Kako poboljšati odnos učenik – profesor?

Uspjeh učenika često ne zavisi isključivo od njih samih, već i od posvećenosti profesora. Imajući u vidu navedeno, nužno je raditi na poboljšanju relacije profesor – učenik, kako bi potencijal djece, uz adekvatan pristup i podršku rezultirao uspjesima, kvalitetnijim ponašanjem mladih, a što bi bilo na obostrano zadovoljstvo. Odnos između učenika i profesora najvažnije je pitanje odgoja i obrazovanja. Uspješnost i djelotvornost nastavnika kao odgajatelja sve više ovisi o kvalitetu uspostavljenih odnosa koji značajno utječu na rezultate odgojno-obrazovnog rada. Također, veoma je važno kazati kako uspješno uspostavljena i njegovana relacija učenik – profesor poboljšava razvoj društveno prihvatljivog ponašanja mladih.

U razgovoru za Akos.ba, Edina Tokić, odgajateljica u Behram-begovoj medresi u Tuzli, koja je u svakodnevnom doticaju sa djecom i čiji rad rezultira izvođenjem generacija mladih nada naše zajednice, kazala je: „Za mladu osobu je veoma važno da se osjeća prihvaćenim i cijenjenim. To utječe na njihovo samopouzdanje. Ukoliko je odnos profesor – učenik kvalitetan, proces razvijanja društveno prihvatljivog ponašanja je olakšan. Učenik u tom slučaju lakše prihvata profesora kao autoriteta i spremniji je da prihvati njegove smjernice. Profesori moraju poznavati razvojne karakteristike učenika sa kojima rade kako bi isplanirali i oblikovali svoj rad i izgradili odnos prema učeniku. Drugačiji pristup profesor mora imati prema učeniku prvog razreda, u odnosu na pristup prema učenicima četvrtog razreda.“

Profesorica Edina Tokić, ponudila je i osvrt na najčešće probleme koji se javljaju na relaciji učenik – profesor: “Jedan od najčešćih problema koji se javlja kao prepreka razvijanju kvalitetnog odnosa učenik – profesor je neprihvatanje profesora kao voditelja ili vođu kroz odgojno – obrazovni proces. Profesor učeniku ali i njegovoj porodici stavlja na raspolaganje svoje znanje i iskustvo, a zauzvrat očekuje da učenik slijedi i poštuje pravila ponašanja koja su postavljena. Ukoliko kod učenika oslabi motivacija, ukoliko napravi greške koje treba ispraviti, profesor će ga opomenuti za to i tražiti da se vrati na određenu putanju. Učenik, ali i roditelji, trebaju imati povjerenje u profesora i u to da on ima već razrađen sistem koji funcionira i daje rezultate. Govorimo o profesorima koji odgovorno obavljaju svoj posao.“

Neprekidan trud je ključ da otključamo naše mogućnosti. Profesori treba da budu istrajni na putu ka učenicima, kako bi svojim koracima ostavili trag kojeg će se učenici tokom svojih života sjećati. Vid pomoći koji potiče od profesora ka učenicima može biti uobličen u formi podrške ili pak sankcije, ali i jedno i drugo imaju svoju stvarnu svrhu i cilj te u konačnici rezultiraju plodovima uspjeha i istinskih vrijednosti. Učenici u datom momentu ne uviđaju smisao eventualne sankcije, ali profesori, odgajtelji, ih navedenim uče lekcijama, čiju vrijednost ubrzo i učenici ubrzo počinju pojmiti.

Profesorica Tokić je istaknula značaj kontinuirane podrške na putu izgradnje učenika kao ličnosti, ali je također kazala kako eventualna sankcija ima odgojnu svrhu: „Podrška profesora učeniku mora biti kontinuirana, a sankcija samo povremena kako bi se određeni oblici ponašanja označili kao nepoželjni. Profesor treba pomagati učeniku da razvije samopouzdanje, razne vještine, lijepe navike i sve ono što bi doprinijelo da ličnost učenika bude satkana od onoga što je pozitivno i korisno za razvoj njegove ličnosti. Prilikom sankcionisanja profesor ne smije biti grub i vrijeđati učenika, nego mu objasniti da određeni postupci zbog kojih je izrečena sankcija trebaju biti ukinuti. Nakon izricanja sankcije treba istaknuti pozitivne osobine učenika i iskazati povjerenje da će učenik nastaviti sa razvojem pozitivnih oblika ponašanja. Profesor se treba truditi da primijeti i pohvali pozitivne i socijalno poželjne oblike ponašanja kako bi se oni učvrstli i postali dio ličnosti učenika. Za to je potrebno puno strpljenja, truda, fokusiranosti i motivacije. Ukoliko profesor kontinuirano podržava učenika, povećava se vjerovatnoća da će učenik pozitvne emocije vezivati za profesora i samim tim profesor može izvršiti veći i značajniji utjecaj na učenika. Učenik lakše prima i usvaja informacije ukoliko one dolaze od osobe u koju ima povjerenja i u ciju dobronamjernost je uvjeren.“

Unapređenje komunikacijskih vještina kod profesora omogućit će kreiranje kvalitetnijih odnosa sa učenicima, te doprinijeti stvaranju pozitivnog ozračja u školi koje utječe i na sposobnost učenja i na cjelokupan razvoj njihove ličnosti. Dakako, profesore je neophodno učiti izgradji zdravih odnosa u školi, dok bi roditelji u djeci trebali razvijati spremnost na saradnju sa profesorima. Zadatak profesora je da pomogne učeniku u njegovoj izgadnji, pri tome treba imati na umu da ovo nije jednostran odnos nastavnik – učenik, nego aktivan, dvosmjeran odnos i stoga treba nastojati da se učenici na što aktivniji način uključe u proces odgoja i obrazovanja. Zato je važno poticati učenike da postavljaju pitanja i iznose vlastito mišljenje. Na taj uče se razmišljanju, saradnji, toleranciji, vještini komuniciranja i razvijaju timski rad. Oni koji su imali priliku upoznati se sa činjenicama i inuitivnijim pristupom kojeg promiče razvojna psihologija, lako i brzo osjete i prepoznaju ispravnost ovih uvida i dalje instinktivno mijenjaju odnos prema djeci, te svjedoče o znatnom poboljšanju odnosa i pozitivnim promjenama u djetetu. Lično izgrađen profesor traži i prilično lako nalazi kontakt sa svojim učenicima. Profesor koji je raspoložen i nasmijan stvara oko sebe ugodno ozračje i djeluje poticajnije. Isto tako važno je da učenici osjete da je profesor zainteresovan, da ga vesele njihova postignuća i rastužuju neuspjesi. Učenik koji voli i cijeni profesora više će truda uložiti.

Profesorica Tokić, je kao najučinkovitije metode koje vode ka poboljšanju odnosa na relaciji učenik – profesor navela sljedeće, ali je ponudila i instinsku inpiraciju u riječima najboljeg odgajatelja: „Muhammed a.s. je rekao: ‘ Jedna od osobina vjernika je da ono što radi to radi na najbolji mogući način.’ Profesor mora voljeti svoj posao i doživljavati ga kao misiju. Mora biti zainteresovan za dobrobit svog ucenika. Mora odvojiti svoje vrijeme da bi shvatio šta je uzrok kontinuiranog ili povremenog neuspjeha učenika. Paralelno, onima koji su dobro prilagođeni i veoma uspješni, pomoći da nađu načine da koliko je god moguće više razviju svoje potencijale. Nekada smo u svom pristupu vise fokusirani na ono što su poteškoća kod učenika a manje na razvijanje njegovih kapaciteta. Koliko god je važno pomoći učeniku da nađe rješenje za prevazilaženje problema, još je važnije pomoći mu da razvije i unaprijedi svoje potencijale i talente jer je velika vjerovatnoća da će se učenik u budućnosti time baviti. Treba mu pomoći da ne bude prosječan nego najbolji u datoj oblasti. Time dolazimo do druge metode, a to je poučavanje vlasitim primjerom. Ukoliko se profesor mnogo zalaže i radi svoj posao na najbolji način, učenik će imati model koji može slijediti.“

Važno je da profesor bude i autoritet ali isto tako i prijatelj. Granica između navedenog je veoma tanka i može rezultirati neželjenim, ali profesor može ujedno obnašati obje funkcije, balansirajući navedene odnose, a u učenicima budeći isključivo pozitivne reakcije i motivirajući ih na kvalitetno i uzorno djelovanje, što nam, profesorica Tokić potvrđuje iz svog dugogodišnjeg iskustva u odgojnom procesu: „Profesori i odgajatelji su često u prilici da razmišljaju o tome gdje postaviti granicu između učenika i profesora. Kako postupati da se profesor učeniku ne približi previše, a što bi se negativno odrazilo na autoritet koji profesor nesumnjivo mora posjedovati, a učenik ga osjećati? Kako postupati a da se profesor ne udalji previše od učenika a što bi ga udaljilo od razumijevanja potreba i neophodnih saznanja o učeniku? Gdje je granica koja se ne smije preći, a ne biti ni previše udaljen od nje? Rjesšnje je u poštovanju principa dosljednosti. Profesor treba biti ljubazan, blag, smiren, podučavati i savjetovati učenika ali se istovremeno držati pravila ponašanja i propisa koje učenik također mora poštovati. Kada se učeniku na vrijeme i jasno postave granice bez činjenja ustupaka, tada ce učenik razvijati osjećaj sigurnosti, jer su mu okviri u kojima funkcionira poznati, postaje mu jasno šta je uzrok, a šta posljedica određenog ponašanja. Ponekada profesori prave “ustupke” učenicima i odstupanja od pravila, ne razmisljajući o tome da će se kod učenika javiti konfuzija u razumijevanju pojava ali i osjećaj nesigurnosti. Učenik treba da zna koja ponašanja se nagradjuju, a koja sankcioniraju. Na taj način, učenik saznaje i razumije da neophodnost poštovanja pravila ne dolazi od lićnosti profesora nego su propisana sistemom. Veoma je važno da škole razvijaju i sisteme nagrađivanja, tako da se kod učenika razvija osjećaj ponosa i želje za ponavljanjem onih oblika ponašanja koji su doveli do nagrade. Ukoliko se drži principa dosljednosti profesor može biti učeniku i prijatelj. Pored usmjeravanja ka obavljanju školskih obaveza na uspješan nacin, profesor a i učenik su sigurno na dobitku ukoliko izgrade lijep odnos, ukoliko profesor upozna učenikove težnje, strahove, radosti i brige, i ukoliko bude u prilici da mu pomogne da izraste u zrelu, samopouzdanu i stabilnu ličnost.“

Formiranje ljudi oduvijek je bio najodgovorniji i najozbiljniji društveni zadatak. Iz toga proizilazi mišljenje da je i nastavnički poziv izuzetna i značajna društvena djelatnost. Profesor nije samo osoba koja pruža pomoć učenicima u sticanju znanja, već on djeluje na učenika cijelom svojom ličnošču. To je upućenost ličnosti na ličnost. U odgojno – obrazovne ustanove dolaze učenici s najrazovrsnijim individualnim razlikama, koji žive pod raznim uslovima i s različitim odlikama i sklonostima. Od njih treba formirati ljude čvrstog karaktera, što je veoma složen posao. Isto tako, u djeci je neophodno konstatno buditi svijest o značaju profesora na životnom putu i putu uspjeha, a kada se zadovolji navedeno s obje strane, rezultat ne mogu biti do slatki plodovi višestrukog uspjeha.

Ovim tekstom je predstavljen tek fragment teme širokog opusa i velike vrijednosti, jer na temeljima zdravih odnosa, leži i zdravo društvo. Onoliko koliko vjerujemo u mogućnosti i vrijednost drugoga toliko napora u to i ulažemo. Iskreno se nadamo da će sadašnja situacija u ovom segmentu ići uzlaznom putanjom, te će doći do pozitivnih promjena u odgojno-obrazovnom sistemu, odnosno da će on podstaći veće interesovanje učenika za nastavu i njihov bolji odnos sa profesorom, a samim tim rezultirati i boljim znanjem kod istih. A znanje i odgoj su jedina stvar koju nam ne mogu oduzeti bez obzira na kojem dijelu planete se nalazili.

Za Akos.ba: Rabija Arifović