Ko smo mi?
Čim je gospodin Morgan Freeman objavio da će snimiti film koji će pokazati suživot u Bosni i Hercegovini, pojedini Srbi odlučili su da na svojim portalima njega etiketiraju sa najgorim imenima. Sve sam više ubjeđen da smo profulali čitavu poentu njegovog dolaska ovdje. Bez puno filozofiranja, meni nije jasna jedna stvar. Zašto, 22 godina nakon rata, i dalje sve i jedna nacija pokušava da stvori vojsku mladih generacija, koji će ispod svoje zastave sa puškom u ruci, mržnjom u srcu i krvavim pogledom pokušati da osakate i ono malo što je ostalo od ovoga Balkana?
Ipak, mislim da je mržnja ta naučena forma bez koje ne znamo da funkcionišemo. Niko nije rođen da mrzi. Niko. Činjenica je isto tako da mrzimo zato što smo ogromne neznalice. Većina na ovome područiju, samo jedan produkt neznalica koje su naučene da mrze i kasnije budućim naraštajima prenosili tu mržnju. Zaboravljamo onu glavnu ulogu. Zaboravljamo da prije svih imena, prije svih podjela i svega, da smo samo ljudi. Bića koja trebaju da kroje zdravu budućnost. Dopustili smo da nas podijele u torove koji će kasnije služiti samo za manipulaciju i da bi se pojedinci smatrali superiornijim od drugih. Nigdje ne postoji gen za mržnju, za ubijanje.
Ljudi se ne rode kao neznalice, ljudi odluče da budu neznalice.
Sve što čovjek nauči u životu, naravno da postoji i taster za „undo“. Vrijeme je da pokrenemo taj ciklus koji može da nam donese pozitivne promjene. Mržnju vidimo sve više iz dana u dan. Kako uopće nastaje mržnja? Da li ste se to nekada zapitali? To je duboko emocionalno stanje usljed čega osjećamo nezadovoljstvo i strah prema nekome drugome. Mržnja je dio ljudskog ega koji ga na uvrnuti način brani od ostatka svijeta. Kada počnemo da mrzimo nekoga, trebamo da se zapitamo, kakvu mi opasnost predstavlja ta osoba ili situacija? Kako to utiče na mene i da li me povrijeđuje? Čega se u suštini bojimo? Živimo u strahu i stvaramo predrasude kojih nikako da se riješimo. Ne želimo da pojednostavimo sebi život i dopustimo da živimo u sreći i empatiji. Duhovi iz prošlosti dišu nam za vratom. Dopuštamo da nas zagrle i zbog toga ne možemo da se probudimo. Zaboravljamo i u drugi plan stavljamo činjenicu da rat u Srebrenici i genocid koji je bio, bio je u prvom planu zločin protiv čovjeka. Zločin protiv živih bića. Tek kasnije oni su bili Bošnjaci, muslimani. Mogli su da budu i Aboridžini. Sasvim slučajno mogli su da budu i Kinezi. Dosta dublje stvari ostale su u onih 6 500 mezarova. Rat koji se desio pokazatelj je koliko smo kao ljudi još mali. Koliko još mnogo toga trebamo da učimo. Koliko sebi pitanja svaki dan trebamo da postavimo.
Šta ostavljamo budućim generacijama?
Da li trebamo da im ostavljamo teret mržnje i pohlepe ili sreću i empatiju? Ovo je tvoj korak, moj, ovo je naša budućnost koju niko drugi osim nas neće moći da ponese. Odluka je na vama.
Piše: Nermin Hodžiç
Akos.ba
