Grijeh (porok) koji uništava i dušu i tijelo

Nastavljamo sa ciklusom tekstova rahmetli Munira Gavrankapetanovića, istaknutog vođe Mladih muslimana. Donosimo vam drugi tekst iz knjige “Pisani radovi i razgovori o islamu” koja predstavlja kompilaciju sačuvanih tekstova iz perioda komunizma koji su uglavnom pisani pod pseudonimom.

 ***

Nekoliko decenija pisao sam o raznim temama iz islamskog naučavanja u Takvimu, Preporodu, Zemzemu, Glasniku IVZ, Islamskoj misli i ilegalnom listu Mladih Muslimana – Mudžahidu. Pisao sam ih pod pseudonimima, raznim inicijalima i bez potpisa, jer ih zbog komunističke kontrole nisam smio potpisivati svojim imenom i prezimenom.

Veoma mi je žao što je nekoliko radova objavljenih u listu Mudžahid propalo ili zagubljeno. Također su zagubljeni neki radovi pisani za Islamsku tribinu u Carevoj džamiji 1966.-1971. godine i za Tribinu u Tabačkom mesdžidu 1978.-1981. godine. Najveći broj njih je UDB-a zaplijenila. I da ne bi ostali radovi bili zagubljeni, prikupio sam ih u ovu zbirku sa molbom Allahu, dž.š., da budu objelodanjeni.

Teme su iz raznih oblasti a poredao sam ih u sadržaju po problematici koju obrađuju. Iako ima tema koje su davno pisane, mislim da su sadržajem zadržale svoju aktuelnost i pristup čitaocu.

Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put.

Munir Gavrankapetanović

***

O JEDNOM POROKU

Onanija (lat. –onanismus) je seksualna radnja koja se odvija u samoći, bez učestvovanja drugih osoba, a koja se sastoji u tome što se neki organ – najčešće spolni – nadražuje različitim manipulacijama. Naziv joj je u 18. stoljeću dao engleski liječnik Bekker prema jednoj biblijskoj priči po kojoj je Juda oženio svoga sina Ira Feničankom Tamarom. Kad je Ira umro a da nije imao djece, morao se njegovom udovicom oženiti njegov brat Onan. Međutim, Onan je od malih nogu bio u zavadi sa bratom i toliko ga je mrzio da nikako nije htio imati dijete koje bi, kako je zahtijevao običaj, nosilo ime njegovog brata.

“Postoje Onan znao da neće biti njegov porod kad ležaše uz ženu svoga brata, prosipaše sjeme na zemlju; uništavašega, da ne rodi djecu bratu svome.”

Onan je u stvari vršio coitus interuptus, ali se naziv onanija toliko odomaćio da je nesumnjivo najpoznatiji i među laicima i u stručnoj literaturi.

Često se upotrebljava izraz masturbacija, mada on nije adekvatan. Gotovo se pri svakom aktu onanije mašta, a katkad su ti sadržaji u prvom planu, pa se govori o psihičkoj (Huteland) ili moralnoj (Rehleder) onaniji.

Na početku ovog stoljeća počinje se na onaniju gledati kao na sekundarnu pojavu, smatrajući da je onanija samo simptom, izraz neriješene seksualne krize ili neuroze.

Onanija je vjerovatno stara kao i ljudski rod. U natpisu jedne egipatske piramide iz 6. dinastije (3.000 god. p. n. e.) spominje se onanija mitoloških bića. Jevreji i Grci u prvo vrijeme je relativno malo spominju. Srednji vijek obilježava onaniju kao težak grijeh. Albertus Magnus kaže da je onanija perverzija kod koje se nastranost sastoji u nedostatku partnera.

Imanuel Kant u djelu „Metafizika običaja“ kaže da je onanija teža, neprirodnija i nemoralnija od samoubistva. Gotovo 200 godina kasnije Paolo Montegazza izjavljuje da onaniju može priznati “bez crvenila i stida” jedino cinik i kreten…

Uzrok onanije je erotična usamljenost… a ranija shvatanja o posljedicama onanije smatraju se pretjeranim. Međutim, sigurno je da onanija, pod stanovitim okolnostima, može imati direktnih posljedica, kao što su defloracija, povreda genitalnog aparata, različite upale, probavne smetnje, nesanica i podočnjaci. Fotobija, vrtoglavica, tahikardija, ubrzano lupanje srca, adinomija, smetnje mokrenja i srodne tegobe samo su izraz neuroze, koja je simptom onanije.

Svakako je s druge strane značajno da onanija može primiti karakter narkomanije i time retrogradno utjecati na formiranje ličnosti i tok neuroze. U liječenju onanije davane su različite sugestije. Pored ostalog mnogo se preporučivala gimnastika, duge šetnje, kupanje, fizički rad, a s tim u vezi i razne fiziotarapeutske procedure. Jedino pouzdano sredstvo i terapije i preventive, jeste otklanjanje pažnje poticanjem na aktivnost i stvaralaštvo. U suštini se u terapiji onanije radi o unaprjeđenju i razvijanju individualnosti, o odgoju u stanovitom smislu, jer je onaj koji onaniše zaostao u nalaženju partnera.

Pitanje prevencije, dakle, vezano je neposredno za pitanje seksualnog odgoja, odnosno odgoja općenito. Osim zdravstvenog prosvjećivanja i stava škole, važan je i odnos roditelja prema djetetu. Glavno je izbjegavati dramatiziranje, ublažavati strah, ne kažnjavati, manje se baviti problemom onanije a više aktiviranjem pozitivnih sklonosti.

Pokušajmo analizirati kako islam gleda na ovaj problem… Allah, dž.š., u ljepoti i raznovrsnosti Svog stvaranja podario je čovjeku i svim bićima čudesan nagon za oplodnjom. Osnovni zadatak tog nagona je po Allahovoj, dž.š., Volji – produžetak ljudskog roda. To je poklon čovjeku, da dijelom, uz Allahovu, dž.š. Volju, bude sudionik u veličanstvenom činu stvaranja… Zato je taj čin duboko smislen i svrhovit, pun ozbiljnosti i odgovornosti pred Stvoriteljem. Taj nagon ne smije postati samo uživanje i naslada.

Muhammed, a.s., je govorio:

“Stupajte u brak da biste se množili jer ću se ja na Sudnjem danu ponositi sa vama kao svojim sljedbenicima, pa čak i sa onima koji su mrtvi rođeni; Brak i sve što iz njega proizilazi, dakle rađanje djece, je moj pravac sunnet i onaj koji se udalji od moga pravca ne pripada meni; sklapajte brakove i u njima rađajte porod.”

Onanija je protuprirodno korištenje seksualnog nagona i ona u osnovi destimulira potragu za partnerom drugog spola, što znači da destimulira brak, a time plodove braka, tj. porod, nastavak ljudskog roda. Kao što su utvrdili Pufeland i Rohleder, gotovo pri svakom onanističkom aktu se mašta. Dočarava se osoba suprotnog spola ili čak istog (ovisno o deformaciji ličnosti) u bludnom odnosu. To bi ustvari bio duševni bludni akt, koji je uvod u stvarnu bludnu radnju…

Za muslimane je dat imperativ:

“I što dalje od bluda, jer je to razvrat; kako je to ružan put.” (17,32.)

Iz prethodnog izlaganje se moglo jasno ustanoviti da onanija ostavlja određene posljedice, i na psihički i na fizički sistem čovjeka, te se ne smije smatrati bezazlenom.

A Allahov, dž.š., Poslanik je rekao:

“Nikome (ni sebi ni drugima) ne smije se šteta nanositi.”
Po islamskom učenju sve što šteti čovjeku zabranjeno je, a sve što je zdravo, lijepo, dopušteno je. Islam uči da svako djelu u životu čovjeka treba da je prirodno, normalno, čisto, čestito i časno… Sve što je suprotno tim vrijednostima strano je islamu. 

Iz ove kratke analize može se zaključiti da je onanija u protivurječnosti sa islamskim shvatanjem morala i da iza sebe povlači određene posljedice. Postavlja se pitanje uklanjanja njenog utjecaja… Već u samom dječijem dobu djecu treba upoznati sa biti onanije, s njenom štetnošću, a prije svega sa islamskim stavom o ovome problemu. Djecu treba upućivati na aktivnost, kreativnost, rad. Savjetovati post, barem jednom sedmično izvan ramazana. To je i Allahov, dž.š., Poslanik preporučivao svojim sljedbenicima. Odanost Allahovoj, dž.š., Riječi, predanost islamskoj misiji u borbi protiv svega što islam zabranjuje najsigurnija je garancija otklonjenja svih poroka iz čovjekovog života, pa i ovog.

I neka nam uvijek budu na umu Riječi našega Stvoritelja: 
“I ne povodi se za strašću, da te ne odvede sa Allahova puta; one koji skreću čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravili na Dan u kome će se račun polagati.” (38,26.)

(Zemzem, 1983. godine)

Odlomak iz knjige “Pisani radovi i razgovori o islamu”

Autor: Munir Gavrankapetanović

Sarajevo, 1998. godina

 Pratite Facebook stranicu posvećenu autoru ovog članka:

 Munir Gavrankapetanović 
 Akos.ba