Hazreti Mus’ab ibn Umejr: Svjetlo koje gori u srcima

Šetajući ulicama Medine, Muaz primjeti jednog svog prijatelja kako mu ide u susret. Približivši mu se, upita:

-Gdje ideš?

-Idem do Mus’aba.

-Do Mus’aba? A ko je Mus’ab?

-Zar nisi čuo za njega?

-Ne, nisam čuo. Ko je taj Mus’ab?

-To je mladić kojeg je Muhammed poslao ovdje kako bi nas podučio vjeri koja je njemu objavljena. Mnogo ljudi je već otišlo i upoznalo ga. I ja sada idem uraditi isto. Ako želiš, možeš poći sa mnom.

Muaz zastade i zamisli se.

„Da li da i ja krenem?“-mislio je. Čuo je da je hz. Muhammed pričao o nekoj novoj vjeri.

Znači, Mus’ab je jedan od tih koji podučavaju toj novoj vjeri. Sada ga je zanimao i Mus’ab i to o čemu on govori. Ako sada ode s prijateljem, riješit će se ove radoznalosti.

-I mene zanima. Hajde, idemo zajedno-reče.

Sunce je bilo visoko na nebu i postalo je jako vruće. Gužva na ulicama Medine nešto se smirila. Dva prijatelja su se tako, razgovarajući, kretala medinskim ulicama. Usput im se pridružilo još nekoliko ljudi. Već su se približili kući u kojoj je odsjeo Mus’ab. Sve ih je zanimalo to što će čuti.

Konačno stigoše na odredište. Ušavši u kuću, zatekoše još dosta ljudi koji su, kao i oni, došli slušati Mus’aba. Kuća je bila krcata. Svi su pažljivo slušali. Ugledavši novopridošle, Mus’ab im se nasmiješi i poželi im dobrodošlicu. Zatim nastavi pripovjedati.

Mus’ab je bo veoma uljudan mladić, vrlo lijepog izgleda.Imao je tek nekih 18-19 godina. Govorio je razgovijetno i odgovarao je na sva njihova pitanja, jedno po jedno.

Okupljenom svijetu je objašnjavao kako je sve stvoreno od strane Svevišnjeg  Allaha dž.š. Pričao je o Njegovoj svemoći i o tome kako je pogrešno moliti se kumirima. Muaz je pažljivo slušao. Nikada do sada nije čuo nešto slično.

Mus’ab je govorio da kipovi nisu živi i da su napravljeni ljudskom rukom. Naglašavao je kako je besmisleno tražiti pomoć od tih beživotnih kipova.

Muaz se u tom trenutku sjeti svog oca. Amr, njegov otac, svakog bi dana stao pred drveni kip kome je dao ime Menat i molio mu se. Klanjao mu se i od njega tražio pomoć u svojim poslovima. Nekada bi ga okupao, posušio, namirisao lijepim mirisima i postavio na najlješe mjesto u kući.

Muaz je shvatao ono o čemu je Mus’ab govorio.

„Ovo o čemu govori je tačno. Moj otac radi pogrešno. Kako čovjeku može pomoći kip kojeg on sam izradi od drveta?“-u sebi je mislio.

Mus’ab je završio svoj govor. Neki od prisutnih odmah prihvatiše njegove riječi kao istinu i prihvatiše islam, dok drugi uzeše još malo vremena da razmisle.

Muaz je sve pozorno pratio. Ljudi su se polahko počeli razilaziti. Mus’ab priđe Muazu i njegovim prijateljima. Upozna se s njima pa sjedoše svi skupa da još malo prazgovaraju.

Potom se svi oprostiše od njega i zaputiše se svojim kućama. I Muaz stiže kući. Zateče u njoj svoju majku Hind i trojicu starije braće. Svi oni su mnogo voljeli Muaza. Nakon što su večerali, Muaz ispriča majci ono što je danas čuo od Mus’aba.

Majka i braća su ga pažljivo pratili dok im je pričao. Kada je završio, jedan od njegove braće reče:

-Ja mislim da je ispravno to o čemu govoriš. Ni ja nikada nisam mogao shvatiti kako to da tražimo pomoć od kipova koje smo sami od drveta napravili.

Ostali su bili saglasni s njim i odlučiše da sljedećeg dana svi zajedno odu slušati Mus’aba.

Muaz i njegova braća su i narednih dana odlazili slušati Mus’abova predavanja. Smatrali su da je smisleno ono što su čuli. Svakog dana su svojoj majci prenosili nova znanja. I ona ih je smatrala ispravnim.

Nakon nekog vremena svi skupa odlučiše primiti novu vjeru i postati muslimani. Ali, nisu željeli da Amr, njihov otac sazna za ovo. On je bio jako privržen kumirima i isprva bi mogao loše odgovoriti na ove novosti. Zbog toga su odlučili da, barem na neko vrijeme, kriju da su primili islam.

Amr je šepao na jednu nogu i bio je prilično star čovjek. Činio je dobro ljudima. Uvijek je pomagao onima kojima je pomoć bila potrebna. Mnogo je volio djecu. Dijelio im je poklone, a djeci siromašnih roditelja kupovao je i odjeću.

Jednog jutra. Amr ustade ranije nego obično. Krenu pravo ka svom kipu. Stade ispred nega i poče mu se moliti.

-Pomozi mi u mojim poslovima. Samo uz tvoju pomoć poslove mogu završiti na vrijeme-govorio je. Zatim ga je oprao, posušio i namirisao najljepšim mirisima.

Ni to što je šepao najednu nogu, ni njegove poodmakle godine nisu ometale Amra u njegovim svakodnevnim poslovima. Svakog dana je do iznemoglosti radio u svojoj bašći, a poslije toga odmarao u sjeni njenog drveća.

-Danas nema puno posla u bašći, nema potrebe da i vi dolazite-rekao je sinovima na odlasku iz kuće.

Na putu ka svojoj bašći pozdravljao je prolaznike, a djeci je dijelio hurme koje je nosio u džepovima. Već je bio blizu. Ugledao je vlasnike susjednih bašći kako okupljeni razgovaraju.

Jedan od njih reče:

-Jeste li čuli? Muhammed šalje svoje ljude iz Mekke u druga mjesta.

Neko drugi dodade:

-Da, i ja sam to čuo. Ovdje je poslao nekog mladića po imenu Mus’ab. On oko sebe okuplja drugu omladinu i govori im kako je pogrešno moliti se kumirima.

Čuvši ovo, Amr se zamisli.

„A šta ako moji sinovi odu kod tog mladića? Ako ga budu slušali? Šta ako poslije toga više ne budu poštovali našeg kumira? Šta da radim?“

Odluči se odmah vratiti kući i kazati sinovima da nipošto ne idu kod tog Mus’aba. Iako je već bio nadomak svoje bašće, okrenu se i vrati nazad bez obavljenog posla. Pokuca na vrata svog doma.

-Ko je?-začu se iznutra glas njegove žene Hind.

-Ja sam, Amr!

Hind otvori vrata, sva u čudu jer je Amr tek bio otišao iz kuće.

„Da možda nešto nije zaboravio?“-mislila je u sebi. I sinovi se iznenadiše kada vidješe oca kako ulazi u kuću.

-Oče, da li se nešto desilo?-upita jedan od njih.

-Da, djeco moja. Muhammed je iz Mekke u Medinu poslao nekog mladića po imenu Mus’ab. Kako sam čuo, svojim pričama posebno stvara zabunu među omladinom. Govori da nije dobro vjerovati u kumire, a naš kumir nama donosi sreću, čini nam dobro. Došao sam da vas upozorim da ne idete k tom mladiću-reče Amr.

Nakon toga ode u svoju sobu i za sobom pozva svoju suprugu Hind.

-Nipošto ne smijemo dozvoliti da se naša djeca viđaju s tim Mus’abom-reče.

Hind nije znala kako da odgovori na ovo. On bi se strašno naljutio kada bi mu rekla da ona i djeca već odavno slušaju Mus’aba i da su postali muslimani. Zbog toga ga pokuša uvjeriti:

-Amr, a kada bismo jednom ipak poslušali to što Mus’ab govori? Možda priča o nekim lijepim stvarima-reče.

Na to joj Amr odlučno odgovori:

-Ne, nema potrebe da slušamo to o čemu on priča. Nema smisla trošiti vrijeme slušajući prazne priče.

Hind se nakon tih riječi više nije mogla suzdržati pa reče:

-O Amr, ja znam o čemu govori Mus’ab. Muaz ga sluša svakoga dana i, po povratku, meni prenosi sve što je naučio.

Amr nije mogao vjerovati svojim ušima. Lice mu se zacrvenjelo. Znači da je zakasnio. Muaz ne samo da je slušao Mus’aba nego je sve to prenosio i svojoj majci.

U strahu upita Hind:

-Je li i Muaz promjenio svoju vjeru?

-Da, Muaz je sada musliman-reče ona.

Amr se jako razljutio. Kako se samo moglo desiti to da njegov sin napusti sva njihova svemoćna božanstva i promjeni svoju vjeru?

-Odmah mi pozovi Muaza-reče on.

-Pozvat ću ga, ali, molim te, smiri se. Nemoj se ljutiti na njega, pokušaj ga razumjeti.

Amr je znao da je Hind upravu. Morao je biti smiren kako bi uvjerio sina da je ono što je uradio pogrešno. U isto vrijeme se ljutio na sebe. Trebao je ranije primjetiti da se nešto događa i preduzeti neophodne mjere.

-Dobro, neću se ljutiti. Hajde, pozovi ga-reče Amr svojoj ženi.

Hind ode po sina i ispriča mu šta se desilo. Reče mu da ga otac želi vidjeti.

Muaz ode u očevu sobu.

Amr ga je neko vrijeme gledao u oči, a onda mu reče:

-Hade sine, ispričaj mi šta se desilo.

Smiren, Muaz priđe svome ocu. Ispriča mu kako je počeo ići na sastanke.

-Dobro, a o čemu vam taj Mus’ab govori?

Na to Muaz poče pričati o svemu što je načuo od Mus’aba,

Slušajući ga, Amrova ljutnja se polahko pretvarala u znatiželju. To o čemu je govorio zaista je imalo smisla.

Sada je pronalazio odgovore na pitanja koja je sebi postavljao godinama. Muaz je, koliko god je to znao, odgovarao na očeva pitanja. Kada je završio, upita ga:

-Molim te, oče, reci mi je li ovo što sam ti upravo ispričao pogrešno?

Amr se malo zamisli pa reče:

-Zapravo, to su lijepe riječi. I djeluju istinito.

Ushićen, Muaz upita:

-Da li to znači da iti želiš postati musliman?

-Čini mi se istinitim, ali ne mogu uraditi ništa prije nego se posavjetujem s Menatom. Uradit ću onako kako mi on kaže.

-Dragi moj oče, Menat je kip. Nije živ. Ne može govoriti. Nema ni jezika ni pameti. On je samo drvo.

-Rekao sam ti, ne prihvatam ništa dok se ne posavjetujem s njim. Sada me ostavi samog. Želim nasamo razgovarati s Menatom.

Kada je Muaz izašao iz prostorije, Amr priđe svom, od drveta izvajanom kipu i s puno poštovanja ga upita za mišljenje. Kako nije dobio nikakav odgovor, pomisli da je ovim razljutio Menata pa odluči da pričeka nekoliko dana ne bi li kip zaboravio uvredu.

Muaz se već sprijateljio s brojnim drugim mladićima koji su, također, dolazili kod Mus’aba. Njihovi očevi su već bili primili islam. Muaza je mučilo to što njegov otac nije musliman. Reče jednom od svojih prijatelja:

-Pričao sam svome ocu o svemu čemu nas Mus’ab uči. Dirnulo ga je to što je čuo, ali još uvijek ne prihvata novu vjeru. A ja bih tako volio da moj otac postane musliman.

I Muazov prijatelj se nadao da će Amr prihvatiti islam. Nakon što je malo razmislio, reče Muazu:

-Ne tuguj! Znam šta trebamo uraditi s kipom tvog oca. Ako nam ovo pođe za rukom, tvoj otac će sam uvidjeti istinu.

Muaz je nestrpljivo čekao da čuje plan. Ushićeno upita:

-Kakav je taj plan?

-Objasnit ću ti. Ali, bit će nam neophodna i pomoć tvoje braće.

Muaz pozva svoju braću. Razgovarali su i dogovorili se da braća svake večeri uzmu očev kip i bace ga na smetljište nedaleko od kuće.

Tako će Amr shvatiti da taj kip nije u stanju zaštititi ni samoga sebe.

Sljedeće večeri, kako je i dogovoreno, krišom baciše kip na obližnje smetljište. Zatim se vratiše kući prije nego ih je iko vidio.

Ujutro se Amr zabrinu kada vidje da njegov kip nije na svom mjestu. Preplavljen strahom, tražio ga je posvuda.

Nakon duge potrage nađe ga na smetljištu. Pažljivo ga očisti, namirisa i vrati na njegovo mjesto.

Muaz i njegova braća isto ponoviše i narednih nekoliko noći.

Na kraju Amr uze jednu veliku sablju i okači je Menatu oko vrata.

-O Menate, ne znam ko ti čini ovo. Ali, ako si stvarno moćan, evo ti sablja, odbrani se-reče.

Ali i te večeri, kao i predhodnih, Amrovi sinovi baciše Menata na smetljište.

Sljedećeg jutra Amr nađe svog kumira na smetljištu, ali ga ovog puta ne htjede uzeti, već reče:

-O Menate, da ti zaista posjeduješ ikakvu moć, odbranio bi se od onoga ko te svake večeri baca na smetljište. Više ne vjerujem u tvoju veličinu.

Zatim ode do Muaza.

-Da, sine moj. Stvarno si upravu. Ovaj kip nije mogao pomoći sebi, pa kako onda da pomogne meni? Bio sam u krivu. I ja želim postati musliman kao ti-reče i izgovori Kelime-i-šehadet. Tako i Amr postade musliman zbog čega se cijela porodica mnogo obradova.

Iz knjige: Hazreti Mus’ab ibn Umejr (Enis Yüce)

Za  Akos.ba pripremila: Zilha Ramić