Iz poezije Azemine Krehić – Halilović: Poziv k sebi
PRIZIV K SEBI
Stojiš na ruševinama sebe i gledaš
u njegove daleke oči!
On raste.
Na tvojim ruševinama
sebe gradi.
Ne reče li već neko da je Knjiga jasna, i da je
ona pravi put?
Ne reče li i da u Knjizi Ljubavi šejtan nema
svoje riječi, i da bit će ona milosna prema
svome usamljeniku?!
A tebe potresa teška osama!
Teţa nego hrid o koju se vali lome.
Pitaš se zašto čovjek biva protuslovlje samom
sebi; djelima, riječima?
Pitaš se kad znaš da Svemira i svih svjetova
Tvorac nudi od svega dva protuslovlja;
dobro ili loše; vjernik il nevjernik; nevolja il volja!
Potresa te teška osama!
Hladno ti je oko srca.
Potresa te olovna osama!
Postala si jedno sa šeţnjom požutjelih listova.
Razgovor je svjetlo samo kad je sazdan od opeke iskrenosti.
Razgovor je…
Mori te teška osama!!!
Dok gledaš kist pjene kako na stijenama riše
hurije sa djecom u rukama,
Izvor od svoje bjeline
tvoju vjenčanicu tka!
Utopljena u njem`,
Ti – plodna zemlja,
ostaješ bez kćeri i sinova.
Jedno si sa osamom.
Za blijeda lica usamljenika sjaj zvijezda u noći
veličanstveno je Milosrđe.
I to je razgovor.
Uzvišen.
Iznad svega je On.
Razgovor je svjetlo…
Ti gledaš; oživljuju rasute latice tespiha
Piše: Azemina Krehić – Halilović
