Igrate li i vi “džamijski tetris”
Kako nagurati 150 vjernika u objekat koji prima samo 300 problem je koji muči mnoge Bošnjake još otkako su nakon rata doživjeli duhovnu renesansu i time postali najbolji muslimani naše galaksije. Ukoliko ste vjernik u duši, a k tome još povremeno i casual praktičar, sigurno vam se mnogo puta desilo da kasneći na džumu ili neki drugi vjerski obred masovno prakticiran među Bošnjacima na ulazu u džamiju zateknete prizor koji vas podsjeća na ratnu podjelu humanitarne pomoći. Bezlična masa ljudi nagurana oko ulaza u objekat od kojih neki klanjaju, neki stoje, a neki gunđaju sebi u prsa.
U slobodnom opisu ovo bi se moglo nazvati džamijskim tetrisom, a ima ih više podvrsta. Neki mu’mini tako imaju običaj redovno upražnjavati čuvanje džamijskih pragova. Oni odmah po izuvanju obuće sjedaju na prag ulaznih vrata sprječavajući svaki dalji protok ljudi. Nekad zaista groteskni prizori fetišizacije ulaznih štokova i sklonosti maženju pragova čovjeka ostave bez teksta. Zaljubljeni pogledi i dodiri kao da tiho šapuću o čežnji i sreći zbog ponovnog sastanka. Sve bi to bilo savršeno razumljivo da je džamija prepuna, ali kad vidite da unutra mjesta ima za cijele saffove, najradije bi poput Indiane Jonesa izvukli kandžiju i počeli stvari dovoditi u red. Ovo naročito zna biti problem zimi kada u prometnijim džamijama možete i po 10 minuta ostati bosi na ulazu jer je nekoliko dosjetljivih hadžija odlučilo da im pregrada u namazu budu ulazna vrata.
Drugi opet vole igrokaz „Prođi ako smiješ“. Ovi likovi uvijek po pravilu izaberu najgore moguće mjesto za klanjanje u objektu. Obično se radi o ulazu u abdesthanu, sredini hodnika ili iza zatvorenih ulaznih vrata. Još će ti kao veliki poznavaoci fikha odlučnim pokretom ruke prkosno dati do znanja da, iako je to jedini prolaz, vi ne smijete proći ispred njih ni na pet metara udaljenosti jer ste očigledno šejtan, a oni evlije.
Treći se poput vlage lijepe za zidove i ćoškove, pa na sredini džamije ostane ogromna rupa. Granata da padne, nikoga nebi ozlijedila. Podupiru odlučno svojim junačkim leđima slabo ošalovane džamijske temelje.
Teško je nekad dokučiti tu psihu koja ljude tjera da se nakon bezbrojnih upozorenja i savjetovanja i dalje tako ponašaju. Da li to znoj i vonj iz tuđih cipela ima neki blagotvorni učinak na koncentraciju i kvalitet namaza? Uzalud imam u džamiji u kojoj najčešće klanjam džumu iz petka u petak prije hutbe sizifovski trubi i ukazuje. Rezignirano citira hadise o vrijednosti prvog saffa u kojima većina mozgova istrenirana na vjerski formalizam vidi očito samo puku simboliku. Na stranu mukotrpno ravnanje i popunjavanje saffova koje se teškom mukom donekle i počelo ispravno praktikovati, taktičko-formacijski raspored Bošnjaka u džamijama van namaza i dalje ostaje bolna tačka i tu ni Jose Mourinho ne bi mogao mnogo učiniti. Sjede li takvi i po supermarketima, školama, bolnicama i kafanama na ulaznim pragovima ostaje nepoznanica, ali bi ih svakako vrijedilo upitati.
Idući put kad odemo u džamiju bilo bi lijepo imati ovo na umu. Na ovim banalnostima se vidi sve, naša kultura, svijest, odgoj. Osnove lijepog ponašanja i zdrav razum nalažu da vrata na objektu služe za ulazak, stepenice za penjanje, a hodnici za hodanje, kao što im uostalom i samo ime kaže. Kako se potrudimo da zauzmemo najudobnije moguće mjesto u džamiji na kojem se možemo nasloniti, gdje nije pretoplo niti prehladno, gdje ne puše direktno klima i gdje možemo ispružiti noge, tako imajmo na umu i opći interes, te potrebe ostalih prisutnih. Budimo civilizovani i počnimo konačno popunjavati redove u džamiji od vrha prema ulazu, a ne obrnuto. Praktičnije je i dostojanstvenije, nego od džamije praviti tor u kojem se naguravamo poput ovaca.
Dragi sunarodnjaci, u ovo teško vrijeme, nakon propalog pokušaja revizije presude i zahlađenja odnosa između Turske i Zapada, smatram da baš sada trebamo ostati jaki i u inat dušmanima naučiti kako se kao odrasli ljudi poredati u džamiji. Znam da to možemo jer vjerujem u ovaj narod koji je u svojoj historiji savladao i mnogo teže dušmanske spletke poput doživotne rezervacije mjesta u prvom saffu, slaganja obuće u džamiji ili pričanja za vrijeme hutbe.
Piše: Nermin Spahić
