Ko je bio Husaga Čišić?
Odavno me muči dojam da što više saznam o Husagi Čišiću Mostarcu, nekadašnjem poslaniku Narodnog Fronta Bosne i Hercegovine.
Ono što mi je poznato nije dovoljno da bi nešto više rekao o ovom Bošnjaku, koji je na prvoj Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine, zatražio objašnjenje, zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja, jer svakako postoje šest republika. Naravno da je ućutkan od tadašnjih ustavotvoraca, Moše Pijade i Milovana Đilasa.
Šta je ustvari rahmetli Husaga rekao i tražio na toj prvoj Ustavotvornoj skupštini, malo, ili pak nimalo se nije pisalo i pričalo do današnjih dana.
Rahmetli Husaga im je rekao, da postoji šesti narod, a to je Bošnjaci, uglavnom, muslimanske vjere, našto je bio ućutkan za sva vremena, ne samo od Moše, i Đilasa nego mu se od tada gubi svaki trag. Kako se to desilo da su ga njegovi Mostarci zaboravili, i samo se pominje u nekim spisima i to od Ota Bihalji-Merin kojeg je interesovala poznata balada o Hasanaginici. Sve što se zna o njemu je da je potomak Hasan-age i da je u razgovoru sa o tom propustio da otkrije jedno od brojnih tajni vezanu za ovu baladu, u kojoj je opjevana lokalna porodična zgoda na području Imotske krajine sredinom osamnaestog vijeka.
Poslije svih ušutkanih prije Husage, i njega je zadesila ista sudbina od veliko srpske i hrvatske hegemonije. Postao i ostao nepoznat od svog sopstvenog naroda Bošnjaka.
Svi napori ova dva nama susjedna naroda, da Bošnjake unište i njihovo postojanje prikriju, nije urodilo plodom, jer ipak baklja bošnjaštva je gorjela, da li to bilo u domovini, koja je gašena na svakom pomolu, pa su je nosili bošnjački sinovi van Bosne. Nosili su baklju bošnjaštva muhadžiri, do nakraj osmanskog carstva, a u novije vrijeme je prenijeli preko Evrope do kraja Amerike. Svi napori da se bošnjačka nacija izgubi i prikrije, uspijeva Srbima i Hrvatima, samo u njihovim glavama. Izolirati i prikriti postojanje Bošnjaka, autohtonog naroda na balkanskom prostoru je bilo nemoguće, jer postoji više nego hiljadugodišnja historija dobrih Bošnjana koja ih krasi i sija još od srednjeg vijeka.
Prije nekolko godina, dobih komplet enciklopedije Jugoslavije, koji je štampan 1962. godine u Zagrebu, te počitah da nešto nađem o Bošnjacima.
Evo što nađoh: Bošnjak, list za politiku pouku i zabavu, izlazio jednom nedeljno od 2.7.1891 do 16.7. 1910, štampan latinicom. Urednici: Hilmi Muhibić, Edhem Mulabdić, Jusuf’ beg Filipović. Onda se pominje selo Bošnjaci u Slavoniji, kraj Županje, pa se onda pominju Bošnjak Ilija, Karlo, Petar, Bošnjaković Franjo Srećko, te i neki Ivan od Banje, ali Bošnjaka kao naroda nema nigdje. Pominjanje mjesta i prezimena Bošnjak ili Bošnjaković su prisutnu kod katolika, pravoslavaca, kao i kod muslimana u Bosni, i čak ih nailazimo na teritoriji Sandžaka.
Kroz historiju Bošnjaka primjećujemo da su se naše komšije i kršćanska Evropa uvijek miješali i u dosta slučajeva odlučivala o našoj bošnjačkoj sudbini. Odašiljane su istrebljivačke ekspedicije, od svete stolice da Bošnjake i Bosnu potčine sebi, što im nikad nije uspijevalo da to ostvare do kraja. Uspjelo je misionarima iz Srbije i Hrvatske da preokrenu pravoslavne Bošnjake u Srbe, a bošnjačke katolike u Hrvate, koji su radili pa i danas rade na zatiranju Bošnjaka, ustvari svojih sunarodnjaka.
Gore sam napomenuo prezimena Bošnjak, koja nose naturalizovani Hrvati, i Srbi koji ne stideći se, odbijaju svaku pomisao da pripadaju bošnjačkom rodu, ali bi ako im zapadne pripojili dio Bosne Srbiji, ustvari Hrvatskoj.
U svoji posljednjoj knjizi Dr. Muhamed Filipović napisa: “Ako bi naša identifikacija bila iste vrste kao ona kod Hrvata i Srba, onda bi nas politički i historijski cilj morao biti, kao što je slučaj kod ovih drugih, da stvorimo našu bošnjačko-muslimansku državu, što bi uništilo historijsku osnovu našeg postojanja i sigurno nas dovelo u propast. To bi tražilo da se oprostimo od Bosne kakvu su nam naši djedovi ostavili na amanet , unatoč tolikim njihovim žrtvama i patnjama’’
Ma koliko god da takozvani demokratski svijet sa Evropom bio na strani vandala, baklja bošnjaštva je sačuvana i gorjela je u najtežim momentima i gorjet će dok bude posljednjeg Bošnjaka. U Evropi je nosiše sad rahmetli Adil-beg, sa njegovim ahbabima, a u Americi, veliki sin Bošnjačkog naroda Besim Velić, te danas baklja bosanstva plamti u matici Bosni, i svim susjednim državama gdje žive Bošnjaci.
Poslije propasti Bosne, Bošnjaci koji se školovaše u Osmanskom carstvu i službovaše po njemu, noseći baklju bošnjaštva, tako dodajući svom imenu i prezimenu pripadnost svom narodu, Bošnjak ili El Bosnavi. Samo da pomenem par njih od hiljade, a to su: Mustafa Bošnjak Muslisija, Ahmed Bošnjak – Talib, Avdilah efendija Bošnjak, Vehdetija Ahmed Bošnjak, Muhamed Uskufi el Bosnavi i Nesuh Matrakcija Bošnjak.
Rahmetli Husaga Čišić, njegova svijetla ličnost mora ostat u historiji Bošnjaka, kao jedan od onih bakljonoša svoje narodnosti, i mi njegovi nasljednici mu bit zahvalni, i slaviti ga dok je Bosne i Bošnjaka. Ko zna možda u bliskoj budućnosti se zastide bar oni koji nose prezime Bošnjak i vrate se iskonu.
Bi bilo patriotski i lijepo da se nađu oni koji pišu historiju Bošnjaka i isture na vidjelu istinu o rahmetli Husagi, i ostalim bakljonošama Bošnjaštva. Tako da bi nove generacije shvatile, da borba za bošnjaštvo nikad nije prestajala, niti smije prestati, jer oni koji su deset puta probali da nas unište, čekaju kao hijene svojih pet minuta.
Piše: Avdo Metjahić
orbus.be
