Jezik muslimana je engleski

Jedna od najstarijih i najcitiranijih maksima muslimana je:„Uči“. Kako odrediti prioritete ove maksime kroz kontekst vremena u kojem živimo?

Iako je arapski jezik, jezik Objave, jezik koji mi muslimani, subjektivno prihvatamo i volimo, on na skali za tehnologiju jako nisko kotira. Mi, muslimani, ukoliko želimo da pratimo svjetske standarde, treba da prihvatimo jezik koji drži primat u svijetu, a to je engleski jezik. Pored engleskog jezika potrebno je da ovladamo najmanje još jednim evropskim jezikom.

Cjelokupni historijski, naučni, trenutni tehnološki izričaj i većina društvene korespondencije se odvija na engleskom jeziku.[1] Nama, muslimanima, stroga obaveza svakog pojednica (fard ajn) je da ovlada ovim jezikom.

Za one koji to gledaju sa aspekta dobrog djela i nagrade, predstavio bih tako da, ukoliko nauče engleski jezik imat će nagradu milijarde dobrih djela ili kao da su cijeli život postili dobrovoljni post.

Otkud ovakav stav spram ovog jezika i nagrade za onog ko ovlada njime?

Zamislite da se u jednoj ograničenoj prostoriji nalazi milijarda i po ljudi kojima ponestaje zraka, vode i hrane, a samo onaj ko zna pročitati/dešifrovati uputsvo može da je otvori i da izađe iz nje i da pri tome pomogne i ostalima.

Nas, muslimane, doživljavam kao stanovnike te prostorije i praktično smo nesposobni/nepismeni ukoliko ne znamo pročitati upustvo za izlazak iz naše ograničenosti, ukoliko ne znamo engleski jezik. On je spas, ne samo za pojednica nego za čitav jedan narod.

A što se tiče arapskog jezika, za njega se može reći da je obaveza samo nekolicine (fard kifaje) čisto da se mogu prevoditi neka djela koja su od progresivnog značaja.

Žao mi je što u državi imamo krnji sistem obrazovanja koji ne daje mogućnost da se nastava odvija na engleskom jeziku ili da to makar bude u domenu prirodnih nauka.

Za ovu težnju u državnim školama je potrebno usaglasiti zajedničkim naporima  kroz jedinstven obrazovni sistem za koji će možda biti poteškoća zbog nacionalnih prepucavanja, ali sa jednom tugom i ogorčenjem zamjeram Islamskoj zajednici, koja ima autonomiju pri odlučivanju što ne uvede u medrese i na Fakultet islamskih nauka nastavu na engeskom jeziku.

Možda je bilo nastojanja i ideja, ali te ideje nisu ništa ako se ne sprovedu u praksu.

Žao mi je što ne spremamo kadar za cijeli svijet, da naši svršenici mogu bez poteškoća da upisuju najprestižnije svjetske univerzitete i da naše hodže budu sposobne predstavljati islam bez prevodilaca.

Naše učenike, pa i hodže ne možemo spremati samo za Bosnu i Hercegovinu, moramo ih spremati za cijeli svijet, posebno za Ameriku i Evropu, koje su sada naša kuća.

Što se tiče institucionalnog predstavljanja islama u zemljama Evrope i Amerike potrebno je napraviti plan u kojem bi islam bio predstavljan kao sociološki faktor, a ne samo kao religija koja se predstavlja kroz džamiju.

Nažalost, muslimane danas na Zapadu predstvaljaju imami koji dolaze iz matičnih muslimanskih zemalja koji ne poznaju jezik, kulturu, društveni kontekst.[2] Pored toga što ne mogu biti upućeni na nemuslimane, često su faktor nesloge i nerazumijevanja između samih muslimana. Najbolji primjer nam je nedostatak vizije za izbor zajedničkog predstavika svih muslimana. Od potencijala faktora već decenijama smo faktor podkusurivanja i rivalstva.

Muslimani, ukoliko žele da postanu faktor na Zapadu i subjekt odluka, treba da osnivaju svoje škole, i da školuju novi kadar koji će se razumjeti i društveni kontekst u kojem žive. Bolja bi bila jedna takva škola na Zapadu nego sve medrese svijeta koje spremaju nedovoljno sposoban kadar za isti prostor. Mreže nacionalizma i obrazovnog redukcionizma u kojima smo se uhvatili, trebale bi se prevazilaziti evropskim ili američkim identitetom i obrazovnim standardima.

Dosadašnji poduhvati na tom polju su jako skromnog domašaja.

Ako smo prihvatili činjenicu oko jezika, potrebno je prihvatiti i baznu činjenicu naučnih ambicija, čiji je temelj istraživački i eksperimentalni pristup (scientia experimentalis), na kome se bazira uspjeh Zapada, počevši sa Roger Baconom.[3]

Muslimani zlatnog doba, unaprijedili smo i prenijeli na Evropu eksperimentalni pristup, a oni su ga do maksimuma razvili i hvala im na tome. Sada nam je dužnost da im pomognemo i uđemo u domen partnera, a ne samo korisnika.

Ako je Tomas Edison napravio deset hiljada eksperimenata da bi napravio sijalicu, volio bih kad bismo mi imali deset hiljada inicijativa da napravimo samo jedan kvalitetan istarživački centar iz makar jedne naučne oblasti.

Kad se prisjetimo kako je u Titovom režimu bila grandiozna ideja da se u Bosni napravi hiljadu škola i hiljadu kilometara asfaltiranog puta koja je za svaku pohvalu, molim Boga dragog za trenutak i osobu koja bi predstavila da se kod nas muslimana treba napraviti hiljadu istraživačkih centara.

Da zaključimao: engleski jezik je jezik muslimana, a cijeli svijet je naš dom, posebno Evropa i Amerika, tehnologija je naš cilj, a istraživački rad je naš metod.

Molim Boga dragog da svijet vidimo i doživljavamo u suštini „samog po sebi“ a ne „po meni“.

Piše: Edin Kadrić

[1] www.british-study.com/en/,  pristupljeno 26.09.2020.

[2] Amir, Karić, Muslimani u Evropskoj uniji, Dobra knjiga, Sarajevo, 2015. str.37.

[3] Alija, Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, Oko, Sarajevo, 2005., str.280.

Akos.ba