Godišnjica smrti: Ahmet Hromadžić, bosanski Andersen

Ahmet Hromadžić bio je romansijer i pripovjedač. Rođen je 11. oktobra 1923. godine u Bjelaju pod planinom Osječenicom kod Bosanskog Petrovca. Osnovnu školu završio je u Bosanskom Petrovcu, a Tehničku i Višu pedagošku školu u Sarajevu. Učestvovao je u Drugom svjetsko ratu, tokom kojeg, 1944. godine, kao novinar Oslobođenja upoznaje Skendera Kulenovića kome pokazuje priče.

Nakon rata radio je kao novinar u Sarajevskom dnevniku, a zatim kao glavni urednik lista Krajina u Bihaću te urednik kulturne rubrike sarajevskog lista Oslobođenje. Bio je glavni i odgovorni urednik omladinskog časopisa za književnost Zora gdje objavljuje svoje priče te veliki broj književnokritičkih i publicističkih tekstova, filmskih i pozorišnih kritika. Jedno vrijeme bio je i glavni urednik u omladinskom izdavačkom poduzeću Narodna prosvjeta, kasnije nazvanom Veselin Masleša. Kao urednik u Masleši pokreće i uređuje legendarnu dječiju biblioteku Lastavica.

Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju Sarajevski dani poezije u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine.

Pisao je pripovijetke i romane za djecu i odrasle, književne i pozorišne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Jedan je od rijetkih dječijih pisaca na ovim prostorima koji je njegovao bajku kao književni rod. Bio je član Redakcije međunarodne edicije Djeca svijeta, a djela su mu prevođena na mnoge svjetske jezike i uvrštena u izbore dječije literature i lektire nekih evropskih zemalja (Italija, Norveška, Belgija…).

Zbog svog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitalačke publike,a posebno djece Hromadžić je često nazivan “bosanskim Andersenom”, a u njegovim djelima prožima se djetinjstvo provedeno u Bjelaju, sa prepoznatljivosti krajolika planine Osječenice, Bjelajske kule te prirodnih ljepota i izazova divljine sa svim ljepotama i prirodnim nepogodama, kao i šarolikost životinjskog svijeta u netaknutoj prirodi oko Bosanskog Petrovca.

Kad se pojavio pedesetih godina prošlog stoljeća, književnost za djecu u Bosni i Hercegovini je bila u začetku. Utemeljujući dječiju priču na narodnoj predaji i realnosti, stvorio je tip priče koji daje sliku života i mentaliteta krajiškog čovjeka i metaforički naslikao vječitu borbu za opstanak i potragu za srećom. Naslikao je Krajinu sa bogatom i bujnom prirodom i čovjekom u raskošnom rustikalnom ambijentu dajući mu čar svoga originalnog pripovijedanja. Pritom je preplitao javu i san, a čitaocima, ne krijući ništa, ukazivao i na svijetle i tamne strane života. Od narodne bajke je uzimao motive, ugrađivao u njih zanimljivu leksiku i moderne tendencije i tako potisnuo tradicionalističke didaktičke vidove ispoljavanja.

“Ima jedno mjesto koje me, ipak, ponajviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake uvijek puna tajni. Tamo smo odlazili često. Tamo smo tražili ono što nikad nismo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Kopali smo zemlju ispod zidina. Prevrtali kamenje, a pronalazili samo ostatke razbijenog zemljanog posuđa i ništa više. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali.
Ali, ne manje od tvrđave, privlačila me planina. U proljeće, kad se kitila listom. Ljeti, kad su dozrijevale jagode. Podjesen, kad su dozrijevali lješnici. Upoznao sam mnoge staze i putove po njoj, vidio sam tamo prvog zeca, kunu i vuka, čuo sam pjesmu nepoznatih ptica, upamtio sam zauvijek šum planine na vjetru, upamtio urlik vjetra nad njom, i prasak gromova i bljesak munja. Upoznao sam ljepotu. Upoznao sam prirodu i zavolio šumu i život u njoj.”

Hromadžić je napisao nekoliko knjiga kojima je uveo djecu u vilinski svijet bajki, ambijent šuma i životinja, a događaji se nižu jedan za drugim i iz njih progovara iskonska priroda. Stvorio je tip bajke koji se razlikuje i od tradicionalne bajke i bajke prethodnika, a ipak čini kontinuitet u njenom razvoju.

Pričao o patuljcima, ili o hrabrom Sunčanu i vjernoj Pahuljici, srndaću Srebrenku, ili čoporu vukova – u Hromadžića je više tradicionalna bajka nego fantastična priča o životinjama, više san nego stvarnost. Proširuje motivaciju novim likovima i događajima, unosi nov metodološki pristup. Riječ je o knjigama: Patuljak iz Zaboravljene zemlje, Patuljak vam priča, Okamenjeni vukovi, Zlatorun i Bistri potoci.

Zelena šuma manje liči na bajku, a ima više života i svijeta u kom dječaci žive. Oni ulaze u čudesni svijet podzemlja i u njemu otkrivaju otkrivaju čarobni grad, Neznangrad. U njemu započinju život pun uzbuđenja i avantura,a zatim se vraćaju u šumu i nastavljaju je istraživati. Istražujući je, nalaze orlića kog pokušavaju pripitomiti.

Razvijajući priču, Hromadžić paralelno prati nekoliko radnji i događaja koji se razvijaju na granici između stvarnosti i tradicije kao bitnih sastavnica života. Okamenjeni vukovi predstavlja sublimaciju njegovog stvaralaštva. U njemu pisac slika srndaća Srebrenka koji vodi grčevitu bitku da opstane u svijetu zla i nepravde.

U časopisu Život, Hromadžić je govorio o ovoj knjizi “Okamenjeni vukovi”: „Ta knjiga je pisana iz iskustva i poneseno, znaš. Ja sam rođen u tom kraju divlje prirode, koju sam kao takvu upoznao. Čini mi se da je najznačajniji moj podvig u mladosti, ne bih rekao u samom djetinjstvu, to što sam se sa jednim prijateljem jednoga dana zaputio i samo smo se popeli na vrh Osječenice, to je planina tamo kod Petrovca. Mi smo krenuli ujutro i naveče se vratili, to je bio podvig. ‘Okamenjeni vukovi’ imaju jedan univerzalan karakter, zato su, gdje god su objavljeni, naišli na dobar prijem. U Rusiji je knjiga dva puta štampana. Na zahtjev čitalaca obnovljeno je izdanje.”

Građu za knjige je nalazio podneblju Bosanske krajine gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Tamo gdje su šume, tamne i duboke, gdje se na nebu utrkuju oblaci i vjetrovi, tamo se rađa bajka. U visokim travama, u krošnjama drveća, u starim tvrđavama – tamo gdje se otvaraju prostori za dječju igru i maštu. Pišući bajke on se obraća svakom djetinjstvu, želi svu djecu svijeta da zabavi, da ih navede da se otisnu u svijet snova.

Za književni rad dobio je brojne nagrade i priznanja među kojima su nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948.), Mladog pokoljenja (1971.), Zmajevih dječjih igara(1973.), Kurirček (1974.), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BIH (1974.), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958.) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986.) i druge. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom republike II reda, a bio je i član Akademije nauka i Društva pisaca BiH.

Umro je u Sarajevu 2003. godine u 80. godini života.

Od 2007. godine osnovna škola u Bosanskom Petrovcu nosi ime OŠ Ahmet Hromadžić, a također se na porodičnoj kući u Ulici Pekiska postavljena je spomen ploča sa njegovim imenom. U Bihaću se u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke otvarena je spomen soba Ahmeta Hromadžića.

Stav.ba