Dolaze i po mene, čujem njihove korake, bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj, javio Smajlović, čiji posmrtni ostaci još nisu nađeni.

“Dok ovo javljamo u gradu se čuje pucnjava, naročito oko centra i industrijskog naselja, Karakaj, Vratolomos, Cemlja. Uglavnom napadaju Arkanovci. Četvorica su sinoć uhvaćena nadomak grada u Vidakovoj njivi: Miroslav (Milovana) Bogdanović, stomatolog, 1959. god. iz Beograda; Vojin (Milana) Vučković, 1962, god. Priboj na Limu, elektrotehničar; Duško (Milana) Vučković, 1963. god. Priboj na Limu, mašinbravar i Milorad (Milana) Ulemek 1968. god. Beograd, automehaničar…“

Ovako počinje zadnji izvještaj Kjašifa Smajlovića, dugogodišnjeg dopisnika sarajevskog Oslobođenja iz zvorničke regije. Objavljen je 8. aprila 1992. godine. Dan kasnije, Kjašif je ubijen na svom radnom mjestu – u trenutku kada je diktirao svoj novi izvještaj sekretarici regionalnog dopisništva u Tuzli, Selveti Ahmedinović. 

Njen rukopis, i danas čuvan, završava ovako:

Nije htio iz Zvornika

 „Bojim se Sele (nadimak sekretarice Ahmedinović op.a.) da dolaze i po mene. Čujem njihove korake. Bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj…“

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Kjašif Smajlović – prva novinarska žrtva rata u BiH