Hasan Kafija Pruščak: Teološko-pravna shvatanja
Izučavanje biografije istaknutih Bošnjaka u našoj historiji sigurno će nam pomoći da se pravilno postavimo prema ogromnim izazovima vremena u kojem živimo. Jedna od najznačajnijih ličnosti u tom pogledu jeste Hasan Kafi Pruščak, koji je živio i djelovao hiljadu godina nakon Hidžre Poslanika, s.a.v.s. (1544-1615)
Djelo Hasana Kafije Pruščaka može poslužiti kao primjer istinskog alima praktičara koji je svojim (pisanim) djelima, ali ponajprije svojim ličnim primjerom, imao veliki utjecaj na sredinu u kojoj je živio. Spojiti znanje s praksom jeste najveća snaga jednog alima, i rezultati njegovog angažmana sigurno neće izostati. Samo na taj način današnja ulema može povratiti već davno izgubljeni autoritet kod naroda i zadobiti istinske predispozicije da postane stvarni vođa ummeta koji će ga, uz Allahovu pomoć, izvesti iz tmina u kojima se trenutno nalazi.
Nadam se da će ovaj simpozij dati svojevrstan doprinos afirmaciji pozitivne tradicije Bošnjaka, rasvjetljavanju problematike odnosa prema tradiciji i njenom značaju, te definiranju identiteta Bošnjaka danas.
Ključne riječi: akaid, preporod, tradicija, identitet, Kur’an, sunnet
Uvod
Bošnjaci se danas nalaze na velikom razmeđu. Kolona brzo prolazi, a oni prije nego što krenu, moraju odgovoriti na nekoliko suštinskih pitanja.
Kako biti ravnopravan član globalne svjetske zajednice, a ujedno sačuvati svoj, nažalost, već uveliko poljuljani, identitet? Kako uvažiti i usvojiti sve pozitivne tokove modernosti, a ne odreći se sebe i svoga? Kako egzistirati na Zapadu, a svojim bićem pripadati Istoku?
Međutim, Bošnjaci su danas u povoljnijoj situaciji nego ikada prije, u svojoj (novijoj) historiji, oni mogu realno sagledati prošlost, kvalitetno analizirati sadašnjost i napraviti efikasan strateški plan za budućnost.
Prvi korak na tom dugotrajnom putu jeste definiranje bošnjačkog identiteta, koji je prilično izgubljen. To je velik i težak zadatak na kojem bi trebalo organizirano, timski i strateški raditi.
Jedno od bitnih pitanja u definiranju bošnjačkog identiteta jeste pitanje odnosa prema tradiciji. Kako čovjek može ostati vjeran i privržen tradiciji kada znamo da je osnovna karakteristika modernog doba otpor svemu što je tradicionalno? Ovdje bi trebalo imati na umu da svako vrijeme ima svoju modernost i tradiciju. Kada su muslimani donijeli znanost u Evropu, oni su tada bili izuzetno moderni i savremeni, ali ujedno izuzetno dosljedni svoje tradicije iz koje su crpili svoj identitet i bili ponosni na njega, što je bio izvor njihove snage i poleta. Kada je Hasan Kafija u svoje doba predavao u medresama, ustanovio je da su tadašnji udžbenici zastarjeli, da ne odgovaraju savremenom odgoju i obrazovanju učenika, te je odmah prišao izradi novih udžbenika koji će biti primjereni vremenu i prostoru u kojima je djelovao.
Islamski učenjaci današnjice složni su da je jedini put ka izlazu iz ovako lošeg stanja ummeta u kvalitetnom spoju između tradicije i modernog (al-džam’u bejne al-asaleti vel-muasareti). Ustvari to i jeste istinski islam, on se temelji na osnovama definiranim od Svevišnjeg Gospodara koje su nepromjenjive i konstantan izvor stabilnosti, a pored njih uvažava stvarnost koja se stalno mijenja kroz detaljne propise koji su zbog te činjenice relativni i podložni promjenama, shodno potrebama u različitim situacijama i prilikama. Slično iskustvo imaju i najnaprednije nacije u savremenom svijetu, kao što je japanska, koja je, kao što je poznato, upravo na tom kursu.
Mi Bošnjaci trebali bismo uraditi mnogo na afirmaciji islamske tradicije, na njenoj prezentaciji onako kako to priliči vremenu u kojem živimo. Dobro se sjećam riječi dr. Tarika Suvejdana izrečenih na jednom seminaru daija u Meki: “Čudna je današnja ulema! Još i dalje postoji velika želja i cilj mnogih da pronađu do sada neobjavljeni rukopis nekog poznatog klasika, te da ga kvalitetno obrade i odštampaju u nekoliko velikih tomova, na nekoliko hiljada stranica, a znamo da je danas sve manje i manje onih koji takva djela čitaju. Zadaća savremene uleme jeste da dobro iščita te silne tomove islamskih znanosti, a zatim da ih iskaže jezikom vremena u kojem živi, putem kvalitetne prezentacije, dobrog filma, pregledne enciklopedije…”
Hasan Kafija – primjer Bošnjaka na nivou vremena u kojem je živio
Izučavanje biografije istaknutih Bošnjaka u našoj historiji sigurno će nam pomoći da se pravilno postavimo prema ogromnim izazovima vremena u kojem živimo. Jedna od najznačajnijih ličnosti u tom pogledu jeste Hasan Kafija Pruščak, koji je živio i djelovao hiljadu godina nakon Hidžre Poslanika, s.a.v.s. (1544-1615)
Neophodno je osvrnuti se na vrijeme u kojem je živio Kafija da bismo mogli sagledati njegovu ulogu u izgradnji i jačanju identiteta tadašnjih Bošnjaka.
Političke prilike
Doba u kojem je živio Hasan Kafija smatra se periodom preokreta u historiji Osmanskog carstva i početkom njegove dekadence. U to doba počinju unutrašnje pobune i nemiri, zatim dugotrajni i iscrpljujući ratovi između Osmanske imperije i vladajuće dinastije u Austro-Ugarskoj. Ti ratovi bili su naizmjenični, ponekad u korist Osmanlija, a ponekad na njihovu štetu, nakon perioda u kojem osmanska vojska uopće nije znala za poraz. Usto, trebalo bi spomenuti veliki rat koji je Osmansko carstvo vodilo na Istoku, tako da su temelji Osmanskog carstva bili ozbiljno uzdrmani unutrašnjim pobunama u gotovo cijeloj Aziji, dok je plamen užasnog rata harao njegovim pokrajinama sa istoka i zapada.[1]
Tako je poznati Šah Abbas[2] iskoristio trenutno stanje, pogotovo zauzetost osmanske vojske gušenjem spomenute pobune u Anadoliji, te je uspio osvojiti istočne dijelove Iraka zajedno s Tabrizom, Vanom i drugim gradovima. Zbog pogibije velikog broja osmanskih vojnika i nekoliko poznatih vojskovođa (u ratovima koji su potrajali nekoliko godina) dvije države potpisale su međusobni ugovor 1612. god. U tom ugovoru Osmansko carstvo odriče se svih istočnih pokrajina, država i tvrđava koje su Osmanlije osvojile nakon sultana Sulejmana Veličanstvenog, među tim gradovima bio je i Bagdad. To je bilo prvo primirje nakon kojeg Osmansko carstvo ostavlja određene teritorije koje je osvojilo, što je bio početak dekadence Osmanske carevine. To je bio ujedno i prvi u nizu poražavajućih ugovora Osmanskog carstva koji su završili čuvenim Berlinskim sporazumom.[3]
Poremećaji na političkoj sceni uzrokovali su i poremećaje u cjelokupnom društvu. U Osmanskoj carevini postojale su dvije glavne klase: vojnici i civilno stanovništvo. Prvoj klasi pripadali su: vladajući krugovi, administracija i oružane snage. Njima je pridruživana još samo ulema – učenjaci u vjeri.[4]
Svi ostali svrstavani su u drugu klasu. U to doba primjenjivani su civilni i krivični zakoni koji su bili izvedeni iz Šerijata i važili su za obje klase podjednako. Međutim, druga klasa bila je podvrgnuta i drugom zakonu koji je određivala sultanska uprava, a koji se zvao Kanun spahijan. Po ustaljenom redu, koji je predstavljao jedno od osnovnih pravila države, nije bilo moguće da neko od civila pređe u red vojnika, izuzev u vanrednim slučajevima koji su bili izuzetno rijetki.
Prva klasa nije imala nikakve veze s industrijskom i poljoprivrednom proizvodnjom, niti je bila obavezna plaćati poreze, dok je druga klasa proizvodila i bila obavezna plaćati porez.
U prvu klasu bili su uvršteni i feudalci koji su po svom položaju bili obavezni učestvovati u ratu, ukoliko se to od njih zatraži, i to o svom trošku.
Zato se s pravom može reći da je Osmansko carstvo bilo vojno-religijsko, s posebnim oblikom feudalizma, iako je strogi vojni režim bio njegovo prvo i najznačajnije obilježje.
U toj državi harali su rasipništvo i raskoš, s jedne, te puko siromaštvo, s druge strane. To se jasno vidi i iz pojedinih stavova Kafije, r.a., prema tim negativnim pojavama. On je uočio pokvarenost namjesnika i raširenost nemorala i to je pokušao svim snagama izmijeniti.[5]
Stanje u oblasti znanosti
Kada prelistamo historijska djela koja govore o tom dobu, ustanovit ćemo da historičari, prilikom spomena bilo kojeg od alima tog doba, upotrebljavaju veliki broj zvučnih nadimaka, kao: “El-Imam”, “El-Allame”, “Eš-Šejhul-fadil el-Kamil”, “El-Ku- dve”, “El-Hudždže”… Međutim, pored toga analitičari to doba nazivaju mračnim dobom, kad je riječ o nauci i vjeri. To doba nazivaju i dobom komentara i glosa, bez značajnog napretka u oblasti nauke, pogotovo u poređenju s prethodnim stoljećima.
U području fikha, primjera radi, gotovo da nema nijednog istaknutijeg alima, jer se smatralo da su vrata idžtihada zatvorena. Fikhska djela tog doba svode se na skraćivanje poznatih mezhebskih djela, ili na kratke komentare drugih djela, uz ponavljanje onoga što je već kazano u proteklim stoljećima.
Takvo stanje na naučnom planu bilo je evidentno i u krajevima gdje je živio autor. Postojale su mnoge medrese i mektebi nižeg ranga u gotovo svim gradovima i selima BiH i cijelog Balkana. Međutim, u to doba postojale su samo tri više medrese u glavnom gradu Sarajevu. Svako ko je htio da dublje izučava islamske znanosti morao je putovati u Istanbul, najbliži islamski naučni centar, ujedno i prijestonicu hilafeta, gdje je imao priliku slušati najveće alime tog doba. Nakon što se Kafija vratio sa studija u Istanbulu i stekao zvanje profesora i kadije, počeo je predavati u našim medresama i ustanovio da su školski udžbenici već zastarjeli, te da uopće ne odgovaraju potrebama, uzrastu i intelektualnom nivou učenika. Jedini kriterij po kojem su birani udžbenici bio je da su to djela poznatih hanefijskih učenjaka. Kafija, r.a., ustanovio je da način obrazovanja u tim školama ne omogućava učenicima da shvate i spoznaju istine islama kroz Kur’an i sunnet, nego samo preko stavova i mišljenja pojedinih alima, bez ikakve mogućnosti da imaju vlastiti stav ili kritičko mišljenje o njima. Kafija, r.a, uviđa veliku opasnost u slijepom slijeđenju prijašnje uleme u svim njenim stavovima. Naime, nije bilo razumskog preispitivanja koji od tih stavova imaju utemeljenje u šerijatskim dokazima i trenutnoj stvarnosti, a koji nemaju.
U okviru predmeta Akaid, u svim medresama, izučavana su tada poznata akaidska djela, kao što su: Akidetus-Senusi, Nesefijin akaid, Nukajetus-Sujuti i slično. Ta djela uopće nisu sadržavala kur’ ansko-sunnetske dokaze za navedene stavove. Sve se prihvatalo bez naučne provjere. Kafija, r.a., pokušava da takvo stanje izmijeni i da druge potakne na to. On sakuplja sve poznate traktate iz akiada u djelu koje naziva Rewdatul-džennat fi usulil-i’tikadat, pokušava da svaki stav u njima potkrijepi dokazima iz Kur’ana i vjerodostojnih hadisa, a sve ono što nema osnova pokušava odstraniti. To djelo potkrepljuje i opširnim komentarom. Na kraju “putešestvija” po akaidskim temama napisao je djelo pod naslovom Nurul-jekin fi usulid-din (Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere). Sve je to Kafija uradio pokušavajući promijeniti stanje kojim istinski alim ne može biti zadovoljan.
Kafija, r.a., pokušava isto i u drugim oblastima i osniva svoju poznatu medresu koja je dala generacije i generacije alima, kadija i daija koji su imali velikog udjela u širenju istinskog razumijevanja originalnog islama. Nakon toga, osnivaju se mnoge medrese širom BiH i dolazi do prave naučne renesanse.
Hasan Kafija, r.a., bio je jedan od prvih velikana u našim krajevima koji je ustao protiv slijepog slijeđenja i druge hrabrio u objektivnom pristupu prilikom stjecanja znanja. Takav odnos prema nauci imao je velikog odjeka na tadašnje prostore BiH i šire.
Naučni nivo Hasana Kafije Pruščaka, r.a.
Historičari su saglasni da je Hasan Kafija Pruščak jedan od najvećih alima i najistaknutijih ličnosti na polju islamskih znanosti u evropskom dijelu Osmanskog carstva uopće.
Njegovu ličnost karakteriše nekoliko osobina koje su ga učinile priznatim među njegovim učiteljima i savremenicima, pa čak i van granica njegove domovine. Te osobine uvrstile su ga u plejadu istaknutih učenjaka praktičara u islamskom svijetu uopće.
Najznačajnije od tih osobina su:
- izuzetno velik intelektualni kapacitet koji mu je omogućio da stekne tako visok stepen naobrazbe i samopouzdanja: Kao naučni radnik istakao se u oblasti akide, fikha, usuli-fikha, sintakse i gramatike arapskog jezika, logike, književnosti, historije, šerijatske politike itd. Ta intelektualna snaga učinila ga je velikim i neustrašivim borcem za istinu;
- veliki stepen zuhda i pobožnosti. Uz izvanredno poznavanje spomenutih znanosti, Hasan Kafija, r.a., bio je izuzetno pobožan i skroman. Bio je zadovoljan s malo dunjalučkih užitaka i izuzetno bogobojazan u svim segmentima svog naučnog i privatnog života. Handžić, r.a., u svom govoru o Kafiji, r.a., kaže: “Ibn NeVi i Čelebija prenose da je Kafija 30 godina proveo posteći svaki dan, a dvadeset godina mrsio je samo svakog trećeg dana. Post Davuda, a.s., uzeo je kao svoj moto. Umjesto nježnih košulja on je nosio grubu odjeću. Kažu da je na putu od njegove kuće do džamije bila mehana u kojoj se sviralo i pjevalo, pa je išao drugim, daleko dužim, putem da bi došao do svoje kuće”[6];
- velika želja za uspostavljanjem i širenjem pravde među ljudima i uporna borba protiv svakog vida nasilja i nepravde: to se jasno prepoznaje u mnogim njegovim djelima;
- izuzetno mudar i efikasan plan liječenja društvenih bol- esti koje su se počele opasno širiti u to doba i počele prijetiti sigurnosti Carevine. Njegovi prijedlozi imali su pozitivan utjecaj, te su se mnogi mislioci tog doba, nakon njegovog pisanja, i sami, svojim pisanjem, uključili u rješavanje tih problema, pišući otvorena pisma odgovornima u državi. Međutim, ostaje zabilježeno da je Kafija prvi ukazao na tako važnu problematiku i za to stekao nagradu veću od drugih;
- istinska islamska akida i borba protiv svih nastranih sekti koje su svojim negativnim djelovanjima širom Carevine počele nagrizati ogromno tijelo Osmanske carevine. Njegovi naučni odgovori tim sektama i demanti svih njihovih tvrdnji najbolji su pokazatelj njegovog naučnog nivoa i snage njegovih argumenata koji su se odlikovali oštroumnošću i naučnom utemeljenošću. Djela koja je napisao iz ove oblasti najbolje govore o tome koliki je utjecaj imao među narodom i koliko je bio cijenjen;
- odlazak u džihad i njegov lični primjer u tom pogledu, te podsticanje drugih na borbu na Allahovom, dž.š., putu. U nekim bitkama učestvovao je i u komandnom kadru. Sve to dalo je posebnu težinu njegovim riječima i pisanim djelima. Sve što je naučio i druge poučavao, on je primijenio i u praksi;
- veliki broj objavljenih djela iz različitih oblasti. Ova djela imaju značajnu naučnu vrijednost i premašila su okvire njegove male rodne grude. Najbolji pokazatelj za to jesu brojni rukopisi i prijepisi njegovih djela u poznatim bibliotekama diljem svijeta.[7] Izuzetno veliki broj njegovih rukopisa u raznim krajevima bivše Jugoslavije govori o tome koliko su ih koristili i izučavali muslimani u tim krajevima.
Kafija, r.a., živio je u vremenu dekadence nauke i naučnog rada, u vremenu u kojem su se islamska djela svela na kratke komentare i sažetke djela poznatih klasičara, kada je prevladalo mišljenje po kojem su vrata idžtihada zatvorena, te se većina učenika zadovoljila ponavljanjem i pojašnjavanjem ideja prijašnjih alima, bez kvalitetnijeg pokušaja davanja novog doprinosa u gotovo svim oblastima znanosti.
Kafija se morao uklopiti u te tokove, i ukoliko je želio kazati nešto novo, to je, kao i svi drugi, morao pripisati nekom od poznatih starijih učenjaka komentarišući njegove misli ili citate iz nekog njegovog poznatog djela. Samo na taj način moglo se, u to vrijeme, kazati nešto novo.
Zato uočavamo da je većina Kafijinih djela, ustvari, skraćena verzija ili komentar prijašnjih djela. Međutim, u svakom od njih jasno se prepoznaje Pruščakova upečatljiva naučna ličnost. Takav pristup određenim djelima nije bio samo s ciljem skraćivanja, nego je to ujedno bilo i prečišćavanje i prepravljanje tog djela u pojedinim njegovim segmentima.
Ukoliko Kafija piše o nekoj oblasti, ili pojašnjava neko od njenih temeljnih pitanja, on proširuje saznanja iz te oblasti, zalazi u njene dubine, te je dopunjava sopstvenim saznanjima. Također, on nikada ne ponavlja mišljenja prethodnih alima, a da ih kritički ne prokomentariše i ne preradi.
Kada je odlučio da piše djelo iz područja akide, znao je da će novo djelo iz tog područja biti teško prihvaćeno, jer su se poznata djela iz akide izučavala u svim tada poznatim školama i bila su visoko cijenjena. Kafija je odlučio da ključna djela sakupi u jedno i da ih komentariše, dodajući im novu recepcijsku vrijednost.
Objašnjavajući razloge pisanja svoga prvog djela Džen- netske bašče o osnovnim temeljima vjerovanja, Hasan Kafija, r.a., kaže: “Iman je temelj i glava svim vjerskim uvjerenjima, znanje putem kojeg se postižu istinske znanosti. To je znanje o tev- hidu (jednoći Stvoritelja) i sifatima (svojstvima Allaha, dž.š.). Ustanovio sam da su među najboljim djelima iz tog područja: El-Fikhul-ekber našeg uvaženog imama, El-Akidetu-tahavijje, Akaidu Umer en-Nesefi, Akaidus-Senusi i Akaidu nukajetis-Sujuti, da se Svevišnji Allah svim autorima smiluje. Ta djela, i pored toga što su izuzetno dobro jezički sročena, lijepo poredana po temama, stručno prerađena i prečišćena, što sadrže sve same bisere mudrosti iz oblasti vjere i najvažnija pravila u vezi s pitanjem gajba, i što zaslužuju da se ispišu po stranicama Sunca i Mjeseca, ne sadrže potrebne dokaze, te zbog toga nisu dovoljna onome ko želi da se oslobodi slijeđenja (taklida) u vjeri.
Ja sam dugo imao namjeru i Allahu, dž.š., istiharu zbog toga činio, da iz tih kapitalnih djela poznatih velikana sačinim sažetak koji će obuhvatiti najjače razumske i najvažnije šerijatske dokaze, bez iznošenja sumnji i polemika protivnika i njihovih dokaza.”[8]
Hasan Kafija, r.a., smatraoje veoma opasnim da se stavovi i izreke uleme prihvataju i prenose bez dokaza iz Kur’ana i sunneta, jer to mnoge dovodi u situaciju da prihvataju određene stavove i izreke samo zato što se pripisuju određenoj osobi, bez valjane provjere i utemeljenosti tih ideja i izreka, pogotovo kada je riječ o običnom svijetu. Zato je Kafija, r.a., insistirao na tome da svako svoje stavove i izreke mora potkrijepiti jasnim dokazima iz Kur’ ana i sunneta. Njegova djela su svojevrstan nastavak tada poznatih djela, pa su zbog toga naišla na dobar prijem obrazovanog svijeta.
Kafija je autor i nekoliko originalnih djela koja su, također, doživjela veliki uspjeh. Njegovo djelo Usul al-hiqam fl nizam al- alam jedno je od najznačajnijih djela koja su napisana iz oblasti šerijatske politike islama uopće.
Kafija je posjedovao izuzetno znanje, te misaono jak i upečatljiv stil izlaganja. Kada plasira neku ideju prvi put, Kafija je iznosi koncizno i jednostavno, potom je objašnjava i navodi dokaze za nju iz Kur’ ana i sunneta i na kraju to potvrđuje primjerima poznatih alima, te racionalnim dokazima, pa čitalac tu ideju doživljava kao najiskreniji savjet, iako ona u suštini sadrži kritiku i ukor svega što zavređuje kritiku. Međutim, Kafija to čini tako da ne izazove srdžbu ili negativna reagiranja druge strane, nego to onaj kome je kritika upućena prihvata bez osjećaja nelagodnosti.
U svojim raspravama Kafija, r.a., apostrofira nekoliko društveno opasnih pojava i objašnjava posljedice koje iz njih mogu proizaći. Sve to Kafija, r.a., čini na takav način kao da se radi o teoretskim temama, a ustvari on na konkretan i objektivan način kritikuje Osmansko carstvo. Njegovo djelo prvi je pisani pokušaj analize postojećeg stanja u Osmanskom carstvu i iznošenje konkretnih prijedloga za reformu onoga što je već bilo narušeno. Nakon tog Kafijinog djela napisane su brojne knjige i brošure koje govore o toj problematici. Pojedini sultani pokušavail su da na osnovu toga sprovedu određene reforme, o čemu se mogu naći podaci u historijskim djelima koja govore o tom periodu.[9]
Da je Hasan Kafija Pruščak, r.a., bio vrstan poznavalac raznih znanosti, govori i činjenica da je pisao djela iz oblasti fikha
1usuli-fikha, akide, belage, šerijatske politike islama i historije. Sva njegova djela jesu od izuzetno velike vrijednosti i značaja. On je živio s temama o kojima je pisao, što njegovom djelu daje posebnu vrijednost. Kada je radio kao kadija, pisao je djela iz oblasti fikha; kada je bio predavač u školi, pisao je iz područja retorike i gramatike; kada je bio okupiran stanjem islamskog ummeta, i zbog toga ostavio kadiluk, pisao je iz oblasti politike islama, i tako redom.
U svim tim oblastima primjećuje se njegova prepoznatljiva ličnost koja nikada ne zapostavlja svoj najvažniji cilj – on piše s puno hrabrosti i elana kao vjernik u Allaha, dž.š., i kao Njegov misionar na putu istine. Pruščak piše djela iz oblasti šerijatske politike s istim entuzijazmom i zanosom kao da piše čisto naučna djela. Istovremeno, Kafija istinu govori nepravednim vladarima u lice. Kada je zaključio da nije u stanju pravedno suditi, zbog pokvarenosti društva u kojem je živio, što javno i ističe, on napušta sudstvo.[10]
Zbog takvih stavova i otvorenog poziva na vladanje po Kur’ anu i sunnetu, neki suvremeni istraživači porede ga s Ibn Tejmijjom, r.a.[11] Postoje zaista među njima mnoge zajedničke crte u životu, načinu djelovanja i pisanja, prije svega, poziv na povratak Kur’anu i sunnetu, što ne znači i zapostavljanje razuma, nego preciziranje mjesta i uloge koja mu pripada, zatim, isticanje poznatog pravila koje glasi: “Nemoguće je da vjerodostojan šerijatski dokaz bude oprečan s logikom zdravog razuma” (El-menkulus-sahih la juardul-ma’kules-sahih). Usto, obojica su išla u džihad među predvodnicima islamske vojske.
Da je Hasan Kafija Pruščak bio velikan islamskih znanosti, potvrđuje i činjenica da su ga hvalili učenjaci njegovog doba. Kafijin savremenik El-Atai[12] pisao je pohvalno o njemu i njegovim djelima, a pun hvale spram Kafije i njegovih djela bio je i čuveni Hadži Halifa.[13] Isto tako, poznato je da je Kafija svoja djela izlagao pred alimima s kojima se sretao i konsultovao, a oni su izražavali pohvale Kafijinim djelima.
Kafijino akaidsko i mezhebsko opredjeljenje
Muslimani su od vremena Poslanika, s.a.v.s., do završetka odabranih stoljeća pripisivali Allahu, dž.š., sva svojstva i imena kojima je On sam sebe opisao i kojima Ga je opisao Poslanik, s.a.v.s., onako kako to dolikuje Allahovoj, dž.š., uzvišenosti, bez ikakve komparacije s ljudskim atributima ili pokušaja prodiranja u njihovu suštinu, ili pak njihovog nijekanja. U tome su bile saglasne prve generacije muslimana, što jasno vidi svako ko iole poznaje akaidsku literaturu iz tog perioda. Međutim, među muslimanima se pojavilo nekoliko sekti i pravaca, kao što su: džehmijje, mu’tezile i šiije, koje su u određenim akaidskim pitanjima odstupile od metoda prvih generacija. Mnogi učenjaci bili su zavedeni njihovim idejama, isto kao što su se mnogi poveli za neprihvatljivim idejama sufijskih redova.
Brojni učenjaci koji su dobro poznavali Kur’an i sunnet pali su pod utjecaj idejnih pravaca koji su, u pojedinim pitanjima, zastranili i odstupili od pravca čestitih muslimana prve generacije. U dijelu Osmanskog carstva gdje je živio Kafija proširio se maturidijski pravac u akaidu, i svaki alim tog podneblja je s ponosom isticao pripadnost tom pravcu. Isto to činio je i Hasan Kafija, što se može uočiti na nekoliko mjesta u ovom njegovom djelu. Međutim, da se primijetiti da on ističe riječi: “Ovako je govorio naš imam El-Maturidi” samo tamo gdje se Maturidijeve riječi podudaraju s onim do čega je on došao na osnovu jasnih šerijatskih dokaza. U isto vrijeme on uopće nije slijedio Maturidija u njegovim stavovima koji nisu utemeljeni na kur’ansko-sunnetskim dokazima ili oprečni ispravnim stavovima prve generacije muslimana.
Hasan Kafija, r.a., bio je jedan od rijetkih pojedinaca toga doba koji je uspio da se oslobodi slijepog slijeđenja. On otvoreno odbacuje sve stavove, bez obzira kome se pripisuju i koliki ugled u narodu uživa onaj ko ih je iznio, ukoliko nisu utemeljeni na dokazima iz Kur’ana i sunneta. To uvjerenje motiviralo ga je da se aktivno uključi u proces suzbijanja i ispravljanja pogrešnih vjerovanja i uvjerenja koja su bila rasprostranjena u njegovo doba. On učestvuje u proučavanju postavki hamzevijskog tarikata i u iskorjenjavanju njegovih sljedbenika koji su svojim uvjerenjima izašli iz okvira islama. Radeći na toj problematici Kafija uočava da je nužno pojasniti istinski pravac u vjerovanju, povući jasnu crtu između tog pravca i svih neispravnih vjerovanja i to predočiti narodu. Iz tog razloga on piše djelo pod naslovom: Džennetske bašče o temeljima vjerovanja. Kafija je stručno komentarisao Tahavijevu poslanicu iz akide, u zasebnom djelu, jer je uočio da ona sadrži suštinu vjerovanja prve generacije muslimana, što su dužni prihvatiti muslimani u svim vremenima i na svim mjestima. On je to učinio u svom poznatom djelu iz akida pod naslovom Rewdatul-džennat fi usulil-itikadat.
Evo nekoliko primjera iz njegovog govora kroz koje ćemo najbolje upoznati njegov pristup osnovnim temeljima vjerovanja.
O pripisivanju svih spomenutih svojstava Allahu, dž.š., on kaže: “Pripisivanje svojstava Allahu, dž.š., koje je On spomenuo u Svojoj knjizi i koje su pojasnili Njegovi poslanici, kao što su: znanje, mudrost, sluh, vid, srdžba, zadovoljstvo i slično, ni u kojem slučaju nije kompariranje Njegovih svojstava sa svojstvima stvorenja, kao što tvrde oni koji niječu Allahova, dž.š., svojstva, jer smo već pojasnili da Njegova svojstva ne liče svojstvima stvorenja.”[14]
O Kursijju (Allahovom, dž.š., prijestolju) autor veli: “Jedni kažu da su Kursijj i Arš isto. Međutim, ispravno je da je Kursijj nešto drugo. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Kursijj je mjesto stopala.” U drugom hadisu stoji: “Kursijj, u odnosu na Arš, jeste kao obična željezna halka bačena na široku meraju.” Zatim Kafija veli: “Zato je preče ostaviti tumačenje tih pojmova i ne zanimati se za njihovu kakvoću. Ono što se jasno razumije iz Kur’ana i sunneta, u vezi s ovim pitanjem, jeste da su Arš i Kursijj najveća stvorenja koja je Allah, dž.š., stvorio i njihovu suštinu ne zna niko osim Allaha, dž.š.”[15]
Komentarišući riječi imama Tahavija, koji potvrđuje viđenje Allaha, dž.š., na Sudnjem danu, Kafija kaže: “Te riječi potvrda su autentičnosti hadisa koji se prenose o viđenju i obaveznosti njihova prihvatanja, jer u sve ono što je preneseno sahih-predanjem, i za što je utvrđeno da je dio Šerijata, moramo vjerovati. Znamo da je Šerijat potvrđen velikim mu’džizama i jasnim dokazima, zato sve ono za što se ustanovi da je dio Šerijata moramo pokorno i s poslušnošću prihvatiti, ne komparirajući ga s bilo čim. Dužni smo to prihvatiti i čvrsto vjerovati u njegovu suštinu, predajući se u tome volji Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., bez polemike i alegorije. To je zato što znamo da se Allah, dž.š., ne može spoznati putem analogije (kijasa), niti se može porediti s ljudima, nego se On spoznaje, prije svega, Uputom i znakovima koji na Njega upućuju.”[16]
O misaku (prvom ugovoru), koji je Allah, dž.š., uzeo od Adema, a.s., i njegovog potomstva, Kafija kaže: “Ugovor koji je Allah, dž.š., uzeo od Adema, a.s., i njegovog potomstva jeste istina koju potvrđuje Kur’an. Allah, dž.š., kaže: I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo”, i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali” (El-E’raf, 172). I hadisi govore o izvođenju Ademovog, a.s., potomstva iz njego-ve kičme i njihovom razdvajanju na desnu i lijevu stranu. U pojedinim hadisima navodi se i da su posvjedočili da im je Allah gospodar. Prve generacije muslimana nisu govorile o naravi tog čina. One su to smatrale nedovoljno jasnim, ali su smatrali obaveznim vjerovati u istinitost tog događaja, jer se on spominje u Kur’anu. Oni nisu raspravljali o tome kako je to bilo, zato što je to moguće tumačiti na razne načine.”[17]
Komentarišući riječi imama Tahavija: “Kur’ an je Allahov, dž.š., govor koji je od Njega potekao…” Kafija kaže: “Ovdje je spomenut objekat prije subjekta radi naglašavanja činjenice da je govor Allaha, dž.š., potekao isključivo od Njega, a ne od nekog drugog. Te riječi odgovor su džehmijjama među mu’tezilama, koji tvrde da je Allah, dž.š., stvorio govor na određenom mjestu i da je on potekao iz tog mjesta. Tako riječi Tahavija: “…od Njega potekao…”, znače: “On njime govori”, kao što Allah, dž.š., kaže: Ja sam već istinu rekao… (Es-Sedžda, 13). Reci: “Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu…” (En-Nahl, 102). Ovdje se ne misli na to da se desila neka novina u Allahovom, dž.š., biću, nego da je Allah, dž.š., otkrio Svoj govor onima koji ga čuju.
Allahov, dž.š., govor (kelam – kavl) istina je bez ikakve alegorije. Kavl i kelam jesu arapski izrazi kojima se ukazuje na značenje i riječi zajedno, kao što izraz “insan” označava dušu i tijelo zajedno.
“Allah je Svoj govor objavio Svome Poslaniku putem vahja”, tj. objavio ga je putem meleka. Tako je melek Džibril čuo od Allaha, dž.š., a Poslanik, s.a.v.s., od njega, a zatim ga citirao ljudima. Allah, dž.š., kaže: I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao… (El-Isra, 106); …donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku… (Eš-Šuara, 193); A meni se ovaj Kur’an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. (El-En’am, 19)[18]
Ovo su citati iz djela Hasana Kafije, r.a., koji jasno ukazuju na to da je on u akaidu bio na stazi alima prvih generacija muslimana. Potvrda te činjenice jesu i njegova druga pisana djela, te njegovi postupci. Bio je poznat po svom ispravnom uvjerenju i ubraja se među najistaknutije ličnosti naučnog pokreta čiji su pobornici doprinijeli širenju originalne akide ehli-sunneta vel- džema’ata u našim krajevima. Rezultati tog pokreta na našim prostorima vidni su i dan-danas.
Što se pak fikha tiče, Kafija je bio, kao i svi muslimani tog podneblja, pripadnik hanefijskog mezheba. Napisao je nekoliko djela iz hanefijskog fikha i jedno značajno djelo iz usuli-fikha pod naslovom Simtul-vusul ila ilmil-usul.
Nakon studiranja na najpoznatijim školama tog vremena u Istanbulu, tadašnjem centru znanosti, Kafija se vraća u svoju rodnu grudu da da svoj doprins općem napretku i prosperitetu domovine.
Učešće u vojnim pohodima, iako se školovao da bude učitelj profesor, sagledavanje stanja u Carevini, kritika slabosti postojećeg sistema i prijedlozi za njihovo prevladavanje, sve to potvrđuje da je riječ o osobi izuzetno čvrstog uvjerenja i jakih ambicija.
Nagradu koju je dobio od sultana za svoje djelo u kojem je iznio slabosti postojeće države i dao konkretne prijedloge za njen oporavak, Kafija je upotrijebio za izgradnju novog naselja u Pruscu s vodovodom, školom, džamijom, sudnicom i tekijom.[19]
Odgovornost i dosljednost Pruščaka kao naučnog radnika vidljiva je iz činjenice da za vrijeme obavljanja dužnosti kadije Kafija piše iz oblasti prava, kao učitelj piše udžbenike, a kao učesnik u ratu piše o ratovanju i pravilima ponašanja boraca…
Kafija je primijetio da spomenuta djela iz ilmul-kela- ma obiluju sumnjama i dokazima raznih pravaca i sekti, a da osnovne postavke nisu potkrijepljene konkretnim dokazima, kako iz Kur’ana i sunneta, tako i razumskim. Zato je napisao koncizno i značajno djelo iz akaida.
Zaključak
Iz navedenog se jasno zaključuje koliko nam život i djelo Hasana Kafije Pruščaka mogu poslužiti kao primjer istinskog alima praktičara koji je svojim (pisanim) djelima, ali ponajprije svojim ličnim primjerom imao veliki utjecaj na sredinu u kojoj je živio. Spojiti znanje s praksom jeste najveća snaga jednog alima, i rezultati njegovog angažmana sigurno neće izostati. Samo na taj način današnja ulema može povratiti već davno izgubljeni, autoritet kod naroda i zadobiti istinske predispozicije da postane stvarni vođa ummeta koji će ga, uz Allahovu pomoć, izvesti iz tmina u kojima se trenutno nalazi.
Poseban značaj Pruščak daje odgoju i obrazovanju budućih kadrova koji će biti temelj i glavni oslonac obnove i razvoja, a temeljna znanost, na osnovu Kafijinog mišljenja je akaid. Na akaidu počivaju sve ostale znanosti i od njega zavisi orijentacija čovjeka u životu. Za vrijeme predavanja u svojoj medresi, Kafija analizira postojeće programe i udžbenike i daje svoje mišljenje o njima predlažući njihovu izmjenu i dopunu kako bi ih prilagodio potrebama i stepenu tadašnjih učenika, te piše već spomenuto djelo Rawdat al-gannat fi usul al-i’tiqadat.
Nadam se da će ovaj simpozij dati svojevrstan doprinos u afirmaciji pozitivne tradicije Bošnjaka, rasvjetljavanju problematike odnosa prema tradiciji i njenom značaju u definisanju identiteta Bošnjaka danas.
Literatura
– Ahmad ibn ‘Abd-ar-Rahim, Mustafa, Fi ‘usul at-tarik al-‘ulmani, Dar aš-šarq, 1402. h.;
– Aš-šannawi ‘Abd-al-‘Aziz, Muhammad, Ad-Dawla al-‘utmaniyya dawla islamiyya muftara ‘alayha, Kairo, 1401. god. po H.;
– Haggi Kalifa, Mustafa ‘Abd-Allah, Farlaka at-tar ik, Istanbul, 1286. god. po H.;
– Haggi Kalifa, Mustafa ‘Abd-Allah, Kašf az-zunun ‘an ‘asami al-kutub wa al-funun, Wikala al-ma’arif al-halabiyya, 1362. god. po H.;
– Handžić, Mehmed, Al-Gawhar al-‘asna fi taragim ‘ulama’ wa šu’ara’ al-Busna, Maktaba al- ma’ahid al-‘ilmiyya, Egipat, 1349. god. po H.;
– Milton, Džip – Harold, Bon, Al-Mugtama’ al-‘islami wa al-garb, Dar al-ma’arif, Egipat;
– Muhammad, Ferid, Tar lk ad-dawla al-‘aliyya al-‘ulmamyya, Dar an- nafa’is, Bejrut, 1403. god. po H.;
– Nakičević, Omer, Hasan Kafija Prušćak, pionir arapsko-islamskih znanosti u BiH, Sarajevo, 1977.;
– Naw’i Zada, ‘ Ata’u-Allah, Hada’iq al-haqa’iq f takmll aš-šaqa’iq, Istanbul, 1268. god. po H.;
– Pruščak, Hasan Kafi, Rawdat al-gannat fl ‘usul al-i’tiqadat, Gazi Husrev -begova biblioteka, rukopis broj: 3.135;
– Pruščak, Hasan Kafi, Usul al-hiqam fl nizam al-‘alam, Gazi Husrev -begova biblioteka, rukopis broj: 98;
– Adilović, Zuhdija, Hasan Kafija Prušćak i njegovo djelo “Svetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”, Zenica, 2004.
Fusnote:
[1] Opširnije vidjeti: Zuhdija Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 36.
[2] Ovaj perzijski kralj dobio je nadimak Veliki i zavladao je Horosanom 1858. godine. On je proširio svoju carevinu i uspio da preotme spomenute pokrajine od Osmanske države. Vidjeti: Tarihud-devleti el-usmanijje, str. 271.
[3] Vidjeti: Isto, str. 271.
[4] Vidjeti: Fl usul at-tarlk al-ulmanl, str. 112, Ad-Dawla al-utmanlyya dawla islamiyya muftara ‘alayha, 1/119.
[5] Vidjeti: El-mudžtemeul-islami vel-garb, 1/18, Ad-Dawla al-utmaniyya dawla isla- miyya muftara alayha, 1/49, Usul al-hiqam fl nizam al-alam, str. 20-21.
[6] Vidjeti: Mehmed Handžić, El-Dževherul-esna, str. 58.
[7] Rukopisi njegovih djela nalaze se u bibliotekama u: Istanbulu, Kairu, Beču, Berlinu, Lajpcigu, Parizu…
[8] Pogledati: Rawdat al-gannat fl ‘usul al-i’tiqadat, list broj 1-b i 2-a, rukopisa broj 3.135 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, uporediti s: Hasan Kafi ef. Pruščak, Rajske bašče, str. 10.
[9] Ovo Kafijino djelo motivisalo je dalmatinskog reformatora Ivana Gundulića da napiše čuveni ep Osman.
[10] Opširnije vidjeti: Zuhdija Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo “Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”, str. 20-22.
[11] Profesor dr. Omer Nakičević napisao je svojevremeno magistarski rad o temi: Hasan Kafija Pruščak, pionir arapsko-islamskih nauka u BiH na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Kairu 1968. god. U svom radu dr. Nakičević spominje neka njegova djela, s naročitim osvrtom na Temelje mudrosti o uređenju svijeta i Kafijin metod u tom djelu. On poredi Kafiju s nekoliko istaknutih alima čiji se metod podudara s njegovim. Između ostalih spomenut je i Šejhul-islam Ibn Tejmijje, r.a. Dio tog rada štampan je i na bosanskom jeziku.
[12] Vidjeti: Hada’iq al-haqa’iq fl takmU aš-šaqa’iq.
[13] Vidjeti: Farlaka at-tarlk, 1/380-381, na turskom jeziku.
[14] Hasan Kafija Pruščak, Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 95.
[15] Isto, str. 170-172.
[16] Isto, str. 131.
[17] Isto, str. 152.
[18] Isto, str. 116-1118.
[19] Opširnije vidjeti: Zuhdija Adilović, Hasan Kafija Pruščak i njegovo djelo “Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere”, str. 19-20.
Izvor: ZBORNIK RADOVA naučnog skupa “ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA: IZVORI, RAZVOJ I INSTITUCIJE, PERSPEKTIVE”
14., 15. i 16. novembar 2007. Amfiteatar Gazi Husrev-begove medrese
Urednik izdanja: MEHMEDALIJA HADŽIĆ
Izdavač: RIJASET ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 2007.
Akos.ba
Pridružite se Facebook stranici posvećejoj ovom bošnjačkom velikanu:
