Kako djeca detektuju emocije roditelja

Generacije djece prije nekih 30, 40, 50 godina, su vaspitavane pogledom ispod smrknutih obrva i odlično su razumjela sve njihove varijacije i kombinacije. I nisu imala dilemu, jer je verbalna poruka bila usklađena sa onim što su tako očigledno mogla da „pročitaju“ na licu roditelja, piše  Dragana Aleksić, Family coach, na portalu Zelena učionica.

Danas se sve češće djeci šalju dvosmislene poruke – sadržaj nije u skladu sa emocijom koja je na licu, govorom tijela, niti sa visinom i bojom glasa. Sasvim dovoljno da dijete ne razumije poruku, jer jedno vidi, a drugo čuje, i ne zna kome da vjeruje – sebi ili roditelju.

Mama, zašto si ljuta?

Mi roditelji imamo prirodnu potrebu da zaštitimo dijete od onoga što mislimo da će ga uznemiriti ili da neće razumjeti. Jedan od razloga zašto uporno pokušavamo da poštedimo dijete od negativnih osjećanja je i griža savjesti, koja se uglavnom javlja kao posljedica nedostatka vremena koje želimo da posvetimo djetetu. I kada ugrabimo to vrijeme želimo da ono bude obojeno prijatnim osjećanjima. Međutim, jasno je da nije uvijek tako. Znam, jer sam i ja jedna od mama koja je „zbunjivala“ svoje dete. Nedjeljama me je sin dočekivao sa posla na vratima i postavljao uvek isto pitanje „Mama, zašto si ljuta?“ I svaki put sam se začudila i davala automatski odgovor „Nisam ljuta!“, jer na njega i nisam bila. Bila sam ljuta što sam se zadržala na poslu, što sam sate provodila u autobusu jer se rekonstruišu ulice, što sam izgubila vrijeme u povratku kući umjesto da budem sa njim, što će me obaveze u kući još više odvući od zajedničke igre…

U sebi sam bila ljuta, a potpuno nesvjesna koliko je to očigledno na mom licu, sve dok se jednog dana poslije istog njegovog pitanja nisam pogledala u ogledalo. Odraz me je porazio. Sa druge strane gledala me je ljutita žena. Uzdahnula sam, a suze su krenule bez ikakve šanse da se zaustave. On je prišao i zagrlio me u pokušaju da me utješi, što je naravno izazvalo vulkan emocija i još više suza. Uspjela sam da izgovorim „Bio si u pravu, jesam bila ljuta. Ljuta što ne mogu da budem više sa tobom, a to želim više od svega.“ Razumio je, ali u ovoj priči sam ja ta koja je zapravo naučila lekciju i shvatila poruku.

Od tada, svakog dana dok sam bila „zaglavljena“ u autobusu, čim bih osjetila kako mi se skupljaju mišići između obrva sjetila bih se svog odraza u ogledalu i svjesno ih razdvajala. Čim bih osjetila bijes i nemoć kako mi rastu u grudima, disanjem sam ih ublažavala. Ako bih počela da stiskam vilicu prizvala bih sliku njegovih sjajnih očiju koje me gledaju i opuštala se. Nisam mogla da učinim da ulice postanu prohodne, nisam mogla da preletim do kuće, nisam mogla da zaustavim vrijeme… Jedino što sam mogla jeste da budem potpuno svjesna kako se unutrašnje emocije utiskuju na moje lice i da im to ne dozvolim. Da „ljutnja“ bude blaža na mom licu, sve dok ne nestane. Vremenom sam naučila da umesto da budem ljuta zbog stvari na koje ne mogu da utičem, treba da budem srećna zbog nečega što me čeka kod kuće. Trebalo mi je vremena, ali sam naučila. Ne da prikrijem emocije, ne da ih potisnem već da ih prihvatim i nazovem pravim imenom. I da kažem „Da, plašim se jer…, tužna sam zbog…, ljuta sam zato što…“

I onda je nekako sve postalo lakše.

Pravi odgovor je iskren odgovor

I zato kad vas dijete pita „Šta ti je mama?“, a vi kažete „Ništa, sve je uredu.“, prisjetite se da vas to ne pita bez razloga. Ono zna da je NEŠTO i želi da razumije, da pomogne. Ne zanemarujmo da nas dijete veoma jasno vidi, da „čita“ naš izraz lica, ne šaljimo mu dvosmislenu poruku, jer ga time mi zapravo nismo zaštitili već zbunili. Odgovor prilagodite uzrastu, važno je da zna da je uredu biti tužan i ljut, kao i da smo mi tu da ga razumijemo i podržimo kada se ono tako bude osjećalo.

I na kraju primjer koji će razbiti svaku sumnju da li treba biti otvoren prema djeci kada su emocije u pitanju. Zamislite da je vaše dijete zbog nečega presretno, razdragano, da vidite da mu se nešto divno desilo i da ga pitate „Šta se desilo, zbog čega si tako sretan?“, a da vam ono odgovori „Ma, ništa, nisam sretan.“ Kako biste se osjećali i u šta biste povjerovali? U ono što vidite ili u ono što čujete?
Dragana Aleksić