Kolumna: Proljeće dođe, sukobi ne prođoše
Krajem devedesetih godina prošlog vijeka američki politikolog Francis Fukuyama je izložio specifičnu teoriju o kraju historije. Ta teorija je dobila vjetar u leđa uslijed konačne pobjede kapitalizma i liberalizma nad komunističkim sistemima.
Sve je, činilo se Fukuyami, konačno došlo na svoje: liberalizam je pobijedio, kapitalizam je kao uređenje svijeta postao neprikosnoven, čovječanstvo je na vrhuncu napretka. Međutim, nešto sa tom teorijom nije išlo kako treba – dok su neki slavili pobjedu liberalizma i kraj historije kakvu pamtimo, ljudi su se diljem planete i dalje međusobno ubijali zbog etničke i vjerske pripadnosti, i dalje su umirali od gladi i epidemija. Kraj historije je morao još malo sačekati.
Par godina kasnije pojavila se druga, realnija i surovija teorija koju je potpisivao harvardski profesor Samuel Huntington – teorija o sukobu civilizacija. Ta teorija je predviđala mračnu budućnost obilježenu krvavim međucivilizacijskim konfliktima, sa akcentom na islamsko-zapadnjački sukob. Niz kobnih događaja koji će uslijediti učinio je da se ta teorija i obistini: svijet je iz godine u godinu tonuo sve dublje i dublje u međucivilizacijski sukob.
Zašto spominjem ove teorije i ovaj sukob, a evo sjedim u bašti, gledam u behar i divne maslačke? Zašto ne razmišljam o nečem lijepom? Evo, Juventus pobijedio, Barselona pobijedila, igraće finale. Na tržište se pojavio neki novi telefon i samo čeka da potrčim do radnje i kupim ga. Bioskopi nikad prije nisu najavljivali bombastičnije naslove. Naše ulice nikad nisu bile življe, pune su mladih i nasmijanih lica koja bezbrižno šetaju, ispijaju kahve. A ni naše djevojke nikad, čini mi se, nisu bile ljepše. I priroda nikad nije bila bujnija. Zašto onda naprežem sive ćelije razmišljajući o mračnim teorijama i sukobima? Zato što će ova naša epoha, dragi moji, ostati upamćena kao epoha perfidnih sukoba koji će imati dalekosežne posljedice po nas i našu djecu. Zapadnjačka civilizacija na čelu sa Sjedinjenim državama, pravoslavna civilizacija na čelu sa Rusijom, kineska civilizacija, i islamska civilizacija našle su se u magičnom i krvavom četvorouglu sukoba koji ne obećava nimalo ugodnu budućnost.
U igri velikih stradaju, pogađate, mali. A mi smo mali. Svi mi ljudi, htjeli ili ne, svjedočimo ovom sukobu koji se u velikoj mjeri odražava na naše živote. Krimska kriza, palestinsko pitanje, Južni tok, borba za prirodni gas, cijena nafte, ekonomske spekulacije, evropsko-ruska prepucavanja, ISIL-ova surovost, rast islamofobije, međureligijska i rasna netrpeljivost, uzduzanje fašističkih ideologija učinili su da živimo bijedno i u strahu i odnijeli su puno nevinih života. Iako se naprežemo da razumijemo suštinu tih sukoba i poteze koje vuku suprotstavljene strane, čini mi se kako se pred nama skida zavjesa iza koje ćemo na kraju ugledati jednu jedinu istinu: svijet je postao loše mjesto za život. Suočavamo se sa nezaposlenošću, kolektivnim nezadovoljstvom i odsustvom ideala. Tako nezaposleni, nezadovoljni i bez ideala, niti možemo, niti želimo išta preduzeti. Samo sjedimo i čekamo kao da smo opčinjeni.
U ovom tekstu sam želio govoriti o ovom proljeću koja je u punom jeku. Želio sam da ga opišem u najljepšem svjetlu i da sebi i vama predočim lijepe događaje po kojima čemo ga pamtiti. Ali nisam se usudio, jer bih lagao i sebe i vas cijenjene čitaoce. Znate, nekad su se godine, proljeća, jeseni i zime, pamtile po naučnim i umjetničkim postignućima, pa sam pokušao da se prisjetim nekog takvog postignuća koje se dogodilo u posljednje vrijeme. Sjetio sam se da je prije par mjeseci, prvi put u historiji neka letjelica napravljena rukom čovjeka sletjela na kometu. Ali baš tog dana Šešelj je pušten iz Haaga, doletio u Srbiju, i bio glavna vijest od koje niko nije mogao niti je htio primjetiti ovakvo dostignuće čovječanstva.
Tako je valjda bilo i u nekim drugim društvima i sa nekim drugim ljudima. I ti ljudi su tog dana, (kao i svakog drugog) bili okupirani nekim vijestima o krvoprolićima, ratovima, terorističkim aktima, sociopatama ubicama, velikim sportskim događajima itd., od kojih nisu ni mogli primjetiti ovu historijsku. Stoga ja nemam snage reći da je ova epoha najbolja moguća zato što nam je pružila toliko tehnoloških pomagala i zato što nam je u mnogome olakšala život. Ne mogu je opisivati kao epohu u kojoj su izmišljeni internet, pametni telefoni i ostali gedžeti ako je istodobno na milione nevinih poginulo i na milione poštenih ostalo bez posla. Zbog toga sam i odlučio ovaj tekst započeti mračnim teorijama i međucivilizacijckim sukobima. Kaže Poslanik, a.s.: „Doći će vrijeme kada će se srce vjernika topiti isto kao što se topi so u vodi zbog toga što će svojim očima gledati zlo koje neće biti u stanju da promijeni!“ Slijedeći ovaj hadis tješim se da je ipak bolje, dragi moji, da nam se srce topi poput soli nego da nam je tvrđe od kamena i da samo odlučimo uživati ne razmišljajući o ružnim stvarima.
Za Akos.ba piše: Almir Rizvanović
Akos.ba
