In memoriam: Nedžad Ibrišimović (20. 10. 1940 – 15. 9. 2011)

Nedžad Ibrišimović, klasik bosanskohercegovačke književnosti, romanopisac, pjesnik, književnik kratke priče, skuptor, čovjek koji je volio svoju domovinu i svoj narod.

Dobitnik je brojnih nagrada, Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, nagrade Društva pisaca, nagrade Hasan Kaimija, a 2005. godine je od strane Društva novinara bio kandidovan za Nobelovu nagradu, djelo “Vječnik”.

Rođen je u Sarajevu 1940. godine, a zbog gubitka oca odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. U Sarajevu je pohađao srednju školu primjenjenih umjetnosti, a zatim studij filozofije u Sarajevu. Bio je urednik listova “Naši dan” i Oslobođenje.

„Rođen sam u Sarajevu, a živio u Žepču. Kad meni neko kaže da me voli, ja ti se onda i nogama i rukama odgurujem od toga, jer ja to dobro ne razumijem. Jedino razumijem kad ja kažem da ja nekoga volim.“

Književno djelovanje

Ibrišimović je zapisao: „Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak, nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac“, i zaista Ibrišimović kao pisac zauzima posebno mjesto bosanskohercegovačke prakse, ali i kao autor i u širim okvirima zaslužuje posebno mjesto. Njegovo djelo se izdvaja kao jedna od naročito značajnijih povijesnorazvojnih pojava u novijoj bosanskohercegovačkoj praksi. Ibrišimović je kroz svoja djela propitivao životne teme, bitisanje, istinu, vjeruj, apsolut, smrt, i time je čitaocu nudio ono najvažnije – duhovitost i ozbiljnost iskaza koja se dodirivala s mudrošću.

Obilježio ga je roman “Vječnik” na kome je radio punih 40 godina, pisao ga je tokom cijelog života, i ne zaboravimo da je svojim djelovanjem, a posebno navedenim romanom ušao na sami vrh književne scene, stoga iskazujmo dostojan odnos prema Nedžadovoj zaostavštini.

Njegovo snažno pero znano je na prostoru cijelog Balkana, a iz njegovog pera se čuje glas naroda, za koji, i o kojem je pisao. Obraćao se pokušavajući u svoju kulturu i književnost unijeti i nove elemente. On kroz svoje pero pokušava probuditi svijest Bošnjaka, te im dati smjernice i putokaze za nastavak borbe kroz život. Ponosio se onime što jest, Bosanac, Bošnjak i musliman, te kroz svoju pisanu riječ je prikazivao i svjetlost navedenog, nadajući se dobru izvorima sa kojih potiče, a upamtismo ga i kao autora najljepše pjesme o Bosni, koju je mogao napisati samo čovjek iz koga progovara istinska ljubav.

„To što sam Bošnjak, to je dar mojih predaka i moga naroda, to što sam Bosanac to je dar moje zemlje, a što sam musliman to je dar Allaha Uzvišenog i sve troje sam na neki način u sebi zatekao“, pisao je Ibrišimović.

Ibrišimovića možemo nazvati književnim genijem, beskrajno posebnim individualnim talentom, bio je veoma raznovrstan a furizozan pisac, bio je dostojan vlastite literature ali i vlastite ideje o literaturi i o tome šta ona treba biti. Ibrišimovića pamtimo kao naročito rijetku autorsku veličinu, kao pisca koji je bio dragocjen, i koji je bio i ostao jedan od ključnih autora bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.

„Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku…“

A ljudi u Žepču čuvaju uspomenu na ovog velikana, kao i diljem Bosne i Hercegovine.

U njegovom Žepču će biti održano prigodno sjećanje na akademika i književnika Ibrišimovića na dan njegove smrti, 15. septembra sa početkom u 18:00 sati.

Za Akos.ba: Rabija Arifović