu Tajjib kaže:

ljudi se u svim stvarima razlikuju osim u nevoljama, al čak i one iste nisu nekada kažu da jedino duša čitava ostane a nekada da i ona s tijelom bihuzur postane.

U Kur’anu stoji: Ijedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Ze­mlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju.^[5] …i od svega po par stvaramo da biste vi razmislili!^[6]

O ljudi, Mi vas odjednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.^[7]

Allah, dž.š., nije rekao: Da se sukobljavate ili da ratujete, nego je re­kao: Da se upoznajete. Opstanak kosmosa i života ne mogu se realizovati ostvarenjem interesa jedne određene skupine ljudi, jer bi ta skupina na­stojala uništiti druge ljude. Uvijek jedna zajednica želi nešto što ne želi druga. Čovjek je čak sam po sebi satkan od različitosti, ima oko, ima uho, ima ruku, ima nogu. Allah kaže: Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnili?

Sam čovjek je danas u jednom a sutra u drugačijem stanju, kao što nam to govori naš Gospodar: …vi ćete, sigurno, na sve teže i teže prilike nailaziti!^[8], tj. mijenjaće vam se stanja. Prvo smo djeca, pa onda mladići, pa smo u zrelom dobu, potom postajemo stariji i na kraju smo u dubokoj starosti. Također, postoji bogatstvo i siromaštvo, pa zdravlje i bolest, za­tim znanje i neznanje, kao i druga stanja kroz koja prolazi čovjek.

Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Tako mi Allaha, ja donesem zakletvu i ako poslije toga vidim da je hajr u nečemu drugom, učinim kefaret za svoju zakletvu i uradim ono što je bolje.”^[9]

Dakle, on ponekad smatra da je nešto za njega hajr i onda se zakune da će to uraditi, pa mu se kasnije pokaže nešto drugo boljim, pa učini ke­faret za svoju zakletvu i prihvati ono što mu izgleda najboljim.

Ponekad čovjek u toku dana promijeni svoje mišljenje. Božanska mudrost jeste i u tome da je čovjeku dao mogućnost izbora. Uzvišeni u Kur’anu kaže: …i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!”^[10] U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže: …i dobro i zlo mu objasnili^[11] i potom mu ukazao na posljedice toga izbora: ili Džennet, čija je širina poput nebesa i zemlje, ili Vatra žestoka: Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti; ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta!^[12]

Da je Allah, dž.š., htio sve bi ljude učinio melekima poslušnim: …koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.^[13] Međutim On je htio da stvori ljude koje će stavljati na kušnju, kao što kaže: …ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih.^[14]

Ova iskušenja nisu prisutna samo na bojnom polju, već ih nalazimo tokom cijeloga života. Zato nam je Uzvišeni Allah propisao dobročinstvo u ratu, kao i prilikom klanja životinje, kako stoji u hadisu kojeg prenosi Šedad ibn Evs: “Dvije stvari sam naučio od Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ‘Zaista je Allah propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate uradite to na primjeren način. Kada koljete učinite to na primjeren način, tako da naoštrite nož i lijepo namjestite žrtvu.’”^[15] Ovdje nam Poslanik, s.a.v.s., na­vodi primjer dobročinstva u nečemu što je najmanje logično, a to je lijepo postupanje prilikom ubijanja onoga ko to zaslužuje, te prilikom klanja životinje. Tako nam je Uzvišeni Allah propisao dobročinstvo u ophođenju prema bračnom drugu, prema komšiji, prema poslovnom partneru, te po­stavio pravila ponašanja među ljudima, bili oni rodbina ili ne.

Također, Allah nam je propisao dobročinstvo u da’vetu, u motivisa- nju ljudi da rade dobro i da se drže Upute. Čak je u zekatu određen jedan dio koji se troši u pridobijanju ljudskih srca. Tu spadaju nevjernici od ko­jih se očekuje da prime islam, zatim muslimani kod kojih treba ojačati vjeru, kao i nevjernici čijeg se zla treba zaštititi. Uzvišeni nam je propisao lijepo ophođenje zbog samog lijepog ophođenja, čak i kada se ne bi uzi­mao u obzir da’vet, tako što je učinio da za njega imamo nagradu i bez nijjeta da to bude ibadet.

Kada je Allah, dž.š., opisao Poslanika, s.a.v.s., riječima jer ti si, zai­sta, najljepše ćudi, njegov ahlak se nije ograničavao samo na one koje je želio uputiti nego je čak i prije poslanstva bio najljepšeg ponašanja pre­ma svim ljudima. Nakon primanja objave to lijepo ponašanje otišlo je još dalje. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kada se napoje bilo koja žedna usta, zasluži se nagrada.”^[16] U drugom hadisu kaže: “Allah će se tebi smilovati ako se ti smiluješ ovci.”^[17]

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Oprošteno je jed­noj ženi bludnici koja je naišla na psa koji je pored bunara dahtao, skoro da umre od žeđi. Skinula je svoju obuću, svezala je šalom i napojila ga, pa joj je bilo oprošteno.”^[18]

Vjera nije došla da, kao što to neki smatraju, raspiruje sukob među ljudima, već da reguliše te odnose i napravi red na zemlji. On vas od Ze­mlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajteMu se.^[19] Zbog ovoga je Allah stvorio Adema, da izgrađuje i uređuje zemlju. Meleki su rekli svome Gospodaru: …oni rekoše: “Zar će Ti namje­snik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.”¹²

Meleki su znali da Allah ne voli nered na zemlji i prolijevanje krvi, te da to nije svrha stvaranja čovjeka i slanja Objave. Vjerozakoni su došli radi očuvanja pet poznatih vrijednosti, te da bi zabranili ubistvo, zinaluk, laž, krađu, nasilje i druge neprihvatljive radnje.

Ljudi se neminovno razlikuju i razilaze iz sljedećih razloga:

• Ljudski razumi, njihovi umni potencijali i ideje su različiti, kada se radi o razumijevanju intencija i ciljeva, o spoznaji interesa, te o razumijevanju prioriteta i njihovom redoslijedu, kao i o onome što je manje ili više dobro.
•  Ljudi se razlikuju po svojim psihičkim osobinama, ambicijama i stremljenjima.
•  Razlikuju se u stepenu iskrenosti i posvećenosti, te u moći da se odupru utjecajima, bilo psihičkim, društvenim, političkim ili drugim.
•  Ljudi se razlikuju u količini informacija, svejedno da li su u pi­tanju informacije iz oblasti Šerijata ili neke druge. Iz ovih su se razloga razlikovali i razilazili:
• Božiji poslanici,
• Musa i Harun,
• Musa i Hidr,
• Davud i Sulejman,
• ashabi, pa čak i oni najugledniji,
• Ibn Abbas i Muavija,
• Osman i Alija,
• četverica imama, kao i drugi.

Ovakvo razilaženje u osnovi je milost i širina, a problem nastaje kada se tu uključe strast, lični interesi, neprihvatljivo ophođenje, pa se to pretvori u neku vrstu cijepanja, svađe i sukoba među muslimanima. Kada je neki čovjek napisao knjigu i donio je imamu Ahmedu, uz riječi: “Ovu sam knjigu nazvao Knjiga razilaženja.”, tada mu je Ahmed rekao: “Nemoj je nazvati Knjiga razilaženja, već Knjiga širine.” Iz ovoga se vidi njegovo razumijevanje.

Neki učenjak je za ashabe rekao: “Njihov konsenzus je neoboriv do­kaz, a njihovo razilaženje je prostrana milost.” Omer ibn Abdulaziz kaže: “Tako mi Allaha, ne bi mi bilo drago da se ashabi nisu razišli, jer da su se u svemu složili, onda bi neslaganje s njima bilo zabluda. Međutim pošto su se razišli, svako mišljenje je sunnet i to daje dosta prostora.”

Ljudima je u njihovom ophođenju, kupovini i prodaji potrebno raču­nanje vremena, te je za to računanje neophodno postaviti pravila i prin­cipe. Također, potrebna im je gramatika u međusobnoj komunikaciji, te je potrebno da postoje gramatička pravila. Isto tako je neizbježno da se ljudi razilaze, te je stoga neophodno da postoje pravila i mehanizmi koji će vrijediti za one koji se raziđu.

Fusnote:

^[1]     Gafir, 29.

^[2]       Huzejfe je bio tajnik Poslanika, s.a.v.s., i on je jedini znao pojedine tajne. (Op. prev.)

^[3]       Sebe’, 24-25.

^[4]       El-Isra’, 84.

^[5]      Er-Rum, 22.

^[6]      Ez-Zarijjat, 49.

^[7]      El-Hudžurat, 13.

^[8]      El-Inšikak, 19.

^[9]      Prenose Buhari, 6/2444 i Muslim, 3/1269 od Ebu Musaa el-Eš‘arija, a ova verzija je Muslimo- va.

^[10]     El-Kehf, 29.

^[11]     El-Beled, 10.

^[12]     El-Kehf, 29.

^[13]     Et-Tahrim, 6.

^[14]     Muhammed, 4.

^[15]     Bilježi Muslim, 13/1549; Tirmizi u Sunenu, 4/23; Nesai, 7/227; Ibn Hibban, 13/200; Ibn Madže, 2/1059 i Ahmed u Musnedu, 2/ 108, od Šedada ibn Evsa.

^[16]     Bilježi Buhari, 2/833 i Muslim, 4/1761, od Ebu Hurejre.

^[17]     Ovo je Poslanik, s.a.v.s., rekao Kurretu, ocu Muavije el-Muzenija, nakon što mu je kazao: “Božiji Poslaniče, kada želim zaklati ovcu, ja to uradim blago i milostivo.” Ovo bilježi Buhari u El-Edebu el-mufredu, 1/136; Ahmed u Musnedu, 3/436; Hakim u Mustedreku, 4/257, i doda­je da je vjerodostojnog seneda; Taberani u Kebiru, 19/23, 20/204 preko Muavije ibn Kurreta. Hejsemi kaže da su prenosioci pouzdani.

^[18]     Bilježi Buhari, 33/1206; Ahmed u Musnedu, 2/510; Ebu Ja‘la, 10/432 i Taberani u Evsatu, 1/169, od Ebu Hurejre.

^[19]     Hud, 61.

 

Link za integralni tekst:

PREUZMITE DOKUMENT: (format: PDF, veličina: 425KB)

Izvor: cdv.ba/tekstovi/kultura-razilazenja-dr-selman-el-avde/