Kako je Selman el-Farisi primio islam?

Ebu Abdullah Selman el-Farisi bio je porijeklom Perzijanac. Rođen je u Isfahanu, a neki vele u Ramahurmezu. Bio je dugo godina u ropstvu koje je još uvijek u sedmom stoljeću bilo prisutno na tim prostorima.  Promijenio je preko deset gospodara (onih u čijem je posjedu bio kao rob).

Radeći na imanju jednog svog gospodara, trgajući voće i stavljajući ga u košare (korpice), neplanski je čuo razgovor između tog gospodara i drugog čovjeka. Spominjali su novog Božijeg poslanika koji se pojavio u Mekki. Njega je to zainteresovalo, pa ih je upitao o čemu se radi. Od njih naravno nije dobio nikakav odgovor.

Njega je to još više kopkalo, a njegova želja da vidi ko je taj novi Božiji poslanik i o čemu on govori, iz dana u dan bila je sve veća. Odlučio se pobjeći iz ropstva. To mu je i uspjelo.  Krenuo je preko svijeta da pokuša saznati nešto o tom čovjeku za koga se priča da je novi Poslanika. Putujući kroz Siriju od jednog krščanskog svećenika saznao je neke od znakova koje će sa sobom imati taj novi Poslanik. Svećenik mu je posebno naglasio tri znaka: ”Pojaviće se u narodu koji se klanja kipovima, neće primati sadaku i među plećkama će imati crni ben (pjegu) kao znak vjerovjesništva.”

Pametni Selman se zaputio prema Arabiji jer je znao da se tamo ljudi klanjaju kipovima. Nastanio se u Medini, a Muhammed, a.s., je već prije toga učinio Hidžru iz Mekke u Medinu. Tako je Selman stigao u grad u kojem se nalazi čovjek koji za sebe tvrdi da je vjerovjesnik i Božiji poslanik. Pošto je Selman znao te znakove nubuvveta (vjerovjesništva i poslanstva), odlučio je da provjeri da li je Muhammed uistinu taj obećani i u Starim (ranijim) objavama  najavljeni poslanik.

Selman se skrasio u Medini i započeo svoj novi život. Sa nestrpljenjem je čekao priliku da vidi  da li Muhammed jede sadaku i da li među plećkama ima određeni ben (biljeg) kako bi mu se srce smirilo, te kako bi i on kao i mnoštvo stanovnika Medine izgovorio šehadet i postao iskreni Muhammedov sljedbenik.

Jedne prilike je Selman pripremio hranu i pozvao Muhammeda, a.s.,  da sa svojim drugovima dođe kod njega. U pozivu je naglasio da je to milostinja, odnosno sadaka koju želi udijeliti njima. Poslanik, s.a.v.s., je odbio taj poziv naglasivši da oni ne jedu sadaku (milostinju).

To je obradovalo Selmana jer je time bio korak bliže potvrđivanju svih znakova koje treba kod sebe imati novi Božiji poslanik. Selman je nakon kraćeg vremena ponovo pozvao Muhammeda, s.a.v.s., u goste, ovog puta nazvačiviši da se radi o poklonu i da ima želju da ga počasti. Ovaj poziv je Poslanik, a.s., odmah prihvatio.

Još mu je ostao znak sa benom (”pečat nubuvveta”)  na njegovim leđima. Dok je trajala jedna dženaza Selam se kretao iza leđa Allahovog Poslanika. Nadao se da će uspjeti vidjeti taj znak kada se Muhammed, a.s., bude saginjao u kabur da spusti umrlog. Poslanikova košulja se zadignula, ali ne dovoljno da bi Selman vidio biljeg između plećki. Uporno se kretao iza Poslanika pomno gledajući u njegova leđa nadajući se da će možda vidjeti i taj znak.

Iznenada se Allahov poslanik Muhammed, a.s., okrenuo prema Selmanu rekavši: ”Želiš li (to) vidjeti znak nubuvveta, o Selmane?” Kada je Selman dao potvrdan odgovor, Poslanik je zagrnuo svoju košulju i Selman je vidio ono što je želio dugo vremena vidjeti. Vidio je pečat poslanstva koji mu je spomenuo svećenik u Siriji. Srce Selmanovo se potpuno smirilo. Postao je presretan zbog toga. Tom prilikom je Selman el-Ferisi izgovorio kelimei-šehadet, odnosno riječi kojima u potpunosti potvrđuje da je istinski musliman i od tog momenta je postao prisni i vjerni drug (ashab) Muhammeda, s.a.v.s. ( kazivanje o dženazi bilježi imami Ahmed u Musnedu)

Za Akos.ba piše: Admir Iković