Jabuko babina

Obično sarajevsko jutro. Jesen je već uveliko nastupila, a kiša pada skoro svaki dan. Ajša je imala običaj da je naziva doba tuge. „Pored svih ovih državnih problema, financijskih kriza, ljudi nemaju posla, nemaju kruha, a ovo sivo nebo i ovolika silna kiša dokusure ovo malo raspoloženja“, mislila je ona. Svijet je posmatrala kao okrutno mjesto, i poistovjećivala ga sa divljinom. Kad se sjeti svega što je prošla, sama na svijetu, prepuštena sebi, eto, danas je doktorica. Završila medicinu i zna ona čega se sve odrekla. Toliko dana, Bože mili, a jeo se samo hljeb sa džemom, toliko neprespavanih noći i suza.

Iz razmišljanja prenula je buka tramvaja i komentari nervoznih ljudi koji žure na posao, studenata. Svađe ljudi, psovke, guranja,“Dobrodošao u Sarajevo“, procijedi kroz zube nevoljko. Posao je bio njena oaza mira. Od djetinjstva, njena najveća želja bila je da pomogne ljudima onoliko koliko može. Znala je u dubini sebe, da samo na poslu, ne misli o krvavoj noći… Noći kad je posljednji put vidjela svoju porodicu. A kad dođe u svoj mali stan, svuda čuje majčin smijeh, vidi ručice svoje sestrice, oca kako je doziva: Mila Ajšo! Jabuko babina!

Postojali su, bili su ljudi, i u jednom trenu – sve je nestalo, njihov topli dom je nestao. Nekoliko fotografija u starom albumu, srušena kuća na Vratniku, par bijelih nišana i ispranih sjećanja, su bili Ajšino blago. Sjećanja su bila pohranjena u posebnoj sehari njena srca. 

Nije mogla razumjeti razloge ni tada, ni sada kada je već odrasla žena. Za nju, među ljudima nije bilo razlika. Svi imaju iste organe, ruke i noge, oči i kosu. Svi se rađaju na isti način, plaču kad prvi put udahnu zrak. Pa po čemu neko odluči da je bolji od drugoga? – pitala se Ajša. Čak i kada ostvariš sve što si želio, nisi čovjek ako se uzdižeš iznad drugoga. A da joj nije bilo vjere i riječi Gospodara njena, ona bi poludjela od tuge. Njeno srce ne bi izdržalo toliku bol. Proljeće. Svuda su bili jaki mirisi bilja, zrak svjež, nebo vedro i čisto. Babo je klanjao akšam i svoju zabrinutost je vješto skrivao. Osjećala je tegobu u grudima, a oči su je jako pekle. Gorčina je obuzimala cijelo njeno biće, zvukovi napolju joj se nisu sviđali. Nije joj se sviđala ni babina čudna sprava, crna, imala je jako dugu cijev. Nije joj se sviđala babina putna torba, ni majčino ukočeno blijedo lice. I dok je trepnula, čula je lupanje na kućnim vratima. Čula je jasno rečenicu: „Otvarajte balije, otvarajte spasa vam nema.“ Samo zna da ju je babo gurnuo pod krevet i naredio da miruje: „Ne diši, ne miči se, bit će sve uredu jabuko babina!“ 

Čula je udarce, majčin plač. Dugo su ih mučili, a zatim rafal. Više nije čula majčin plač i molbe da puste babu, niti babino ponosno odbijanje da ljubi raspeće. Nastupila je tišina… 

Čula je korake. Ubrzo su u sobu stupile teške vojničke čizme. „Pregledaj sve i uzmi što vrijedi“, rekao je jedan od njih. Nije disala, nije treptala. Zatvorila je oči i samo čula jedno: „Bit će sve uredu jabuko babina!“ 

Najednom, Ajša otvori oči. Vozila se u tramvaju prema Ilidži. Gužva joj je smetala, i skoro da nije bilo dana, da se barem neko ne posvađa zbog mjesta. Svi nervozni, umorni od posla, predavanja na fakultetima, škole… Čak i semafor tjera čovjeka da žuri, stvara mu pritisak.

Na Pofalićima, ušao je starac sa starim slamnatim šeširom, koji se čak i sa štapom jedva držao. Ajšu su plašile njegove sive oči i ljutiti pogled. Uprkos tome, osjećala je sažaljenje i poštovanje zbog njegove starosne dobi. Tramvaj je naglo zakočio, i u trenu, starac se našao na podu. Niko se od prisutnih nije ni pomjerio, kao da se ništa ne dešava.

Ajša je ustala sa svog sjedišta, šokirana prizorom, ne mogavši vjerovati da je sva humanost nestala. U njoj se javila iskra babinog odgoja: pomoći čovjeku u nevolji. Prišla je starcu i podigla ga, a zatim mu je ustupila svoje mjesto. „Kako divan osjećaj“, pomisli ona. 

Obuzeo ju je osjećaj topline: „Da li bi bio ponosan na svoju Ajšu, babo, sve što si me naučio nije ostalo samo na riječima….“ 

Nakon samo nekoliko dana, zazvonio je telefon. 

– Dobar dan. Trebao bih gospođicu Ajšu K, da li sam dobio pravi broj?

– . Da, odgovori Ajša zbunjeno. Osjećala je da se iza ovog poziva krije nešto teško… Kao da je to cijelog života čekala, i samo zbog toga živjela.

– Oprostite gospođice, možda ovo nije najbolji način kako bi Vas obavijestio o krivičnom postupku za ratne zločine. Ali vi kao preživjeli najbliži srodnik, trebate znati da su optuženi uhapšeni, i možda bi bilo dobro za Vas, kad biste došli u Sud Bosne i Hercegovine… Mi smo obavezni poslati vam poziv na kućnu adresu, jer sudije smatraju da biste mogli nešto reći tj. svjedočiti i tako pomoći procesu. 

Ajša nije disala… Teške čizme… majčin plač… ne miči se jabuko babina… suze… molbe… „otvarajte balije, otvarajte spasa vam nema“, Ajša se tresla, nije mogla zaustaviti vruće suze. U njoj se probudio vapaj: vrati se babo, vrati se! Trebam te, ne ostavljaj me samu, bez tebe sam izgubljena, kako će jabuka narasti bez svoga drveta. 

– Gospođice? Jeste li dobro? Znam da je ovo jako potresno za Vas, ali ovo je bila moja dužnost…
– Svakako gospodine. Oprostite… Bila bih Vam jako zahvalna ako biste mi poslali poziv sa detaljima, i naravno da ću doći i dati doprinos onoliko koliko mogu. Ipak, meni je bilo deset godina, imam mutna sjećanja.

Ajša utonu u duboki bunar… Jest, kada je mrtva tišina nastupila, sitnim koracima, šunjala se niz stepenice… Više se nisu čule teške čizme, osjećala je da je opasnost nestala. Na podu u dnevnom boravku ležala su tri beživotna tijela oblivena krvlju. 

Probudi se babo! Majko zašto ništa ne govoriš? Rekli ste mi da će sve biti uredu, zašto sada ne pričate sa mnom? – gušila se u jecajima i suzama. A sestrica kao da je živa smiješi se… Plave joj loknice prekrile čelo, usne potamnile. Preko vrata nazirala se velika posjekotina i krv se slijevala niz vrat i ramena.. A ona – ipak se smiješi, lice joj čisto, bijelo, smireno… Džennetska ptičice moja, da te seka zadnji put poljubi. Ne brini se sestrice, babo je rekao da djeca kada umru, postanu džennetske ptičice.

Odjednom joj je njen stan postao tamnica. Na pomisao da će vidjeti katile… Koji su joj sve uzeli… Ama da su kuću spalili, napravila bi se nova… Da su novac samo uzeli, prolazan je. 

Uzeli su moja tri svjetla, i osudili me da tugujem dok sam živa. Znam da neće biti pravde, kako bih ja htjela, priča Ajša glasno, kao da je neko tu – ali bit će Božija ako Bog da. 

Došao je dan odlaska u Sud. Ajša je klanjala sabah-namaz i popila kahvu. Učini joj se da je vani hladnije nego ikad – bilo joj je hladno duši. Polahko je šetala prema trolejbuskoj stanici, da razabere misli, smiri srce. Snijeg je već počeo padati, i male pahulje su se spuštale na njenu crnu, svilenu kosu.

U sudnici je tišina. Već se upoznala sa ostalim porodicama, koje su naravno došle iz istog razloga. U sudnicu stupiše tri insana, sa svojim advokatima.

To je to Ajša! – ovo si čekala, suoči se sa ubicama. Ajša podignu glavu i prepozna slamnati šešir i sive oči, koje su je koji mjesec prije toliko uplašile… Katil ju je očigledno prepoznao i spustio je glavu od stida. Zamišljala ih je drugačije, zelene boje kože s četiri noge, očima kao kod strašila iz neninih priča, velikim zubima. A oni su ljudi kao i mi… 

Na šehidskom mezarju, ispred tri nišana stoji djevojka uplakanih očiju. Hoćeš li biti ponosan babo? Ti si me naučio da je samo dobrota ispravna. Oni su, ubojice, ostali živi. Ali vjeruj mi babo, mrtviji su nego vi. Njhovo srce je umrlo onog trena kada su odlučili ubiti druga ljudska bića, jer su gajili zmiju otrovnicu u grudima. Tvoja Ajša će i dalje pomagati drugima, pa neka joj Bog presudi.

Piše: Dizdarević Merjem

Akos.bA