Hamdija Mulić: “Ramazanske noći”

Bilo je to podavno, ja sam bio još dječak, kad je naš mjesec ramazan bio u zimi.

Noći su mračne. Oštri sjevernjak brije, zrak studen a ledina i puti cakle sa ledom. Priroda svojim žalosnim licem izgubila je majsku ljepotu i septembarski miris. Nigdje nikoga da na cesti stoji, osim što sretaš sijeldžije s fenjerima kako gotovo trkom idu komšiji na sijelo.

U kućama su svijetlile svjetiljke, pa iz njiha s donjih bojeva zuri kroz prozore svjetlo kao iz špilja. Dašta, kad su sve kuće pokrivene snijegom.

— Eno, gori, majko, još svijetle kandilji na munari! — kliče mali Muhsin kad je ugledao munaru na kojoj su gorili kandilji pa izgleda kao da zvijezde sjaju.

Bilo nas je dosta tu noć na sijelu. Majke s djecom po sijelima, a oci bogme u kahvi sami bez djece, da mirno posjede i porazgovore se.

— U…haj! Peče se četenija! — zavikaše djeca kad su čula od žena i djevojaka da će peći slatko i omiljelo u nas jelo — četeniju.

Naravno, da je sada nastalo pravo veselje. Četenija se kuha, i razvija se za nju ukuhano mlivo, sa šećerom, pa pri tome poslu djevojke pjevaju naše narodne pjesme. Ovamo u sobi velikoj posjele su neke žene te slušaju obično šta sijeda naša nena pripovijeda. Dašto i mi smo djeca uz nenu.

— Ama šta kažeš, prikazuje se? — u čudu će jedna žena prama drugoj koja je o prikazama povela riječ.

— Eto, drugo, da nije sad ramazan, rekla bi da ih ima i večeras… Ama, uh, kad mi na um pane, ima ih, pa eto…

— Ja sam vidjela ženu u bijelu sa zlatnim kosama — druga će opet.

— To je vila!

— De, duše ti, šutite! — najednoć će sijeda nena — Kako znam za se, vazda se o tome prikazivanju priča, pa nikad nema ništa.

To ste vi strašive, pa vam se prikazuje, rekao bi naš Abdullah efendija, pa Bogme i jest. Ja nijesam do sad nikad ništa vidjela, a eto kako kaže Abdullah ef. sramota je i grehota u to i vjerovati.

Kad je to nena izgovorila, malo je i nama djeci bilo lakše jer, nije šala, mi smo se svi prepali, pa još kad pomislimo da nam valja po mraku kući…

Sada je četenija bila gotova. Svi zasjeli za sofru, pa se naslađivali njome.

— Baš je u redu! — veli nena, da pohvali djevojke. Poslije toga opet smijeh, šala i džumbus…

U neko doba noći počesmo se rasipati. Nama je djeci još uvijek u glavi prikaza. Idemo mi ovako kroz neki tijesni sokačić, a ja nešto ugledah…

— Uh! — vrisnuše i druga djeca.

— Ne bojte se! veli nam tetka — ono je Bajro bubnjar.

— Pa kud će sad? — pitamo mi.

—Ide, bogme, ranije svojoj kući da do ručka pospava — reče tetka — a mi se utješismo i tako dođosmo kući.

Mi uz ramazan ručamo kad bude pred zoru sat-dva. Na ramazanski nas ručak budi top ili još običnije bubnjar. Eno ga na, čuje se gdje buba!

To pred vratima aginim buba stari Ciganin Bajro u bubanj, da aginu maju (domaćicu) budi, da spremi ručak. Bajro se ne boji prikaza. Prevalio preda se bubanj od volovske kože, pa udara po njemu. Uz Cigu ti je obično i njegov sinčić, da pred njim drži fenjer.

— Bum, bum, dande-ga, bum! — čulo se jednako niz sokake, a da nije zaboravio ni jednih vrata, budi Cigo muslimane da ustanu, jer eto sad će zora zabijeliti, valja postiti…

A kad osvane bajram?! Eh,tad još veselja oko bubnjara. Samo da ga vidiš! Sav se okitio čevrama i maramama što su ga djevojke darovale. Ala je bio nakićen!

— Juh! Aj! Eto bubnjar! Dan-da-ga-bum! — trčala djeca za njim i vikala. Pred svakom kućom bubnjar stoji, da se dariva.

Da. Drhtao je siromah Cigo čitav mjesec, noću idući po studeni, a sad on valja da štogod dobije zasluge.

Pitajte bubnjara ima li prikaza, pa će Vam kazati:

— To je budaleština! Nikad se ne plaši toga, jer,brate, prikaza nema!

Biografija: Hamdija Mulić (1881—1944)
Mekteb i osnovnu školu pohađao je u rodnom Konjicu, a Nižu gimnaziju i Učiteljsku školu završio je u Sarajevu, gdje je i umro 8. januara 1944.godine. Kao učitelj službovao je u Konjicu i Hrasnici, a od 1913. godine pa do mirovine, radio je u Sarajevu.Uz učiteljsku službu predavao je pedagoške predmete u Učiteljskoj školi i Gazi Husref-begovoj medresi. Sarađivao je u časopisima: Behar, Pobratim, Smilje, Gajret, Biser, Školski vjesnik, Učiteljska zora, Pravda, Novi behar i dr. U listu Behar objavio je tridesetak priča, zabilježio isto toliko narodnih pjesmama i više  pripovijetki. Jedan broj književnih radova objavio je pod pseudonimom Ata Nerćes. Kako je Hamdija Mulić pisao o odgoju i značaju knjige u prosvjećivanju, govore mnogi njegovi tekstovi koji su i danas aktuelni. — Ima inteligentnih ljudi, koji se kite znanjem i umiećem, ali pravo ne shvaćaju plemenitu svrhu na zemlji, te su sa etičkog stajališta pravi idioti…Svrha je pravoga odgoja da se u odgajanicama obrazuje samo onakav inteligent, koji će im dati sigurnu sposobnost da mognu razlikovati dobro od zla; da im dobro izlazi iz duše, kao da i iz duše mrze sve ono, što nije dobro za nj, ni za druge…

Nije dosta samo natrpati dječju dušu znanjem, nego treba da i najmanji dio nauke utječe na dobar odgoj mladeži… —  pisao je rahmetli Hamdija Mulić. (miruhbosne.wordpress.com)

Hamdija Mulić: Iz života za život, Mostar, 1913.

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza