Hidžab u manjem bosanskohercegovačkom entitetu RS

Žena muslimanka koja nosi hidžab u cijelom svijetu predstavlja ženu odjevenu po propisima islama. Međutim, svaka pojedinačna žena i njen hidžab priča su za sebe, posebna, jedinstvena, nekada lijepa i lagodna, a nekada puna prepreka koje umjesto da oslabe, pokolebaju, rastuže, daju snagu i povećavaju neizmjernu ljubav prema ovome farzu.

Iskustvo nošenja hidžaba u manjem bosanskohercegovačkom entitetu RS je iskustvo koje se ne može porediti ni sa jednim drugim. Iako u svojoj domovini, osjećate se kao da niste, kao da ste negdje zalutali. Nespremni ste na toliko neznanja o samom hidžabu. Nespremni da nikada ne sretnete ženu pod hidžabom. Nespremni da se ljudi okreću za vama i dobacuju neumjesne komentare, uvrede.. Nespremni na neverbalno iskazivanje netrpeljivosti na vaš način odijevanja koji bi u 21. vijeku trebao biti onakav kako to svaki pojedinac osjeća i želi. Nespremni da vas smatraju nepismenom, nesposobnom, manje vrijednom, zaostalom, okovanom, uskraćenom.

Šokirani ste kada neko kaže da je skinuo hidžab, tj.otkrio se radi sredine u kojoj živi. Pitate se, da li bi vi to uradili?

Ne, naravno da ne, sve to u vama budi onaj inat, onu snagu, pojačava vašu volju i želju da pokažete da ste sposobni da živite, radite, školujete se, napredujete u jednoj takvoj, za vas na prvi pogled toksičnoj sredini. Ali Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.“ (El-Bekare, 216)

Ono što ste mislili da nije dobro za vas, izgradi vas u jaku, čvrstu, motiviranu muslimanku, punu želje da nešto promijeni, punu entuzijazma i nade da može biti bolje. Javlja se u vama ogromna želja da cijelom svijetu, a posebno onome u kojem živite i koji vas tako kategorički odbacuje dokažete da je islam najljepša vjera na svijetu, a hidžab kruna svake muslimanke, koji je štiti, koji je brani, koji je hrabri, koji je čuva…

I tako malim, ali sigurnim koracima gradite sebe, svoj status, i svojim primjerom pokazujete da može da bude žena sa hidžabom bilo gdje na zemaljskoj kugli, pa tako i u ovom našem dijelu univerzuma. Pokažete im svojim primjerom da mogu i smiju ispuniti svoju želju, svoje tajno nadanje, svoju skrivenu maštu i ovim, baš ovim, našim ne tuđim ulicama proći sa svojom krunom uzdignute glave. Tada vi zapravo ne čujete psovke, uvrede, dobacivanja, tada vi širite islam, tada ste vi hodajući islam, primjer koji se slijedi. To vam daje snagu.

A kada na ulici susretene istu kao vi, srce vam zadrhti, s pitanjem, da li je moguće? Kada vidite majku sa hidžabom da je djecu u školu dovela, došla na roditeljski sastanak, vi vidite da nije bilo uzalud. Ohrabrile su se, ojačale, vidjele da može, da smiju. Osjećate, iako znate da nemate pravo, neki milioniti djelić i vaše zasluge tu, jer ste stoički podnosili svašta sa osmjehom na licu da se neke druge ne bi plašile.

Šta je najveća sreća? Najveća sreća je kada vidimo da i naša djeca, naše najmlađe imaju hrabrosti staviti krunu na glavu i ponosno doći na nastavu, u ovom i ovakvom okruženju, uzdignute glave. Ponosni ste tada na njih, na njihovu hrabrost i na ono što jesu. Tražite u njima djelić sebe, pa ga prepoznate u načinu kako nose maramu, stavljaju brošić ili iglicu, i dosta vam sreće i zahvalnosti dragom Allahu.

A onda dođe vrijeme, nagrada za mukotrpno čekanje, pa onda to više nije jedna, dvije, samo hodžinica ili muallima, nego grupe, halke, džemati žena sa hidžabom koje bez riječi drže lekciju. Ponosne, gorde, Bošnjakinje, unuke, kćeri, sestre, majke, naših ponosnih predaka.

Iz pera magistrice Lamije Vatreš Mehmedić koja živi i radi u Doboju, RS

akos.ba