Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Imam Hrustanović objavio očeva ratna pisma: Priča je ovo svih nas iz Srebrenice

Imam Hrustanović objavio očeva ratna pisma: Priča je ovo svih nas iz Srebrenice

– Brojao je dane kada ćemo se sresti, ali, nažalost, nismo se sreli. Ubijen je i završio je u masovnoj grobnici, i to u više njih. Takvih je priča bezbroj. Moja je priča takva, moj brat drugačije doživljava, moja mati. Svi moramo ispričati svoje priče, kako nam se više ne bi ponovilo. Možda nekim ljudima i otvorimo oči. Ljudi treba da vide šta mržnja može da uradi, kaže Ahmed Hrustanović
Ahmed Hrustanović, imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, u rodni grad se vratio prije nekoliko godina. U Srebrenici je, kako kaže, našao mir sa suprugom i četvero djece. U genocidu mu je ubjen otac Rifet kojeg je zadnji put vidio u aprilu 1993. godine. Tada se porodica Hrustanović razdvojila.

Ahmed je sa sestrom i majkom, koja je bila trudna, konvojima UNPROFOR-a otišao za Tuzlu, dok je otac Rifet sa ostalom rodbinom ostao u Srebrenici. Rifet je svojoj porodici slao pisma iz Srebrenice putem Crvenog križa. Na isti način je dobijao odgovore od porodice iz Tuzle.

“Moja majka je godinama čuvala ta pisma. Ona je bolje znala kako su ta pisma razmjenjivana. Zapravo, mi smo bili djeca, i ona je u moje ime, sestre i brata pisala ocu pisma. Nisu to samo pisma od oca. To su pisma od amidža, dajidža, djedova, rodbine, prijatelja. Radi se tu o više od stotinu pisama. Mama je to, pogotovo nakon pada Srebrenice, čuvala što se kaže kao oči u glavi, jer je to bio jedini način da se, kada poželi, ispriča sa svojim najmilijima. Čitajući ta pisma, dotakne puno, brizne čovjek u plač, ne može se suzdržati. Svakako da to insanu daje veću snagu da istraje u onome što radi. Treba ljudima kroz ta pisma pokazati kakve posljedice mržnja može da nanase jednoj porodici”, kaže Ahmed Hrustanović u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Dodaje kako mu je cilj da se “da javnost vidi kakvu bol su moj otac i moja porodica prolazili”.

“Ovdje sam najmanje bitan ja i moja porodica. Ovdje se radi o hiljadama priča. Svaka porodica, svaki čovjek ima svoju priču koja treba biti ispričana”, govori Hrustanović.

Isto tako, kaže, sama pisma i riječi napisane u njima sada bolje razumije nego dok je bio mladić.

“Moja majka živi u Lukavcu, i kako je moja majka čuvala ta pisma, neki dan sam odlučio da uzmem ta pisma, da ih čitam. I prije sam ja čitao, kao dječak i mladić, ali tad je to drugačije doživljavano. Sada kada imam svoju djecu, kada bolje razumijem sve, čovjek to drugačije i doživljava.”

– Breme razdvojenosti i nada da će ponovo biti skupa – 

Ratna pisma koja ima Ahmed Hrustanović, ali i mnoge druge porodice, sadrže mnogo informacija o životu ljudi koji su ostali u Srebrenici tokom rata.

“Ta pisma su puna podataka i onoga šta se dešavalo u periodu kada smo se mi rastali sa ocem, od aprila 1993. pa do jula 1995. godine. Otac je ostao u Srebrenici, a mi smo otišli konvojima. Pisma su vrlo važna. Priča je ovo svih nas iz Srebrenice. Kada smo mi otišli s tim kamionima, otac i đedo su se bojali da nas nikad više neće vidjeti. To se osjeti kroz pisma. Ipak, u pismima se osjeti i nada da će nas vidjeti. ‘Ne znam kako izgledate’, ‘ne znam kakvi ste’, ‘jeste li porasli’, ‘brat se rodio’. Sve su to riječi koje se mogu pročitati u pismima. U pismima, otac pita imamo li šta jesti, slušamo li majku, idemo li u školu, kako učimo”, priča Ahmed Hrustanović.

Pisma koja su razmjenjivali Ahmedov otac i majka pokazuju koliko je cijela porodica proživljavala teške trenutke, kako im je teško padala razdvojenost i koliko je bila jaka želja da budu ponovo na okupu.

“Jedan zapis iz pisama me posebno dotakao. Otac u jednom od pisama opisuje kako je hodao ulicama Srebrenice 1993. ili 1994. godine, i kako je vidio jednog dječaka koji je bio sam, tužan. Prišao je tom dječaku i pitao ga: ‘Braco, imaš li ti babu svog?’ Taj dječak mu je rekao da nema. U pismu piše da smo mu odmah mi naumpali, pitao se kako je nama, kako nam je živjeti bez oca. To su neki detalji koji čovjeka najteraju na suze. Imam osjećaj da je otac bježao od stvarnosti. Otac je živio u blizini Srebrenice i u tom mjestu gdje je bio, pravio je neku malu kućicu od drveta. Poznat je bio po tome da je znao svašta napraviti. Kažu ljudi da je slike koje smo mu mi slali držao polijepljene po zidovima. Brojao je dane kada ćemo se sresti, ali, nažalost, nismo se sreli. Ubijen je i završio je u masovnoj grobnici, i to u više njih. Takvih je priča bezbroj. Moja je priča takva, moj brat drugačije doživljava, moja mati. Svi moramo ispričati svoje priče, kako nam se više ne bi ponovilo. Možda nekim ljudima i otvorimo oči. Ljudi treba da vide šta mržnja može da uradi”, kaže Ahmed Hrustanović.

Naš sagovornik se 2014. godine vratio u Srebrenicu sa suprugom, a danas su ponosni roditelji četvero djece.

“Hvala Bogu, ja danas živim u Srebrenici. Islamska zajednica mi je pružila okrilje i mogućnost da živim i radim ovdje. Islamska zajednica vodi računa o Srebrenici. Svi koji su se vratili u Srebrenicu su heroji. Mnogo toga nama fali ovdje, ali iz ljubavi prema gradu, zbog naših žrtava, sjećanja, mi volimo svoj grad i ne ostavljamo ga. Nećemo ga napustiti. Svako treba u svom gradu, pa i u Srebrenici, da nađe ono zbog čega je sretan. Svi moramo vrijedno, časno i pošteno raditi i sigurno da će i Bog dati napredak”, poručuje srebrenički imam Ahmed Hrustanović.

– Tuge preživjelih žrtava genocida – 

Njegov otac Rifet ubijen je u srebreničkom genocidu, a posmrtni ostaci su pronađeni na više lokaliteta i u više grobnica koje su se nalazile u Bljećevoj i Glogovoj. Rifet Hrustanović ukopan je u mezarju u Potočarima 2012. godine, a pored njega su ukopani i njegova dvojica braće, Hajrudin i Hazim, te Ahmedov djed Ismet.

Ahmed Hrustanović je prije nekoliko dana sa majkom odlučio podržati akciju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari i dio pisama je predao na čuvanje u Memorijalni centar.

“Akcija je svakako važna. To je jedan od najvažnijih projekata koje je pokrenuo Memorijalni centar Srebrenica – Potočari. Prikupljanje dokaza, predmeta, pisama od žrtava genocida ima veliki značaj. Ja sam odlučio da podržim tu akciju i osjećam se dužnim da to uradim. Ne trebamo mi samo za sebe čuvati to, jer, recimo, pisma su važni dokument i svjedoče o onome što je jedna porodica proživjela. Takvih porodica je bilo na hiljade. Mnogo priča je ostalo zarobljeno u nekim sjećanjima, pismima, detaljima i to će sve, akobogda, vremenom isplivati na vidjelo. Ovom prilikom pozivam sve ljude da se uključe u tu akciju, da sutra imamo jednu važnu instituciju koja će to sve čuvati. Ako to čuvamo u svojim kućama, to će vidjeti par osoba, ali u Memorijalni centar ljudi svakodnevno dolaze. Zato je vrlo važno kakve sve priče, tuge, sve preživjele žrtve genocida nose u sebi”, poručuje Hrustanović.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top