Iz pera Ibrahima Trebinjca: Nesloga i pocjepkanost
Nastavljamo druženje sa kurra hafizom Ibrahimom Trebinjcem
Pomanjkanje složnog života
Prirodno je pravilo, da je život pojedincu moguć samo kroz život zajednice. Vrijednost ovog pravila bila je uvijek i ostaje zauvijek, a dokazana je u životu svake zajednice, u njenom napredovanju i nazadovanju. Za razvijanje i održavanje zajedničkog života postoje prirodni zakoni, koji su obvezni za svakog bez iznimke. Sloga je kruna tih zakona.
Sloga proizlazi iz nepokvarene prirode svakog čovjeka, po kojoj sve potrebe ili pravije cijeli život treba usklađivati sa potrebama i interesima zajednice čak i onda,kad se čini, da njegove osobine potrebne traže, da se ogriješi o zajednicu. Nije dovoljno što potreba zajedničkog i složnog života leži u nepokvarenoj prirodi čovjekovoj; nju treba stalno razvijati i potpomagati tim više,što ona raznim utjecajima sa strane zakržlja i oslabi, a nije rijetko, da se pretvori u pravu sebičnost.
Brzo i uspješno širenje islamskog učenja o čovjeku, njegovu životu i radu, te ulozi u ljudskoj zajednici još je uvijek predmet čuđenja i divljenja mnogih učenja. Po mnogim djelima i nemuslimanskih pisaca susrećemo se s pitanjem: “Kako je islam kroz tako kratko vrijeme mogao steći toliki broj gorljivih pristaša, posebno pak: kako se je mogao raširiti među Arapima, za koje se općenito držalo da su po svome društvenom životu, nepristupačni svakom preporodu. Jer društveni život ovog naroda, a manje-više i društveni život i drugih naroda, do kojih je islam došao, pokazivao je prije znake daljeg razaranja, nego znake mogućnosti kakvog društvenog pridizanja. A ipak je došlo do preporoda i to zapanjujuće brzo i uspješno.
Taj uspjeh ima se zahvaliti, prije svega, uvijek suvremenom i pozitivnom gledanju islama na život ljudi u cijelosti, kao i u pojedinostima. Glavni preduvjet buđenja svake zajednice i njenog pridizanja – složan zajednički život- naglašeni su u islamu do najveće mjere. Objavljivanje Kur’ana kroz 13 godina rada Muhammedova, a.s., u Mekki, imalo je glavni zadatak složiti Arape u jednoj zajedničkoj ideji među njima dotle nepoznatoj u vjeri u jednoga Boga, i odvratiti ih od svih pojava, koje su ih dotle dijelile i uništavale. Bog je samo jedan. On je zajednicki Tvorac svih ljudi. On ne pravi nikakvu razliku među ljudima ni po staležu ni rodu, jer u Kur’anu izričito kaže: “Kod Boga su među vama najvrjedniji samo oni, koji se najviše boje Boga”.
Isto tako kaže Dragi Bog u Kur’anu:
“Pomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne u griješenju i neprijateljstvu”. Temelji uopće mogućeg trajnog i naprednog zajedničkog života udareni su ovim riječima. Život Božjeg poslanika, koji je sve ovo objavljivao, bio je ispunjen uvjerenjem, da je potreban i koristan samo takav društveni život, i potpomognuti tvrdom odlukom, da ga potpuno ostvari najprije baš među Arapima. Dobročinstvo je Božji poslanik protumačio na najširoj osnovi i čovjekoljubivo. Po tome tumačenju, dobro činiti znači raditi iskreno, javno i tajno, na dobru zajednice, kao i na svome vlastitom dobru. Iz misli i djela uklonili su sve što może kvariti složen život vjernika i što ih może pocjepkati.Smisao za složen život pokazali su prvi muslimani u brojnim prilikama, a naročito onda, kad bi im sloga najviše bila potrebna. Potreba njihove stroge povezanosti i sloge ukazala im se u punoj mjeri naročito onda, kad su počeli raditi u Medini. Znali su, da se njihov neprijatelj neće zadovoljiti samo time, sto ih je grubo otjerao s njihove rodne grude,nego će poduzimati mjere za njihovo potpuno istrebljenje.Zato su oni tim mjerama neprijatelja suprotstavili ono najviše, što se može suprotstaviti: potpunu slogu, poslušnost prema svome Pejgamberu i požrtvovanost. Oni su se pobratimili: musliman iz Medine dijelio je svoj imetak s muslimanom iz Mekke, kao brat s bratom. To je najveći stupanj veledušja i pregalaštva. I sav kasniji rad upravili su jednom jedinom cilju: održati se kao muslimani i pobijediti. Njihova brojčana snaga nije im ni najmanje mogla jamčiti takvu pobjedu. Ali im je to jamčila njihova sloga i smisao za zajednicu. I oni su ipak pobijedili nakon svih mogućih iskušenja, kroz koja se uopće može proći:mučenja, gladi, ubijanja, ismiiavanja.
Takve nazore na život nosili su ovi muslimani svugdje gdje su dolazali. Tražili su mnogo, a ipak ne ono, što čovjek ne može izvršiti, niti ono, što mu nije korisno. Islam se pobrinuo, da se sloga među muslimanima podržava stalno kroz sve islamske dužnosti. Zajedničko klanjanje namaza u džamiji ili na drugom mjestu je propis, kojemu je jedna od svrha trajno održavati međusobnu slogu i ljubav muslimana. Hadž je najveća manifestacija bratstva, zajedničke brige i složna života.
Zekjat je najbolja društvena ustanova, koja se uopće može zamisliti, a čija prava vrijednost tek sad izlazi na vidjelo. Ovim posljednjim propisom teži islam zasuti onaj jaz mržnje, nepovjerenja i svega drugog, što bi muslimane moglo razjediniti, naročito siromašniji svijet od bogatijeg. Pohodi gladnih nisu među muslimanima bili poznati samo zato, što je, zahvaljujući ovome propisu, uvijek postojala briga za život i održanje svakog pojedinca, nemuslimana, kao i muslimana.
Ukratko, naša vjera se pobrinula, da dovoljno naglasi važnost sloge i zajedničkog života i da to sve među svojim pripadnicima trajno podržava i razvija kroz propise, koje im je postavila.
Stanje nas bosansko-hercegovačkih muslimana u pogledu te iste sloge i zajedničkog života i rada, zaslužuje posebnu pažnju. Naš društveni život, bar nekoliko posljednjih decenija, mogao bi označiti najmanje kao život zajednice, koja je voljna živjeti u pravoj islamskoj povezanosti, slozi i ljubavi. Na slabljenju naše islamske povezanosti mnogo su djelovale razne prilike, koje su učinile i to, da smo počeli primati neislamske nazore o zajedništvu. Osim toga, takve prilike urodile su još jednu nemilu pojavu među nama, naime nepovjerenje jednih naprama drugih, zabunu i napadanje. Naša vrijednost, i kao ljudi i kao građana, počela se prosuđivati prema našoj odanosti tim nazorima. Pri tome se zaboravilo na ono, na što se nije smjelo nipošto zaboraviti, a to je, da nam naš islam, naša islamska povezanost ne samo ni najmanje ne smeta, da budemo dobri i ispravni ljudi, nego nam, naprotiv, za tu ispravnost daje potrebne upute, polet i snagu. Mi smo sa svoje strane, opet zaboravili to, da u očima drugih možemo imati vrijednosti onoliko, koliko smo odani svojoj vjeri i koliko kroz njeno učenje pokazujemo sposobnost i volju, da živimo u slozi i ljubavi unutar svoje zajednice, kao i sa drugima. Pored našeg islamskog učenja o slozi i zajedništvu, nama zaista nije bilo potrebno nikakvo drugo učenje o tom.
Naš društveni život, ovakav kakav je danas, odaje život muslimana bez dovoljne duhovne orijentacije, stege i sloge.
Svako bi htio živjeti i odnositi se spram drugih onako kako njemu odgovara i takav život uklopiti u islamsko učenje. Naše je stanje, bar što se tiče mnogih, tako, da bi bili voljni iz islama uzeti samo one propise, koji pogoduju našim osobnim probicima i potrebama, a sve druge nekako zaobići, proglasiti ih zastarjelim,nesuvremenim, nepotrebnim. Naše nepoznavanje važnosti složna zajedničkog života čini nas ravnodušnim prema zajedničkim potrebama, pa čak i opasnostima. Naše intelektualne snage dosad su rasipane i uzalud trošene u iznalaženje jednog novog posebničkog i javnog života, islamu makar i protivnog. Islamski propisi, kroz koje bi se mogla najviše pokazivati odanost prema Bogu i ljubav jednih naprama drugih, bivaju svjesno ili nesvjesno iztiskivani iz našeg praktičnog života. To je slučaj kod obrazovanih jednako kao i kod neobrazovanih. Naša zagrijanost za povezanost i slogu, kroz islam,zaječi ponekad i javno,usmeno ili pismeno, ali ona malokad prelazi okvir puste teorije kod mnogih među nama. Naš praktični život, kad se radi baš o potrebi sloge i ljubavi, odaje ljude, koji su se islamskih propisa nasitili prije nego što su po njima počeli i živjeti. Mi se zanosimo nekakvim velikim idejama, a ostavljamo islamske propise, kroz koje se jedino može pokazati prava vrijednost čovjeka i kojih su se držali toliki milijuni muslimana.
Ima i drugih pojava koje moraju zabrinuti svakog svjesnog i čestitog muslimana, a koje bi morale čim prije nestati. Sve su one u očitoj opreci sa toliko potrebnom islamskom slogom i sve povećavaju našu zajedničku opasnost i nevolju. Svi smo dužni poraditi na uklanjanju svih nepravilnosti u našem zajedničkom životu. U tome časnom radu nek nam posluži najprije svjetao primjer Božijeg poslanika i njegovih vjernih pomagača; nek nas vodi uvjerenje, da će nam biti bolje tek onda, ako se svi za to potrudimo. Pogledajmo stvarnosti u oči, pa će nam ona reći, šta nam sve nedostaje i šta moramo odmah činiti.
Hitamo naglasiti, da se u posljednje vrijeme javljaju među nama neki znaci, po kojima se može zaključiti, da smo počeli razumijevati prilike, u kojima se nalazimo i dužnosti, koje nam se nameću. Tu i tamo javi se po koji lijep znak naše bratske ljubavi i sloge. Uviđa se, naročito na našem selu, da je dosta nesuglasica i nepovjerenja i da treba zajednički upregnuti sva raspoloživa sredstva, da se održi naša čast, naše islamsko dostojanstvo i naša sloga.
Potrebno je, da ova pojava prožme sve muslimane.
Odlomak iz knjige: “Hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac – Život i djelo”
Autor: Ferid Dautović
Izdavač: El Kalem, Sarajevo, 2004.
Pridružite se našoj Facebook stranici posvećenoj hafizu Ibrahimu Trebinjcu:
Hafiz Ibrahim Trebinjac
Akos.ba
