Poruka Uskršnjeg otoka: Gradiš li uspjeh po cijenu vlastitog života?

Usred Tihog okeana, na obalama otoka koji nosi veličanstveno ime — Uskršnji otok — stoji gotovo hiljadu divovskih kamenih kipova zvanih moai. Izdužena lica i stisnute usne.

Nepomična tijela i odsutne oči koje stoljećima gledaju prema obzorju, ukočenih i namrštenih crta, kao da su izašli iz pukotine u vremenu da svjedoče o onima koji su ih isklesali.

Ogromne glave, od kojih neke teže desetinama tona, isklesali su starosjedioci Rapa Nuija. Prenosili su ih preko nepristupačnog otočkog terena, načinima koji su još zagonetka, i postavljali na kamena postolja sačuvana do danas.

U očima svojih tvoraca ta lica nisu bila samo nijeme stijene. Možda su predstavljala pretke i ugled, a možda i idole čije je obredne pojedinosti vrijeme progutalo.

Danas nema ruku koje su klesale. Utihnuli su glasovi koji su obredno pjevali. Otišle su generacije koje su ih smatrale svetim. Ostao je samo kamen. Stijena koja je trebala sačuvati priču progutala je cijelu priču i postala jedino preostalo sjećanje. Historičari i istraživači razilaze se o katastrofalnom kraju tog naroda.

Postoji poznata priča koja je otok pretvorila u simbol takozvanog „ekološkog samoubistva“: stanovnici su potrošili posljednje drvo i posljednju kap vode da bi kotrljali te nijeme kamene gromade, pa su umrli od gladi i potpuno nestali kako bi njihovi kipovi nastavili živjeti. Prema toj priči, sve se dogodilo prije dolaska bijelih evropskih kolonizatora.

Novija arheološka i genetička istraživanja preispitala su tu pretpostavku i pokazala da je zajednica ostala sposobna opstajati i prilagođavati se. Zatim su uslijedili evropski pohodi, čiji su učesnici logikom sile odlučili da imaju izvorno pravo na obje Amerike i okolne otoke. Stanovnike su odvodili u ropstvo, a s njima su došle i epidemije koje imunitet starosjedilaca nikada prije nije poznavao, pa su potpuno nestali.

Njihovu historiju ne možemo svesti na jednu od ove dvije priče kao konačno potvrđenu. Ali prizor koji je ostao postavlja pred nas pitanje vrijedno razmišljanja:

Šta se događa kada se čovjek više zaokupi onim što želi ostaviti iza sebe nego onim od čega bi trebao živjeti? Istina je da se neki od nas ne razlikuju mnogo od stanovnika tog zaboravljenog otoka. Među nama ima onih koji troše svu svoju snagu i spaljuju unutrašnje šume kako bi podigli vlastite kipove, iako su napravljeni od drugačijeg materijala.

Tvoj kameni kip ne mora biti od bazalta. Može biti tvoj društveni ugled, čije očuvanje iscrpljuje tvoje živce. Ili položaj koji te pritišće strahom da ćeš ga izgubiti. Ili novac na računu koji umnožavaš na račun vlastitih dana.

Može biti i onaj prazni ponos koji ti ne dopušta da izgovoriš: „Oprosti.“ Radije izgubiš prijatelja nego da ogrebeš vlastiti idol.

Tvoj kip može biti raskošna kuća u kojoj ne pronalaziš nijedan topao kutak. Ili uspjeh kojem stranci plješću, ali odjek njihovog aplauza ne dopire do tvoje duše. Svakoga dana klešemo te zamišljene idole, u oblicima koji se razlikuju od čovjeka do čovjeka.

A budući da su veoma teški, na njihovo kotrljanje i dotjerivanje trošimo ono najdragocjenije što imamo. Siječemo stabla svoga tjelesnog i duševnog zdravlja, isušujemo izvore smirenosti u grudima i dopuštamo da naši odnosi venu pod teretom zauzetosti — samo da bi kip stajao uzdignut u očima ljudi.

Odgađamo odmor dok ne završimo posao. Odgađamo susrete s voljenima dok se „stvari ne smire“. Odgađamo i sam život dok ne dovršimo sliku po kojoj želimo da nas pamte. Tragedija je u tome što su ti kipovi nezasitni. Što se kip više uzdiže i njegova sjena postaje duža, traži sve više kamena. Što smo bliže željenoj slici, trenutak zadovoljstva sve se više udaljava.

Upozorenja nas okružuju u svakoj grani koja otpadne sa stabla unutar duše. Primjećujemo ih u drhtaju iscrpljenosti koji prolazi tijelom. U hladnoći naših odnosa. U gubitku strpljenja s najbližima. U onoj ljepljivoj praznini koja nas obuzme tokom besanih noći, kada utihne dnevna buka.

Ali mi tvrdoglavo odbijamo priznati. Suhoću duše objašnjavamo kao cijenu sazrijevanja, a iscrpljenost prihvatamo kao neizbježan račun uspjeha. Život provedemo gradeći ono što će ostati poslije nas, potpuno zaboravljajući ono što treba ostati u nama.

Zatim dođu oluje i pohodi. Zdravstvena kriza zaustavi trčanje. Gubitak uzdrma ono što si smatrao materijalnom sigurnošću. Ili iznenadna jesen u kojoj se osvrneš i zatekneš prazna mjesta svojih voljenih.

Tek tada otkriješ istinu: Nijemi kipovi nemaju otkucaje srca kojima bi nas utješili.

Tvoj položaj neće pružiti ruku da ti obriše suzu. Novac na računu neće te potapšati po ramenu u noćima straha. Ponos ti neće vratiti lice koje si izgubio jer si zakasnio s izvinjenjem. Koliko je toga izgrađeno da ostane, dok je postojalo nešto što je više zasluživalo da bude sačuvano, ali ga nisi čuvao?

Čovjek se jednog dana može naći okružen svim svojim postignućima, gladan ljubavi, žedan smirenosti i drhteći od samoće. A kipovi u čije je klesanje potrošio život i dalje stoje, zureći u njega i prazninu hladnim kamenim licima i neusporedivom tupošću.

Nemoj svoj život pretvoriti u još jedan Uskršnji otok. Život je prekratak da ga sagoriš kotrljajući kamen koji ne govori, a duša prenježna da bi se hranila aplauzom nepoznatih ljudi. Nema ništa loše u tome da uspiješ, težiš većem i stječeš. Ali nemoj dopustiti da građevina proguta graditelja.

Ostavi nakratko svoje zamišljene kipove kako bi sačuvao zeleni vrt svoje duše. Kamen može stoljećima čuvati crte za koje si želio da ostanu. Ali ne može ti vratiti ni jedan jedini dan života.

dr. Muhammed Jusuf

Prijevod i obrada: akos.ba