Husaga Čišić je prvi otvorio pitanje položaja Bošnjaka u komunističkoj Jugoslaviji

 Mostarca Huseina Husage Čišića rođene je burne 1878. godine. Izrastao je u velikog bošnjačkog političara i intelektualca, iznimne ličnosti koja je dala pečat ne samo mostarskoj već i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bošnjaka u prelomnim vremenima s kraja 19., početkom i sredinom 20 stoljeća.

Šira javnost svakako premalo zna o Čišiću, za što se ponajviše ima zahvaliti decenijama komunističke vladavine, kada se njegovo djelo smišljeno zataškavano, budući da se radilo o jednom od najvećih boraca za prava Bošnjaka i Bosne. Jasno, Čišićevom prešućivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bošnjaka. Nedavnim objavljivanjem Čišićeve knjige «Postanak i razvitak grada Mostara», mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske štamparije (IC) Mostar započeli su reafirmaciju djela ovog velikog čovjeka.

Husaga Čišić će u historiji poglavito biti zapamćen kao naš prvi političar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje položaja Bošnjaka i Bosne u toj novoformiranoj državi. On je tako na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalističke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike.

Naime, mada je Bosna i Hercegovina ušla u sastav Federacije kao jedna od šest ravnopravnih Republika, Bošnjacima nije bilo mjesta kao «šestoj buktinji» na grbu nove države, koja je trebala biti njihov simbol. Čišić je predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije, zato što su Bošnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, šesta jugoslavenska nacija.

No, tadašnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Đilas je Čišiću odgovorio da to da li su Bošnjaci nacija jeste «teorijsko pitanje koje se ne može rješavati jednim dekretom». S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalističke Jugoslavije! Za taj čin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa «unutrašnjim neprijateljima» žestoko obračunavalo, trebalo je isuviše hrabrosti.

O ovoj Čišićevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije ništa znalo. Komunističke vlasti očito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Čišića, čiji su sinovi Husref i Mithad dali živote u borbi protiv fašizma, ponukali na ovakvu reakciju.
No, u svome dopisu Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvoren skupštine od 18. januara 1946 godine Čišić sasvim jasno ističe nepravdu koja je nanesena Bošnjacima.

– Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanja naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Čišićevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, ističući da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bošnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga Čišić je još tada ukazao na srpski nacionalizam:
– Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina BiH spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno ne pročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Čišić, napomenuvši da Bošnjaci «mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način progira ugled njihove uže otadžbine BiH».

Jedan od istraživača djela Husage Čišića, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkušić cijeni kako je Čišićev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i političku afirmaciju Bošnjaka i BiH, izniman.
– Razumijevajući i sagledavajući sve to u današnjim povijesno-političkom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, može se zaključiti sljedeće – većina današnjih bošnjačkih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkušić. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bošnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da značajan broj bošnjačkih političara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom put.
– Posebna priča su političari, ali i intelektualci koji su došli nakon Husaginog političkog sklanjanja, od vladajuće komunističke garniture, koji su rješenje tzv. «muslimanskog pitanja» u to vrijeme vidjeli isključivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Većina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su živjeli – navodi Ratkušić.
Poznati mostarski književnik, rahmetli Alija Kebo pišući o liku i djelu Husage Čišića naveo je da su «njegova stajališta, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoće da bošnjački narod biološki istrijebe s ovih prostora».

Piše: Faruk VELE (Dnevni avaz)

Otjerao Pavelićevog Džafer-bega i generala Abrosija

Ono što Čišićevu ličnost čini iznimnom jeste da nije postojao nesklad između njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i praktično političkog angažmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bošnjaka nije ga nikada ograničila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifašističke omladine i ilegalaca u njegovoj kući. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bošnjački intelektualci osudili ustaška zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokušale pridobiti. Džafer-beg Kulenović, Pavelićev čovjek za «muslimanska pitanja» pokušao ga je vrbovati, ali ga je Čišić otjerao iz svoje kuće. Neobavljena posla se vratio i rođak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, također, uzalud želio privući na stranu fašizma.

Hapšen, pritvaran, interniran

Husaga Čišić je rođen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveći dio svog života. Izuzetnu pažnju je pridavao ličnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Džabić. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list «Musavat» gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapšen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Čapljine, u Bihać, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kažnjeničku jedinicu Đera, a potom u IV bosanskohercegovačku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.

Akos.ba