Kako reagovati: “Mama, mrzim te, hoću da mi kupiš igračku!”

Vaša kćerkica se naljutila i počela svašta da govori vama i drugoj djeci

Ona se počinje derati, vrištati, plakati.

„Mama, mrzim te, hoću van, hoću da se igram s drugom djecom, kako si takva…“

Kako reagirate na takvo ponašanje djece? 

Uzvraćate li galamom, podizanjem glasa? 
Počnete se tresti od straha da to ozbiljno misli?
Odvalite joj šamarčinu?
Sve je to pogrešno. I sama se djeca uplaše svojih snažnih osjećaja: bijesa, straha, ljubomore.

Reagirate li na te osjećaje jednom od prije navedenih reakcija, može doći do:
• smanjenja samopouzdanja kod djece: dijete će početi misliti: “Mora da ne valjam kad se tako osjećam.”
• neiskrenog, neautentičnog, ponašanja: “Moram se početi ponašati onako kako to roditelji od mene očekuju jer će me inače prestati voljeti.”
• gubitka dodira sa svim osjećajima, i pozitivnim i negativnim.
Roditelji znaju biti pravi majstori u negiranju dječjih emocija – tako da se njihove reakcije čak dadu i sistematizirati.
Pogledajmo kako roditelji još (pogrešno) reagiraju dječije ponašanje:

Negiranje da emocija uopće postoji: “Ma što cmizdriš; pa to je samo mala ogrebotina!”

Sugesiranje što bi trebalo osjećati: “Trebala bi voljeti svog brata.”

Ismijavanje: “Samo mi nemoj reći da ćeš se opet rasplakati; baš si prava bebica.”

Uspoređivanje djeteta s drugima: Jesi li vidio kako ovaj dečko prije tebe nije plakao kad je dobivao injekciju?!

Prijetnja i kažnjavanje: Čuj ti! Budeš li još jednom došla iz dvorišta plačući, zatvorit ću te u sobu pa ćeš se sama igrati!

Kako pomoći djetetu da izađe nakraj sa svojim neugodnim emocijama?

Doista je puno načina na koje to možete učiniti, a da pritom ne upadnete u zamku neke od upravo spomenutih reakcija.
Dopustite djetetu da iskaže svoju srdžbu, čak i kad je ona usmjerena prema vama:“Jasno mi je da si ljuta što te ne pustim i večeras van, ali upamti da sutra ideš ujutro u školu, i htjela bih da se naspavaš.“

Kako svaka emocija opskrbljuje organizam dodatnom količinom energije, podstičite dijete na neku tjelesnu aktivnost kojom će tu energiju potrošiti. Teško da će vam uspjeti nagovoriti ga/ju da očisti kupaonicu (a i što biste vi radili kad se razbjesnite?), no može se izboksati jastuk, urlati, baciti na pod i lupati nogama, pisati dnevnik, zauzeti telefonsku liniju za “višesatni” razgovor s prijateljicom, trčati oko kuće…

Najbolje je ako je vaše dijete imalo priliku vidjeti vas kao roditelje i odrasle kako se borite sa snažnim neugodnim emocijama. Naravno, nije zgodno ako pritom bacate posuđe, namještaj ili nasrćete na drugog roditelja. Oprezan treba biti i s pričama “kad sam ja bio u tvojim godinama…” Ako vam je to i inače često na repertoaru, lako je moguće da biste time sada samo dolili ulje na vatru. Ili biste se toliko uživjeli u svoju priču da biste zaboravili kako je to trebala biti tek ilustracija za pomoć, a ne za odmoć djetetu.

Za Akos.ba priredio: Nedim Botić