Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Kako su roditelji ubili dječiju igru?

Kako su roditelji ubili dječiju igru?

Spremni smo okriviti sve i svakoga jer se naša djeca ne znaju više normalno igrati, a zapravo ako realno pogledamo – mi (roditelji) smo ti koji kontrolišemo svaki aspekt njihovog života. Gdje je nestalo spontano učenje i šta se to zapravo dogodilo sa nama roditeljima?

Dječija igra je nekada bila dječija igra, a danas je sve više pojam kojim se roditelji u dječijim parkovima opravdavaju pred drugim roditeljima dok pokušavaju kontrolisati tu istu igru. Zašto? Čemu kontrola u igri kroz koju bi djeca trebala na svojoj koži naučiti kako da riješe konflikte, kako da se izbore za svoje želje i svoje ja? Aha – da. Kontrola je potrebna jer se danas to tako radi. Jer djeca danas očekuju da će roditelj biti taj koji će se umiješati i koji će riješiti konflikt. A zašto to očekuju? Jer su na to navikli još od onog prvog boravka u parkiću kada su na labavim nogama prvi put uzeli nečiju tuđu kanticu, piše portal index.hr.

Roditelji, budite sa svojom djecom, budite uz njih da im se nešto ne dogodi, ali dječije razmirice ostavite djeci.
Angela Hanscom, dječiji radni terapeut i osnivač programa Timber Nook je u svom dugodošnjem radu posebnu pažnju posvetila razvoju programa za podsticanje kreativnosti i samostalne igre napolju.

Djeca moraju biti djeca da bi kroz igru naučila kako da odrastu. To nije nešto što roditelji moraju učiniti umesto njih, a čine to jer misle da će svojom reakcijom uspjeti nekako zaštiti svoje i nadjačaju tuđe dijete.
Iako je takvih primjera mnogo, to je potpuno pogrešno.

Da bi pojasnila šta današnji roditelji rade, Angela Hanscom u svom postu opisala jedan običan događaj.

“Prestani, prestani!” odjednom je iz sveg glasa zavrištala djevojčica i odmah su joj se pridružile druge u dreci. Ne možeš, pomjeri se” vikale su na sav glas i zaštitnički se postavile oko nečega što su napravile dok im se približavao dječak koji je insistirao da se igra s njima. Bio je crven u licu i tresao se od ljutnje. “Takva su pravila, i ja se mogu igrati” – vikao je braneći svoj stav, ali devojčice se nisu dale. Uhvatile su se za ruke kako bi svojim tijelima stvorile štit i zaštitile svoju napravljenu jazbinu od granja, ali dječak se nije dao. Iznenada je proletio između njih i zgrabio nešto iz te njihove “kuće” te brže bolje pobjegao. Djevojčice su se automatski pustile i potrčale za njim pa je počela glasna jurnjava između drveća. Dok je strka trajala neki su se roditelji već podizali s klupica da smire situaciju, no naša terapeutkinja je savjetovala da radije ostanu mirni i prate razvoj situacije.

Dječak je trčao, vješto izbjegavao djevojčice, a kada mu je ponestalo snage jednostavno je stao i okrenuo se kako bi se suočio s njima. Bacio je njihov ukradeni dragulj uz riječi – “Evo vam ga”, a onda se okrenuo i odšetao do drveta gde je sjeo i nastavio se duriti sam.

Majka dječaka se uzvrpoljila jer je htjela da vidi šta je s njenim djetetom. Htela ga je utješiti, ali je zbog opaske terapeutkinje koja ju je zaustavila, stala i posmatrala. Dječak je gledao prema djevojčicama pa prema majci, ali se nije pomjerao, i nije se prestajao duriti. A onda je nako nekoliko minuta jedna djevojčica krenula prema njemu. Tiho je sjela pored njega na što je dječak opet počeo vikati, ali djevojčica je začudo stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu tiho pričala. Roditelji su tajno posmatrali, nisu čuli što je djevojčica rekla, ali nakon kratkog vremena dječak se prestao ljutiti te je na poziv djevojčice otišao kod njih i njihove jazbine. Tamo je nešto rekao djevojčicama i one su ga pozvale na zajedničku igru.

Što bi bilo da su roditelji reagovali na prvi znak uzbune? Na prvu dreku? Roditelji djevojčica vjerovatno bi rekli djevojčicama da puste dječaka da se igra s njima, jer je to jedino lijepo što u tom trenutku mogu učiniti. Roditelj (majka) dječaka bi zahtijevala da dječak prestane cviliti objašnjavajući da to nije način kojim će djevojčice poželjeti da se igraju sa njim te bi nakon toga sigurno krenula tješiti svog dječaka da je to ionako igra za djevojčice, pa ako ga one ne žele, neka se s tim jednostavno pomiri. Ipak, zapitajmo se – šta takav način postupanja i ophođenja ustvari znači – šta i čemu uči djecu?

Ovaj primjer male dječije svađe koja je započela i završena je, tu je djecu naučila mnogo više od svih onih situacija u kojima su te mini sukobe rješavali roditelji. A rješavaju ih, jer ko god je nekoliko dana proveo u parku s djecom, svojom i tuđom, zna da se ovakve situacije događaju na redovno. Ako jedan roditelj pusti da djeca sama riješe konflikt, obavezno je tu onda drugi roditelj koji je već unezveren – ko će sada riješiti sukob. Ko je kriv, ko nije kriv, ko je kome, zašto i slično. To je problem koji se događa svakodnevno, a dolaskom proljeća i toplijih dana biće toga i češće.

Zašto? Zato što roditelji misle da su odgovorni za svako izgovoreno slovo svog djeteta, pa samim time misle da je i onaj roditelj jednako tako odgovoran za svoje dijete, odnosno trebao bi biti – i tako svaki dječiji sukob završava roditeljskom intervencijom. A upravo su roditelji počesto najviše krivi za većinu dječijih problema.

Iz ovog je primjera kristalno jasno da su djeca sposobna riješiti svoj sukob, da kod njih nema ni mržnje ni osvete, da su čak i u sukobu spremni pokazati empatiju i simpatiju. Dijete ne može shvatiti zašto je važno da se svi igraju zajedno, samo zato što je to neki roditelj “naredio”. Oni moraju sami shvatiti čari takve igre i zajedništva, a to će shvatiti tek kroz igru, kroz druženje, kroz društvo i to ne danas ni sutra već tokom cijelog svog djetinjstva. Kada bi od najranijih nogu znali kako se igrati s vršnjacima bez te stalne roditeljske intervencije, u igri van kuće gde se mogu sakriti od roditeljskih zaključaka i zapravo – torture, znali bi riješiti i vlastite sukobe.
U kakvom mi to svijetu danas živimo?!

Ako se napolju posvađaju, intervenišemo rječnikom odraslih.

Ako je napolju hladno, mi im organizujemo druženje s prijateljima, uz naše prisustvo, a vrlo često i naše ideje što bi se djeca mogla igrati.
Djeci tako ostaje jako malo vremena i jako malo prostora da uopše razviju svoju dječiju igru. O tome koliko su se kroz dečju igru izgubile mnoge, tradicionalne igre, takođe možemo djelimično zahvaliti roditeljima. Mi smo ti koji djeci nismo prenijeli tu tradiciju, mi smo ti koji im stalno pokušavamo nametnuti koje su igre dobre (sigurne), a koje to nisu, a čak i kada je riječ o najbanalnijoj igri, između dijve vatre i od toga smo uspjeli napraviti fijasko jer je -kao nebezbijedna.

Danas umjesto, od nekada bezbrižne igre fudbala, tenisa – imaju vrijeme za takve igre, odnosno, termine za treninge na koju ih organizovano odvode i dovode, a jedini smisao takve igre je takmičenje, ocjenjivanje, pobjeda. Gde je nestala igra?

O tome sve glasnije govore i učitelji koji su itekako primjetili da je danas sve više djece koji se u razredu dobrano bore sa svojim osjećanjima, osjećajem pravde i u stvari se sve vrijeme traže da im neka odrasla osoba da smjernice kako da riješi neki problem – od konflikta s drugima do obične sitnice.

I na kraju ostaje ironija da uprkos tome što djeca sve manje znaju kako se postaviti prema mnogobrojnim aspektima svog mladog života, a roditelji i dalje, sve više teže tome da svom djetetu organizuju doslovno svaki minut života i to onako kako dobronamjeran roditelj misli da će biti najbolje i najsigurnije za njihovo dijete. Jer ako njihovo dijete ne može pronaći svoje mjesto u svom društvu onda je tu roditelj koji će mu pronaći neko drugo mjesto. Vidite li ironiju života u tome? Shvatate li koliko je važno ostaviti dijete da se uči na vlastitom iskustvu jer uprkos tome šta roditelji misle da će dijete kroz organizovanu aktivnost djeca biti samostalnija, samopouzdanija i bolje integrisana u društvu, to je u stvari samo jedna velika obmana.

Dokle god su im vrijeme i aktivnosti savršeno organizovane, dok god iz njihovih usta izlaze roditeljske rečenice – dijete nije ni samostalno niti spremno nositi se sa životom.

Ali, ako pustite dijete da se svaki dan igra sa svojim prijateljima, bez nadzora – u školi i van škole, da se druže i svađaju međusobno, ono će tada na svom vlastitom iskustvu učiti – vještine pregovaranja, dijeljenja, rješavanja konflikata, empatiji, velikodušnosti, sažaljenju, dobroti, ljubaznosti, vještini zauzimanja za sebe i svoje stavove pa makar i fizički te mnoge druge vještine koje će im itekako dobro doći u životu.

I zato dragi roditelji sve što možete učiniti jeste da napravite korak nazad – odmaknite se od svog djeteta dok se napolju igra, prestanite kontrolisati njihovu igru i miješati se na svaki povik. Pustite djecu da se igraju i bore za sebe, a ukoliko mislite da to nije lahko jer šta ako se umiješaju drugi roditelji – tada, ako se relativno dobro poznajete, sklopite pakt.

I odmaknite se kolektivno od svoje djece na sigurnu udaljenost.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top