Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Za djecu i omladinu > Kako mi je studiranje na IPF-u u Bihaću promijenilo život nabolje?

Kako mi je studiranje na IPF-u u Bihaću promijenilo život nabolje?

U povodu Svjetskog dana učitelja…

Moj povratak vjeri se desio relativno kasno, jer sam prvi put u džamiju ušao u svojoj 20. godini, u ramazanu 2004. godine. Vjera je za mene bila poput svitanja zore, nova stranica u životu, neopisiva sreća. Namaz, džamija, post, druženja su mene jednostavno preporodila. Tada nisam još znao učiti arapska slova, ali sam imao želju da učim Kur'an napamet, pa sam onda počeo napamet učiti prijevod Kur'ana. Od malih nogu sam volio knjige i čitanje, čitao sam sve, od stripova, pa nadalje. Vjera je tu ljubav prema knjizi dodatno naglasila, jer je prvi objavljeni ajet iz Kur'ana: „Ikre – Čitaj, uči…“. To mi je bio motiv da nastavim s učenjem o islamu na nekoj visokoškolskoj ustanovi.

Dan u kojem sam saznao da sam primljen na Islamski pedagoški fakultet u Bihaću je jedan od najradosnijih u mom životu. Ispostavit će se kasnije da će se studij na toj visokoškolskoj instituciji višestruko isplatiti i promijeniti moj život nabolje. Tu sam mnoge stvari naučio, započeo put učenja Kur'ana napamet, stekao mnoge prijatelje i životna iskustva.

Prvog dana nastave na fakultetu smo imali čas vježbi iz kiraeta. To je predavanje koje do današnjeg dana pamtim. Islamski pedagoški fakultet sam upisao bez završene medrese, te sam kao i većina takvih učenika imao problema s učenjem Kur'ana. Bio sam jako nervozan, uplašen i stidan zbog nepoznavanja materije. Imao sam tremu od učenja pred profesorom i ostalim studentima koji su bili svršenici medresa, šta li će reći, hoće li me ismijati ili ne? Na početku časa, profesor Hajrudin Hodžić je zatražio da nakon učenja stranice, pokušamo navesti i tedžvidska pravila. Iako sam bio završio sufaru, po prvi puta sam se susreo s terminom – tedžvid. „Šta li je to, subhanallah?“ To je samo dodatno povećalo moju tremu, koja je rasla kako se približavao moj trenutak učenja.

Konačno, red je došao i na mene. S knedlom u grlu, stidljivo izgovaram euzu i bismillu, i počinjem. Mislim da sam napravio desetine grešaka, nekoliko puta zastajao, i ponovo počinjao. Međutim, profesor me nije prekidao, a i studenti su bili tihi. Nakon završetka stranice, uputih jedan upitan pogled ka predavaču. On me pogleda, nasmiješi se i reče: „Mašallah, dobro to tebi ide. Svaka čast!“ Nije me osudio, nije me kritikovao, niti me ismijao. Postupio je kao pravi pedagog, subhanallah, i pravilno je procijenio šta je kome od učenika potrebno. Allaha mi, njegov gest me je silno motivisao, ulio dodatno samopuzdanje da sam jedva čekao sljedeće časove! Sate sam provodio učeći, ponavljajući, i svaki naredni susret je bio ohrabrujući. Iako mi je trebalo nekoliko mjeseci da savladam tedžvid, nisam nikad gubio nadu. Slične metode su koristili i drugi profesori, budeći u studentima volju i želju da uče, rastu, postaju bolji.

Tokom druge godine studija sam se teško razbolio, i tokom borbe s bolešću vidio koliko su profesori i studenti bili tu uz mene, koliko su ohrabrivali, posjećivali, pomagali. Posebno mi je u sjećanju ostao fantastičan odnos profesora prema studentima, koji su imali vremena za nas i van nastave, saslušati, usmjeriti, posavjetovati. Bili su uz mene i u dobru i u zlu, u teškoćama i blagodatima, u bolnici i tokom oporavka, tokom dodiplomskog i postdiplomskog studija.

Sjećam se brige, pomoći i savjeta koju su mi uputili dr. Fuad Sedić, dr. Sulejman Topoljak, dr. Izet Terzić, dr. Muharem Štulanović, sekretar IPF-a Hamdija Nesimović, upravnik doma Bekir Alić, i ostalo osoblje i uposlenici institucije. Allah ih nagradio za sve što su učinili.
Nakon oporavka od bolesti, započeo sam s aktivnim učenjem hifza Kur'ana u sekciji hifza na IPF-u u Bihaću. S ponosom možemo reći, da je do sada nekolicina studenata iz sekcije hifza na IPF-u završila s učenjem svih stranica napamet, dvojica su izašla pred Komisiju za hifz i stekli zvanje hafiza Kur'ana, a mnogo ih je prešlo po više džuzeva. Početak naše ljubavi prema Kur’anu su bili naši profesori koji su odvajali vrijeme za nas.

Malo se govori o važnosti nastavnika i učitelja, ali je potrebno govoriti mnogo više. Ovaj tekst govori o tragu koji učitelju ostave u životu svojih učenika. Od pojedinaca koji nesebično žrtvuju svoje vrijeme i znanje, okoristilo se mnogo ljudi.

Čovjek treba biti zahvalan onima koji su ga podučili makar jednom slovu, a kamoli onima koji su toliko uložili vremena i sredstava uložili u moju edukaciju, usavršavanje i budućnost. Ovaj moj tekst je samo mali izraz zahvalnosti mojim učiteljima i Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću. Molim Allaha da sve njih nagradi (a oni će se prepoznati) i pomogne ih na putu širenja svjetla znanja i nauke.

Za Akos.ba piše: hfz. Nedim Botić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top