Koja je uloga sportskog psihologa u uspjehu sportaša

Sportska psihologija je primijenjena grana psihologije u kojoj se psihološki principi i tehnike primjenjuju u okvirima sporta i tjelovježbe. Konačni je cilj poboljšati postignuće sportaša i naučiti sportaše da uživaju u sportu. Osim toga, cilj je pomoći mladom sportašu u razvoju samokontrole, samopouzdanja, povećati unutarnju (intrinzičnu) motivaciju sportaša (Cox, 2005).

Suradnja sa sportskim psihologom preporuča se svim sportašima, neovisno o rangu natjecanja, spolu i dobi. Sportski psiholog podrška je sportašu i suradnja znači da sportaš vodi računa o svojoj mentalnoj pripremljenosti za natjecanje, a ne samo o fizičkoj i tehničko-taktičkoj.

Sportski psiholog može pomoći sportašu u ovim domenama:

a) definiranju ciljeva u karijeri,
b) smanjenju napetosti prije i za vrijeme izvođenja,
c) poboljšanju koncentracije na treningu i natjecanju
d) vježbama pravilnog disanja i opuštanja mišića
e) educiranju roditelja i trenera (npr. poučavanje pravilnoj komunikaciji sa sportašem)

Iz ovih domena, vidljivo je da angažman sportskog psihologa nije rezerviran samo za krizne situacije, već se suradnja preporuča tkom cijele sezone. Svako natjecanje izazov je samo po sebi. Neki igrači osjećaju veću ili manju „tremu“ pred natjecanje, a gotovo svaki igrač bi volio popraviti svoju koncentraciju i bolje reagirati kad se susret „lomi“ i kad jedan krivi potez ili odluka mogu značiti poraz.

Upravo iz navedenih razloga važno je da sportaš kontinuirano radi na mentalnoj pripremi, jer se sportska pripremljenost sastoji od fizičke, tehničke, taktičke i psihološke pripreme sportaša. U tom smislu, psihološka priprema može se smatrati osnovnim preduvjetom optimalnog integriranja preostalih dijelova pripreme u cjelinu i maksimalnim iskorištavanjem vlastitih potencijala. Postavlja se pitanje ima li smisla ulagati u fizičku pripremu i raditi na savršenoj tehnici izvođenja udarca, ako sportaš nije mentalno spreman pokazati i iskoristiti naučene vještine.

Nadalje, angažman sportskog psihologa nužan je jer pojedini sportaši imaju krivo naučene obrasce funkcioniranja kad su pod pritiskom, kad rezultat nije povoljan ili je pritisak trenera i gledatelja pretežak za sportaša. U takvim trenucima igrači reagiraju instinktivno, a instinkt nekima govori da se bore, a nekima da pobjegnu. Ova je pojava u literaturi poznatija kao fight or flight princip.

Ljubitelji socijalne psihologije sjećaju se Normana Tripletta koji je još davne 1897. godine izvijestio o istraživanju koje se danas smatra prvim istraživanjem na području psihologije sporta. On je analizirao postignuće biciklista u uvjetima socijalne facilitacije, odnosno nastojao je izmjeriti ima li promjene u vremenu koje je potrebno biciklistima da prođu stazom u tri uvjeta. U prvom uvjetu biciklisti su sami prolazili stazom, u drugom uvjetu tempo im je „diktirao“ biciklist koji se nije natjecao u utrci i u trećem uvjetu natjecali su se protiv izravnog suparnika.

Rezultati su pokazali da je najbrži prolazak stazom izmjeren u situaciji natjecanja protiv izravnog suparnika, dakle u trećem uvjetu. Triplett je rezultate objasnio pojmom socijalne facilitacije, odnosno bolje postignuće javlja se u situaciji kad je sportašima pojačan „natjecateljski instinkt“ kojim se oslobađaju dodatne zalihe energije. Usprkos ovom istraživanju, Triplett se ne smatra „ocem sportske psihologije“, već taj naziv pripada Colemanu Robertsu Griffithu koji je proučavao prirodu psihomotoričkih vještina, motoričko učenje i odnos između ličnosti i motoričkog postignuća. Osim toga, Griffith je utemeljitelj prvog laboratorija psihologije sporta na Univerzitetu Illinois 1925. godine (Green, 2003).

Tehnike i način rada

Sportski psiholog na početku obično radi psihodijagnostiku, odnosno korištenjem razgovora sa sportašem (ili više njih), upitnika samoprocjene i opažanjem (promatranjem ponašanja na treningu, natjecanju i sl.) nastoji odrediti problemsko ponašanje na kojem treba raditi. Nakon kvalitetno napravljene dijagnostike, a ovisno o problemu, potrebno je odabrati kojim tehnikama će psiholog mijenjati ponašanje i pomoći sportašu da popravi svoju izvedbu.

1. Postavljanje ciljeva u sportu

Vrlo je važno postaviti ciljeve u sportu jer njima sportaš definira težinu, specifičnost, mjerljivost, blizinu i osobnu orijentaciju. Da bi sportaš imao koristi od postavljanja cilja, mora ga sâm prihvatiti. Ciljeve koje je postavio trener, sportaš može, ali i ne mora prihvatiti. Iz tog razloga, sportaš mora biti uključen u postupak postavljanja ciljeva, na način da trener predloži pojedine ciljeve, ali sportaš je onaj koji mora prihvatiti ciljeve kao svoje vlastite.

2. Tehnika predočavanja

Predočavanje ili vizualizacija jedna je od najvažnijih tehnika u psihologiji sporta. Razlog zašto ova tehnika koristi sportašu odnosi se na činjenicu da zamišljajući scenu, sportaš u stražnjem dijelu svog mozga stvara sliku. Ta slika je mozgu jednako važna kao i ona koja dolazi putem živčanih vlakana iz oka. Drugim riječima, mozak „mentalne slike“ doživljava na sličan način kao i stvarne slike koje dolaze iz okoline. U tom smislu, predočavanje je svojevrstan „jezik mozga“. Kada se koristi sa stvarnom vježbom, predočavanje učinkovito poboljšava motoričko postignuće. Važno je napomenuti da se predočavanje može koristiti u svlačionici prilikom pripreme za nastup, odnosno u trenucima kada stvarno izvođenje nije moguće.

3. Tehnike opuštanja

Postoji više tehnika i načina opuštanja tijela, a jedna od najčešće spominjanih tehnika je tzv. Jacobsonova tehnika progresivne mišićne relaksacije. Ova tehnika sastoji se od vježbi napinjanja i opuštanja pojedinih mišićnih skupina s ciljem da sportaš nauči postupno opustiti cijelo tijelo, odnosno uskladiti djelovanje vegetativnog živčanog sistema. Ova se vještina vrlo lako može naučiti, a ovo je samo prijedlog redoslijeda opuštanja mišićnih skupina: dlanovi, ruke, ramena, zatiljak, vrat, lice, leđa, trbuh, noge, stopala, stražnjica. Prilikom provođenja vježbi važno je usredotočiti se na osjećaje koji se aktiviraju napinjanjem mišića i one koji se aktiviraju opuštanjem mišića. Sportaši često proživljavaju kompleksne emocionalne reakcije i mentalne „blokade“ pa su korisni programi za opuštanje o kojima će više riječi biti u sljedećim tekstovima.

Standardi etike u sportskoj psihologiji

Praksa psihologije sporta uključuje različite komponente. Primjerice, sportski psiholog koristi nastavne principe da pomogne sportašu da nauči kako učinkovito koristiti maštu i/ili tehnike relaksacije. Sjevernoameričko društvo za psihologiju sporta i tjelesnu aktivnost (North American Society for Psychology of Sport and Physical Activity – NASPSPA) objavilo je „Etičke standarde u pružanju usluga“ svojim članovima, a ti su standardi sažeti u devet principa:

1. Odgovornost – sportski psiholog prihvaća odgovornost za posljedice svojih postupaka i ulaže sav napor da osigura da se usluge koriste na odgovarajući način.

2. Stručnost – sportski psiholog pruža usluge i koristi tehnike za koje je, kroz znanje i iskustvo, kvalificiran.

3. Moralni i zakonski standardi – sportski psiholog odbija sudjelovati u postupcima koji nisu u skladu sa zakonskim, moralnim i etičkim standardima.

4. Predstavljanje u javnosti – sportski psiholog točno i objektivno navodi svoju stručnu osposobljenost i opredjeljenje.

5. Povjerljivost – sportski psiholog poštuje povjerljivost informacija dobivenih od klijenta ili osobe u tretmanu.

6. Dobrobit klijenta – sportski psiholog poštuje integritet i štiti dobrobit pojedinca i grupe s kojom radi.

7. Profesionalni odnosi – sportski psiholog je osjetljiv na potrebe i probleme kolega u drugim područjima koja su povezana sa sportom.

8. Tehnike procjene – u razvoju, objavljivanju i korištenju postupaka procjene, sportski psiholog pomiče najvažnije interese svojih klijenata.

9. Istraživanje s ljudima kao ispitanicima – u provođenju psihologijskog istraživanja, sportski psiholog je, prije svega, zadužen za dobrobit sudionika prema federalnim, državnim i profesionalnim standardima.

istrazime.com