Hasan Kafija Pruščak – jedan od utemeljitelja srednjeg puta u Bošnjaka

Devetog oktobra 2015. godine navršava se tačno 400 godina od smrti Hasana Kafije Pruščaka.
Tim povodom direktor Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta IZ, akademik Enes Karić, inicirao je niz sastanaka koji su rezultirali dogovorom prema kojem će Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka zajedno s El-Kalemom publicirati prigodno izdanje o Hasanu Kafiji, njegovom životu i radu s posebnim osvrtom na Pruščakovo najpoznatije djelo Usulul-hikem fi nizamil-alem (Temelji mudrosti o uređenju svijeta). Institut će također u saradnji s Fakultetom islamskih nauka, a pod visokim pokroviteljstvom reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, organizovati naučni skup o Hasanu Kafiji 11. novembra 2015. godine u Sarajevu na kojem će učestvovati eminentni učenjaci koji su se tokom svog naučnog rada bavili Pruščakom i njegovim naučnim opusom.

Hasan Kafija Pruščak živio je i djelovao u drugoj polovini XVI i početkom XVII stoljeća kada se islam etablirao u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme bilo je malo domaćih učenjaka koji su bili u stanju lokalnom stanovništvu objasniti i približiti osnove islama, pa je na alimima koji su se trebali prihvatiti tog zahtjevnog posla ležala velika odgovornost. Naime, čisto islamsko učenje, bez mnogih, stoljećima nagomilanih natruha trebalo je koncipirati i bosanskom čovjeku bliskim i razumljivim stilom prezentirati. Svaka greška koja bi se pri tom napravila imala bi nesagledive posljedice, jer je postojala velika opasnost da se proširi neutemeljno vjerovanje i obredi. U vrijeme dok se Pruščak još uvijek nalazio na školovanju, u Istanbulu je 1573. godine osuđen i pogubljen Bošnjak, Hamza Bali. Prema optužnici Hamza je bio otpadnik od vjere i heretik, pozivao je muslimane u zabludu i bezboštvo, vrijeđao čast Allahovog Poslanika, a.s., poricao proživljenje i Sudnji dan itd. Ovaj događaj sigurno je bio poznat mladom Kafiji. Nekoliko godina kasnije sarajevski mulla Bali – efendija pozvao je Kafiju da mu pomogne u proučavanju krivovjerstva Hamzevija u Posavini. Kafija je, dakle, bio duboko svjestan ozbiljnosti situacije i opasnosti koja se nadvila nad Bosnom. Stoga ovo doba nazivamo formativnim ili temeljnim za širenje islama u našoj zemlji. S obzirom da u svojoj autobiografiji nigdje ne spominje ove događaje istraživači su zaključili da ga je kao iskrenog i pobožnog čovjeka potresla teška sudbina Hamzevija. Ako je to tačno, a nemamo razloga sumnjati da nije, Hasan Kafija je svoja djela pisao s dva polazišta. S jedne strane on je nastojao da svojim sugrađanima objasni islamsko učenje da bi ih, s druge strane, spasio teške sudbine koja je zadesila Hamzevije. Pri tom je dosljedno slijedio i promovirao srednji put, pa ga s punim pravom možemo smatrati jednim od utemeljitelja tog koncepta u Bosni i Hercegovini. Mnogo je dokaza za to.

Pruščakova vesatijja

Glavno Pruščakovo djelo iz akaida (islamskog vjerovanja) je Rewdatul-džennat (Rajske bašče). U prvoj bašči Pruščak govori o bitnosti vjerovanja, suštinskoj odvojenosti vjerovanja i djelovanja, imanu i islamu, te ostajući čvrsto uz tradiciju naših dobrih prethodnika zaključuje:

“I znaj da je Božija vjera na nebu i zemlji samo jedna, a to je islam, jer Allah, dž.š., kaže: ‘Samo je islam kod Boga priznata vjera.’ On je sredina između pretjerivanja (guluv) i uskraćivanja (taksir); sredina između mišljenja onih koji Boga prispodobljavaju Njegovim stvorenjima (tešbih) i mišljenja onih koji niječu Božija svojstva (ta’til); sredina između onih koji poriču slobodnu volju čovjeka (džebr) i onih koji smatraju da je čovjek u svojim postupcima potpuno samostalan (kader); sredina između osjećanja sigurnosti (amn) i očaja (je’s).”

Ovih nekoliko redova iz Rajskih bašči zorno svjedoče o njegovoj neupitnoj opredjeljenosti za srednji put u islamu. Premda ih u Rajskim baščama nigdje ne spominje Pruščak nije zaboravio Hamzevije. Da slična sudbina više nikada ne bi zadesila muslimane u Bosni i Hercegovini on se bavio uzrocima njihovih devijacija od kojih je najpogubniji slijepo povođenje u vjeri (taklid). U uvodu Rajskih bašči on piše:

“Dužnost je svakom pametnom čovjeku da stekne (vjerovanje) preko jakih argumenata i da utroši svu svoju snagu da bi naučio ono što treba vjerovati i općenito i posebno, ne bi li se na taj način spasio slijepog oponašanja u vjerovanju…”

Oponašateljevo vjerovanje i djelovanje vezano je za osobu koju oponaša. Ako je ta osoba učena i poznaje suštinu islamskog vjerovanja onda će i oni koji je slijede imati ispravno vjerovanje. Ali šta je s onima koji slijede osobe koje to, osim po uzurpiranoj tituli (imam, šejh, itd) ni po čemu ne zaslužuju? Zar nije i u današnje vrijeme, kao što je bilo u Pruščakovo doba, slijepo slijeđenje duhovnih autoriteta uzrok velikog zastranjivanja u vjeri što za posljedicu ima sukob i prolijevanje nevine muslimanske krvi?

Razmatrajući pitanje porodice Allahovog Poslanika, a.s., Kafija zauzima srednji put između onih koji u ljubavi prema Vjerovjesnikovim potomcima pretjeruju i onih koji su prema njima ravnodušni i koji ih se odriču.

“Svakog od njih treba spominjati s dobrim, a nije dozvoljeno prelaziti granicu u ljubavi prema nekom od njih ili se nekog od njih odricati. Dozvoljeno je mrziti onoga ko ih mrzi…jer je Alejhiselam rekao: ‘Opominjem vas u pogledu mojih ukućana i roda’ i ‘Boga se bojte i Boga se čuvajte u pogledu mojih drugova.”

Zastanimo malo nad ovim Pruščakovim mislima zabilježenim u Bosni prije više od 400 godina. U našoj zemlji oduvijek se njeguje iskrenu ljubav prema Ehli bejtu – porodici Allahovog Poslanka, a.s. Ta ljubav nikada nije bila praćena mržnjom prema bilo kome, niti je bila opterećena političkim pretenzijama. Hazreti Alija, Fatima, Hasan i Husejn zauzimali su i još uvijek zauzimaju posebno mjesto u srcima bosanskohercegovačkih muslimana, ali je u njihovim srcima uvijek bilo mjesta i za sve ashabe, a posebno za hazreti Ebu Bekra, Omera i Osmana čija imena, kako to akademik Enes Karić pjesnički naglašava, poput zvjezda sijaju s najviših položaja u bosanskim džamijama. (No, u osmanskoj Bosni se nije nadijevalo ime Jezid. Zašto, o tome se nije pričalo.) Iskren i nepatvoren odnos prema ashabima i porodici Allahovog poslanika, a.s., u našoj zemlji nije se proširio slučajno. Posljedica je to smišljene strategije čiji je glavni protagonist u Bosni bio Hasan Kafija Pruščak.

Između anarhije i diktature

Najviše stručnih radova i zasebih djela Kafija je napisao iz oblasti šerijatskog prava. Za nas je zanimljiv jedan njegov traktat napisan u vidu stručnog rada. Radi se o raspravi pod naslovom Sejful-qudat (Mač kadije). U ovoj raspravi Kafija govori o tome na koji način će se postupati s homoseksualcima ili osobama koje budu imale nedozvoljene seksualne odnose s muhrimom (osoba s kojom je prema šerijatskim propisima zabranjeno stupiti u brak) ili životinjom. Većina njegovih prethodnika zastupala je stajalište da će se takva osoba kazniti smrću na licu mjesta bez ikakvog sudskog postupka. Kafija, međutim, suprostavljajući se ustaljenoj tradiciji, smatra da se takvim osobama treba suditi kako bi se ispitale okolnosti i dokazala krajnja namjera. Na osnovu ove kratke rasprave jasno je da Kafija dosljedno slijedi srednji put, u konkretnom slučaju, između narodnog linčovanja osumnjičenih i korumpiranog sudstva zalažući se za provođenje pravednog sudskog procesa u kojem će se optuženima pružiti mogućnost da iznesu argumente u svoju odbranu.

Svoje najpoznatije djelo Temelji mudrosti o uređenju svijeta Kafija je napisao s ciljem popravljanja stanja u društvu i državi. Obdaren analitičkim umom na osnovu određenih pojava u društvu on je vizionarski shvatio da se osmanska država ne kreće u dobrom pravcu i da je potrebno provesti moralnu i društvenu reformu. Pruščakovi stavovi o uzrocima propadanja države poput: zanemarivanja pravde; zapošljavanja podobnih, a ne sposobnih; lakomost velikaša i raširenost mita i korupcije među državnim službenicima, kao da su pisani za naše vrijeme i našu državu i društvo. Ipak, za nas je važno to što je Kafija i u politici zagovarao srednji put između anarhije i diktature zalažući se princip šure (savjetovanja) u donošenju važnih i bitnih državnih odluka.

Hasan Kafija Pruščak nesumnjivo je najveći islamski učenjak s kraja XVI i početka XVII stoljeća u Bosni i Hercegovini. Promatrajući s današnje distance njegov životni put i intelektualni angažman ne možemo se oteti dojmu da je Hasan Kafija Pruščak činio baš ono što je u datom momentu trebalo učiniti podsjećajući nas na taj način na Allahovog Poslanika, a.s., čije stope je Pruščak ustrajno slijedio. U vrijema rata Kafiju ćete, s njegovim Pruščacima, naći na frontu kako se bori, bodri, stimuliše i ulijeva nadu u pobjedu muslimana. U miru Kafija je alim koji podučava učenike i piše udžbenike za njih. Svoj novac on ne gomila već ga troši za izgradnju Bogu dragih, društveno korisnih i njegovim sugrađanima potrebnih zdanja: džamije, mekteba, medrese, tekije, hana, imareta i vodovoda, stvarajući tako savršen sklad između svojih riječi i djela. A srednji put koji je do kraja života slijedio i promovirao postao je, Bogu hvala, koncept života bosanskohercegovačkih muslimana.

Neka se Dragi Allah, dž.š., smiluje Kafiji, mudracu iz Prusca i uvede ga u Svoje rajske bašče.

Piše: Dr. hfz. Elvir Duranović

Iz rubrike Vesattijin forum

preporod.com