Iz pera Džemaludina Čauševića: Sreća je u vršenju vjerskih dužnosti

Portal Akos.ba nastavlja sa ciklusima tekstova bošnjačke uleme iz20. stoljeća. U narednom periodu se družimo sa Mehmedom Džemaludinom Čauševićem, najmarkantnijom bošnjačkom ličnošću iz prve polovine 20. stoljeća

Vjera propisuje dužnosti u obliku zapovijedi i zabrana. Vjera nam nalaže da vjerujemo: Boga, Božije meleke, Božije kitabe, Božije pejgambere i da vjerujemo u život poslije smrti, kao i u to da Bog daje Dobro i Zlo prema zasluzi.

Nadalje vjera traži da Boga ljubimo nadasve, da samo Njemu služimo i samo od Njega pomoć tražimo, da izgovaramo riječi svjedočanstva (Kelimei-šehadet), da klanjamo namaz, da postimo ramazan, da dijelimo zekat i da idemo na hadž.

Osim ovih dužnosti prema Bogu i Njegovim pejgamberima vjera nam propisuje i druge dužnosti prema Bogu, prema ljudima i prema svim Božijim stvorenjima, pa traži od nas da budemo pravedni, da dobro činimo svakom, da se međusobno potpomažemo, te da se okitimo stidom i znanjem.

Pejgamber veli: “Stid je spojen s vjerom”, a Bog dragi u Kur’anu kaže: “Znan i neznan, tmina i svjetlo nijesu jednaki”. Vjera nam zabranjuje da Bogu druga zamišljamo, da ikog od Božijih stvorenja vrijeđamo, da psujemo, da lažemo, da klevetamo, da budemo smutljivci, da potvaramo ljude, da krivo mjerimo, da varamo, da bacamo pogled na tuđi rzi obraz, da krademo, da pijemo opojna pića (jer pijanstvo je majka svih zala), da mučimo životinje, da ikom štetu nanosimo, ukratko rečeno, vjera zabranjuje sve gadne poslove i ružne riječi.

Čovjek koji se okiti čvrstom vjerom u Boga, pa vjeruje kako je on sam sebe opisao u Kur’anu, da je Jedan Jedini, da nema druga ni pomagača, da nema sina ni majke, da je oduvijek i zauvijek, da je On izvor i prauzrok svemu, da nikad nije bilo, a da Njega nije bilo,da nikad neće biti, a da Boga neće biti, da Bog živi svojim vječitim životom, sve zna svojim vječitim znanjem, sve vidi, čuje i sve može da čini. On stvara i rastvara, nagrađuje i kazni i u ovom privremenom i u onom trajnom životu.

Dakle, čovjek, koji ovakvom čvrstom vjerom u Boga bude vršio molitvu (namaz), postio mjesec ramazan i obavljao hadždž i svakom dobro želio i tražio, a ujedno se bude čuvao svega onoga što je vjera zabranila, pa nikom ne bude zla mislio i lažne riječi govorio, taj čovjek je čist i sa svojom vanjštinom i nutrinom, jer on srcem, dušom služi svome Gospodaru, Stvoritelju svjetova, a sa svojom fizičkom snagom ne čini nikom nažao. Taj čovjek čuva svoje ruke, oči, usta, noge i ostalo, od svega onoga što je Bog zabranio, pa on nikom ne nanosi ni moralne ni materijalne štete, on ne laže, ne kleveće, ne potvara, ne pravi smutnje i ne zavađa ljude.

Eto taj čovjek, koji je spojio vjerske dužnosti pa vrši ono sto je naređeno, a čuva se onoga što je zabranjeno, i tako pokazuje potpunu ljubav prema  Bogu, spada među sretne ljude i njemu je svaki dan Bajram, jer nema kod njega ništa što bi mu ocrnilo obraz na Sudnjem danu. Iz ovoga se vidi, da sam namaz i post ne spašava čovjeka, koji se ne čuva i vjerskih zabrana.Čovjeku, koji klanja, a ujedno misli kako će nekoga potvoriti, nekom nešto ukrasti, nekoga prevariti, krivo mjeriti i krivo se zakleti ili nekoga ubiti i slično, to klanjanje ne prima Bog. U Kur’anu stoji: “Istinski obavljeni namaz je onaj, koji klanjača sprječava od svih ružnih riječi i gadnih poslova”.

Dakle molitva, namaz, koja ne sprečava klanjača od zabranjenih stvari ne koristi. Takva će molitva povećavati crnilo na licu i srcu klanjača. Dakle ako hoćemo da istinski namaze obavljamo, onda se trebamo čuvati svega što je Bog zabranio.

Neki veliki učenjaci: Nijemci, Englezi i drugi, proučavajući Kur’an dive se jasnim odredbama islama o Bogu, o moralu, o ljudskoj vjerskoj slobodi (nema presije u vjeri, niko se ne smije siliti da primi vjeru, jasno je prikazano Dobro i zlo, ko hoće neka vjeruje, ko neće neka ne vjeruje) dive se da islam traži da se sva dobra djela čine iz ljubavi prema Bogu, a da se od zla bježi iz ljubavi prema Bogu i što islam ne daje pravo nikom da može nekoga aforoz učiniti i iz vjere izbaciti i što ne daje pravo nikom da nekoga može od grijeha riješiti, nego upućuje svakog pojedinca, da traži samo i isključivo oprost grijeha od Allaha, Stvoritelja svega.

Nažalost ti učenjaci kada dođu među nas da vide kako se mi muslimani držimo moralnih propisa islama i kako se to u praksi provodi, dobiju vrlo loš utisak, pa kažu: “Šteta, propisi islama mogli bi usrećiti cijelo ljudstvo, kad bi ih se sami muslimani držali u potpunom redu.”

Čestitajući Bajram muslimanima molim dragog Allaha da nam omili vršenje vjerskih propisa u potpunom redu.

Preuzeto iz: Novi behar, Godina VI 1932.

Sabrano u: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića (izbor radova)

Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1998.

Pridružite se Facebook stranici posvećenoj ovom bošnjačkom velikanu:

Reis Džemaludin Čaušević

Akos.ba