Hadžišabanovića kuća u Sarajevu i vila na Palama

Vrijeme, snjegovi, kiše i sveopći nehaj institucija zaduženih za očuvanje nacionalnog kulturnog dobra, polahko i sistematski zatiru svaki trag ostao na krvavim drumovima bosanske povijesti iza nekada glasovitih Hadžišabanovića. Njihov ljetnikovac izgrađen 1912. godine podno Gradine, kojom nekada, po narodnom predanju, vladaše trikleta Jerina, a u podnožju joj odvajkada izviraše Miljacka, sasvim je skršen i jedva još stoji uspravno.

Na balkonu šumore breze, svojim žilavim korijenjem grčevito poduhvaćene za beton prekriven prašinom nanesenom surovim vjetrovima, koji se ovdje odmarahu cijela desetljeća. Unutra, uz stepenište, na gornji sprat, krenule su mlade vrbe, kao djeca preobučena u pidžame na počinak. Ovdje, gdje je i vrijeme stalo, sve je iskopirano u statičnim fotografijama koje nam daju iluziju kretnje i protjecanja, baš kao kada djeca na rubovima listova sveske nacrtaju istu priliku, ali svaki put u drugačijem stavu, pa onda palcem, jednu po jednu otpuste stranicu i, gle, sve se odjednom pokrene i oživi kao u crtanom filmu.

I krv, silovita, šiklja iz polomljenih uda Hadžišabanovića vile. Posvud, zdrobljeni mrazom i rastakani kišama, iskaču rumeni obrazi opeka prije ravno cijelog stoljeća pečenih u ciglanama Gligorija Jeftanovića pod Goricom. Nigdje glina nije tako crvena kao u Sarajevu, pomisliš i okreneš onu svesku na čijim je rubovima stranica dijete ostavilo crteže. Dok zamišljaš kako u čađavim vagonima na Bistriku, zaogrnutim plahtama lokomotivnog dima, pogrbljeni radnici redaju hiljade cigli koje će ćiro uznijeti na Pale, palcem strpljivo otpuštaš jedan po jedan list.

Gledaj, sve se zdrobljeno sada ponovo spaja u cjelinu: sam od sebe uspravlja se srušeni dio kuće, cigle lete i redaju se u zidove, po njima pršti malter, ravnaju se prelomljeni balkoni, kaleme se doksati, rastočena vrata zbijaju se u dovratcima, njišu se zahrđale kvake i boje se srebrom, slomljeno staklo sastavlja se u prozorima, uzdižu se dimnjaci, roda postaje sve manja i zavlači se u ljusku jajeta osamljenog usred gnijezda, iz kuće ciči smijeh i miris pržene teletine vije oko posustalih borova, u strehama pijuču lastavice, u bašči okupljeni oko visokih čajnika smiju se ljudi, zelen balon leti zrakom, uskače djetetu u usta i vraća mu sav zrak iz sebe i postaje dječački smijeh, i dunđeri, skele, kucanje čekića, škripa dlijeta, i kloparanje gatera i zvižduk blanje i na posljednjoj stranici zaglavljenoj između kažiprsta i palca otvara se stolarski atelje, na sve strane razbacani dekorativni elementi, u uglu radni sto svezan svjetlom s prozora, za stolom, pogrbljen i sav neprirodno uzdignut naprijed, sjedi čovjek, zavirujemo mu preko ramena, vidimo istu ovu vilu vraćenu kroz vrijeme, razidanu, sabijenu u svoj prapočetak, u crtež, u zamisao, u san, a kalendar iznad projektantove glave upućuje na godinu 1909, tad nam sve biva jasno, to pred nama sjedi August Tabory, sav zanesen on izlijeva iz sebe misao o ovoj vili i šapuće: “Prije svega ipak bijaše riječ.”

Hadžišabanoviće, porodicu koja ostavi iza sebe dva vrijedna nacionalna spomenika, kuću u Sarajevu i vilu na Palama, historiji predstavi njihov rodonačelnik, sarajevski kazandžija Hadži-Šaban. On sredinom 18. stoljeća temeljito popravi i olovom prekri džamiju na Baščaršiji, zapisuje dva stoljeća kasnije Hamdija Kreševljaković u knjizi Esnafi i obrti u starom Sarajevu. Dok je Hadži-Šaban dovlačio najvrednije olovo i tragao za najumješnijim majstorima, trošeći svoje bogatstvo za opće dobro, gore, poviše Baščaršije i Kovača, iza Mišćine džamije, na Patkama, jedna druga porodica, Očaktani, gradili su kuću za sebe i za svoj račun, ne mareći mnogo, nikako, za opće dobro i za društvenu stvar. Bili su tako škrti i ustezljivi od svakog suvišnog troška da su na sve načine gledali kako da nedjeljom privole neimare koje je Hadži-Šaban dovlačio iz Raške, iz Dubrovnika, odasvud, da rade za njih kako sami ne bi morali plaćati troškove putovanja i smještaja dunđerima koje bi sami dobavili. A onog dana kada Hadži-Šabanu prekipje, pa im reče da se ostave ćorava posla i da sa sobom niko od nas na onaj svijet neće ponijeti ni koliko je crno pod noktom i da će ta kuća, možda, već sutra biti tuđa, oni sačekaše da majstori završe s poslom i dobiše ih upola cijene, jer su već došli i već su tu i nikakvi im putni troškovi ne trebaju.

Ti Očaktani bili su ljudi zatvoreni, a ruka im bijaše stisnuta dozlaboga. To je ono što se govorilo po čaršiji, a o tome kakva je bila atmosfera u ovoj kući, iza kapija, i kakvi su odnosi vladali između njih, malo se toga i u ono vrijeme znalo. Naprosto im njihovo zanimanje, kojim su zarađivali koru hljeba nasušnog, nije dopuštalo da budu drugačiji. A ima i onih koji tvrđaše da su oduvijek, otkad Sarajevo zna za njih, bili takvi. Uglavnom, na zelenu granu, kako to Sarajlije i danas vole reći, sjedoše baveći se trgovinom. Onakvi, čuvarni i sposobni po cijeli dan naganjati se oko cijene, pa makar samo za jednu akču, bijahu na glasu među trgovcima kao tvrddžije. Kada prodaju, ti bi da dadnu za duplo, govorilo se o njima, a kada kupuju, onda bi džaba.

Oni ti, moj jarane, na kraju obesmisle i trgovinu i uživanciju koju osjete obje strane – i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje – kada se krene u dotjerivanje cijena, pa ko će koga nadbiti i nadmudriti i ko će prvi popustiti. Svaki trgovac radi ovaj posao i radi meraka i čovjek biva sasvim ispunjen kada se dovrši trgovina i složi cijena pa se onda naruči kahva da se u hajru zalije dogovor. Ali treba znati gdje su granice i mjere, jer s kim ćeš sutra trgovati ako sabiješ u zemlju, sasvim, onog s kojim trguješ danas. A i to se dešavalo. Ti Očaktani ne znavahu tih mjera i granica, pa bi na kraju neki još nesazrio trgovac, vrabac, kako se veli, potpuno izgubio živce i hitnuo bi taj fes s glave i opsovao: “Evo vam, na, nosite džaba, s hajrom vam bilo.”

I najstariji trgovci s Baščaršije govorahu da takvu tvrdoću nisu sreli ni u Pazaru, ni u Stambolu, ni u Damasku, nigdje.    

Taj njihov način poslovanja udalji ih i od ljudi iz vlastitog esnafa i između njih i ostalih trgovaca protegnu se sasvim jasna granica. Ona dovede pred njih ljude koje neprilike baciše u krajnje očajanje a već bijahu toliko uzimali na zajam da u butum šeheru ne ostade niko ko bi im htio pomoći. Tako se Očaktani počeše baviti lihvarstvom i njihova nemilosrdnost brzo ih učvrsti u ovom poslu. Lihvarenje ih sve više zahvataše i ukorjenjivaše se u njihovoj naravi i karakteru, a trgovina im sada postade tek sporedno zanimanje. Pozajmljivali su novac, rado, ali uz masnu kamatu. Kazivalo se kako su toliko vješti u ovom poslu da im i sarajevski Jevreji zaviđahu. Nije se rodio taj majčin sin koji bi njima ostao dužan, perutali su nemilosrdno, do gola.

Samo prohujale nespokojne sarajevske noći znaju koliko je majki zaplakalo zbog Očaktana, koliko je puta uz njihovo prezime postavljeno pitanje: “Pa zar se ti čifuti ni Boga dragog ne boje”, koliko je kletvi bačeno na njih i koliko su sihri sarajevske gatalice podmetnule pod njihove kapije. Uzalud, ništa ih nije smilovalo. Ozbiljno se govorilo da je bilo i onih koji su se, stisnuti nemilosrdnom očaktanskom šakom, popeli na Jekovac i odozgo se hitnuli sa stijene ili se zaklatili na vješalima privezanim za strop vlastitog dućana prije nego ga preuzmu Očaktani. Na kraju, ljudi ih sasvim odbiše od sebe i postaviše pred njih debele zidove prezira i uskoro se nad šeherom izvi ovakva pjesma: “Blago tebi, sinja kukavice / Kad ti kukaš u šumi na grani / A nijesi Očaktanu dužna.”

Kažu da je ova kuća sagrađena od lihvarenja, da su joj temelji najteže kletve, duvarovi od jetimskih suza, a krov od crnih udovičkih marama i da se u njoj ni jedna porodica neće razgranati dalje od četvrtog koljena. Eto, tako je bilo i s Očaktanima. Zna se da je posljednji u ovoj kući živio Muharem-aga Očaktan i da se u njoj rodilo četvero djece. Dva muškića stiže kletva onih kojima je lihvarenje ispilo kosti, te umriješe mladi i ne ostaviše iza sebe potomstva, a djevojke se udadoše i očaktanska loza se zatrnu. Starija, Aiša, ode na Kovače za janjičarskog serdengendžiju Abdulah-agu iz poznate porodice Halilbašića, koji onomad bijahu u smrtnoj zavadi s Morićima, a Fatima udade se u Potoklinicu za nekog Penjavu. I Halilbašići i Penjave spominju se među agama Sarajlijama koji u narodnoj pjesmi piju pivo na Ilidži pokraj Željeznice, a u društvu im i Morići, i Džindžafići, i Dženetići, i Turhanije, i Muzdedžije, i Vatrenjaci, i Turnadžije, i Tahmiščije, i Odobaše, i Pinjo bajraktare s Bjelava.

Uskoro se u ovu kuću useli Fatima sa svojim mužem, ali se ni Penjave ne razgranaše. Ni oni ne imadoše muškog poroda, a kuća nakon njih, opet po ženskoj liniji, pripade Hažišabanovićima. Tada se po čaršijskim budžacima kovači legendi dosjetiše Haži-Šabana i njegovih riječi kako će ova kuća jednog dana biti tuđa. Neki dodaše da je kazao i ovo: “Možda i moja, ko zna, kismetski su čvorovi nerazmrsivi.” I pri ovim riječima oni koji pripovijedahu ovu priču podigli bi pogled visoko uz jablanove sve dok njime ne bi dohvatili alem Baščaršijske džamije i u čudu zapucketali jezikom od nepce, ibreteći se i kazujući po prilici ovako: “Eto što ti je Božiji naum, njemu insan nikada ne može dohakati, ko bi mogao i pomisliti da su sinovima trgovca Hadži-Šabana dok je on popravljao krov ove džamije kuću ustvari gradili očaktanski lihvari.”

Uz kuću naslijediše Hadžišabanovići i staru vodenu pilanu gore pod izvorom Paljanske Miljacke. Ali, budući da ne znadoše šta će s njom, i dalje trgovaše bakrom, kalajem i kazandžijskim proizvodima. Drugi pak kazuju da pilanu nisu dobili u naslijeđe već da su je kupili kada uvidješe da kazandžijski posao zamire, a po razgranaloj mreži pruga uskog kolosijeka, poput crnih aždaha, tutnje garave lokomotive i dimom svojim omataju vagone prepunjene oblovinom koju raznose širom carstva. Bilo kako bilo, Hadžišabanovići se tada dadoše u poslove s drvetom i tu neuglednu pilanu, izgrađenu još 1737. godine, pretvoriše u moderno preduzeće i okačiše firmu: “Pilana braće Hadžišabanović.” Uskoro sva zemlja oko Gradine na kojoj čuči srednjovjekovna utvrda bosanskih vlastelina Pavlovića, koji nekad vladaše ovim krajem, pripade Hadžišabanovićima. Izgradiše oni vilu ispod Gradine, na samoj obali Miljacke i sve više boraviše u njoj. Tako bijahu bliže pilani pa ne morahu svakodnevno putovati iz Sarajeva, kazaše jedni, a drugi da se i sami bojaše kletvi bačenih onomad na Očatkane i da im nikada nije bilo sasvim svejedno zanoćiti u kući koju naslijediše od tih ozloglašenih sarajevskih lihvara.

Išlo je Hažišabanovićima berićetno. Ispred njih uz Jahorinu sterahu se nepregledne šume, da ih hiljade drvosječa siječe hiljadu godina pa da im se opet ni za trag ne zna. Iza njih bijaše pruga koja je oblovinu raznosila cijelim svijetom, a za dobrom jelovinom će i do kraja dunjaluka biti interesa. Ponad njih bijaše najmoćnije svjetsko carstvo, a kraljevski i carski službenici sve češće bijahu njini gosti i uskoro se do Beča proširi priča kako je ovdje vazdušna banja. Izgradiše oni na Palama, uz već postojeće dvije vodene, i pilanu na paru, pa dvije u Fojnici, i tako, svi zaboraviše priču kako se ni do trećeg koljena nije razgranala loza onih koji živješe u kući izgrađenoj lihvarskim zlatnicima očaktanskim.

Kažu oni sasvim praznovjerni da je plamen koji 1929. godine zahvati kuću očaktansku bio tek opomena i da su se tada, ako su željeli da spasu bogatstvo svoje, Hadžišabanovići trebali potpuno preseliti na Pale. Ali oni se ni ne osvrnuše na ove priče, tek odmahnuše rukom, nazvaše ih bapskim i, kao da se inate tim zlim jezicima, oni obnoviše kuću i restauriraše je do u detalj, da se ni po čemu ne razlikuje od kuće koju iza sebe ostaviše Očaktani. Ne sastaviše se otad nad Jahorinom ni dva desetljeća, a Hadžišabanovići ostadoše bez ičega. Sve njihove pilane nova vlast preuze sebi i stavi ih pod državnu upravu, a na kraju im uze i kuću i proglasi je narodnom.

Otad u njoj nema pravog života, tek s vremena na vrijeme usele se filmadžije i glumci pa imitiraju život i zasipaju po njenim sobama izmišljene priče i likove i njihove nevjerovatne sudbe, a da nikome od njih ne padne na pamet da osmisli takvu priču u koju bi usjekao i sudbine i karaktere Očaktana, i Penjava, i Hadžišabanovića, svih, koje ova kuća nadživi. Upravo zbog toga, iz inata, kazali bi oni koji izmišljaju legende, planu ona 2009. godine i u eksploziji plina nestadoše i perzijski tepih s licem kraljice od Sabe, i stogodišnje porculansko posuđe, i zavjese, i rezbarije, i minderluci, sve. Kao da je htjela da je na kraju ostave na miru i oni koji imitiraju život po njenim sobama, kada već stvarnog života u njoj nema niti ikog na kome će istresati davne kletve koje joj napinju duvarove i strehe i nikako joj ne daju mira.(stav.ba)

akos.ba