Kazivanje o Ademu: Kako čovjek zaboravi ono što zna (1)

Kazivanje o Ademu, alejhis-selam, vodi nas do pitanja koje se tiče svakoga od nas: kako čovjek učini ono za šta zna da nije dobro?

Zna granicu. Zna upozorenje. Zna posljedice. A ipak posrne.

Allah je Ademu i njegovoj supruzi podario boravak u Džennetu, obilje i slobodu da uživaju u njegovim blagodatima:

„I Mi rekosmo: ‘O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte, pa da sami sebi nepravdu ne nanesete!’“ (El-Bekare, 35; prijevod Besima Korkuta)

Mnogo dopuštenog, a jedna zabrana.

Kur’an ne kaže koje je to drvo bilo. Ne trebamo nagađati je li riječ o jabuci ili nečemu drugom. Za razumijevanje pouke dovoljno je ono što nam je kazano: Adem je poznavao granicu koju nije trebao prijeći.

Zanimljivo je da zabrana glasi: „Ne približujte se.“

Čovjek treba čuvati i prostor između sebe i grijeha. Približavanje onome što nas iskušava može oslabiti odlučnost koju smo imali dok smo bili daleko od njega.

A šejtan upravo tu traži priliku. „I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili.“ (El-Bekare, 36)

U suri El-Bekare događaj je iznesen sažeto. Druge sure otkrivaju kako je zavođenje izgledalo. Kada te prizore čitamo zajedno, jasnije vidimo put kojim je šejtan prišao čovjeku.

Nije rekao Ademu: „Učini grijeh i izgubi ono što imaš.“

Ponudio mu je nešto za čim bi mogao poželjeti: „O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?“ (Ta-Ha, 120)

Zabranjeno drvo dobilo je privlačno ime. Predstavljeno je kao put do besmrtnosti i neprolazne vlasti.

U tome prepoznajemo način na koji iskušenje djeluje i danas. Čovjeku se pogrešan postupak predstavi kao korist, napredak ili prilika. Počne gledati ono što mu se obećava, a potiskivati upozorenje koje već poznaje.

Šejtan se predstavio i kao dobronamjeran savjetnik: „I zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’“ (El-A‘raf, 21)

Nije svaki glas koji nas uvjerava da nam želi dobro zaista dobronamjeran. Zato je važno čime mjerimo savjet koji čujemo. Njegova prijatnost i uvjerljivost ne mogu zamijeniti istinu.

Kur’an o Ademu kaže: „A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio.“
(Ta-Ha, 115)

Ovaj ajet poziva nas da razmislimo o vlastitoj slabosti. Poznavanje zabrane samo po sebi ne znači da ćemo pred iskušenjem ostati odlučni. Koliko puta čovjek zna da će ga neki razgovor odvesti u ogovaranje, a ipak u njemu ostane? Zna da određeni pogled treba oboriti, ali ga produži. Zna da ne treba izgovoriti grubu riječ, ali joj u ljutnji pronađe opravdanje.

Istina koju poznajemo mora imati mjesto i u trenutku odluke. Želja može potisnuti njenu važnost. Strah može poremetiti našu prisebnost. Ljutnja može učiniti da ono što smo maločas smatrali nedopustivim sada branimo kao svoje pravo.

Zato nam trebaju podsjećanje, budnost i iskreno preispitivanje. Šta se promijenilo u meni? Zašto sada opravdavam ono što sam ranije jasno prepoznavao kao pogrešno? Jesam li pronašao dokaz ili samo razlog da udovoljim sebi? Ademovo kazivanje uči nas i da posljedice posrtaja mogu biti veće od onoga što je čovjek u trenutku želje vidio. Šejtan je obećavao trajnost, a posljedica je bila izlazak iz blagodati u kojoj su živjeli.

Ipak, taj posrtaj nije kraj kazivanja.

Nakon njega dolaze priznanje, pokajanje i Allahova milost. Ademova greška nije teret koji nasljeđuju njegova djeca. Svako od nas odgovara za ono što sam čini: „Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio.“
(El-Muddessir, 38)

Pred nama ostaje lično pitanje: hoćemo li prepoznati zavođenje dok još možemo stati ili ćemo njegove posljedice razumjeti tek nakon posrtaja?

akos.ba