Gibet izvor svakog zla: Šta ljude “tjera” da druge ogovaraju?

Motivi ogovaranja

Ogovaranje je mr­žnja prema određenoj osobi. On ga ogovara da zadovolji ljutnju koju osjeća prema njemu. To je jedan od načina da skinemo teret sa sebe. Onaj ko ogovara da skine teret ljut­nje sa sebe ne može se smatrati osobom koja je kontrolisala svoju srdžbu.

Kada se grupa ljudi upusti u priču o nečijoj časti, neko iz grupe može pomisliti da će pokušaj da ih zaustavi u tome dovesti do njegovog izbacivanja iz društva i mržnje prema njemu. Zato im se on pridružuje u ogovaranju vje­rujući da je preduslov dobrog druženja. Ali, ko god traži odobravanje od ljudi tako što radi nešto što ljuti Allaha Uzvišenog, biva odbačen od Allaha, dž.š.

U nekim slučajevima neko želi istaći svoj status a omalovažiti nečiji drugi. Tada priča samo ono što njega uzdiže, a drugog omaložava. Trebamo biti svjesni da osoba koju omaložavaju može imati bolji status kod Allaha Uzvišenog. Nekada smatramo da je neko običan čovjek, ali on je častan i veliki po Allahovim, dž.š., mjerilima.

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Hudžurat, 13)

A strah od Allaha, dž.š., je stanje srca, koje je poznato samo Allahu Uzvišenom i nikom drugom. I zbog toga ne možemo ljude ocjenjivati i o njima suditi na osnovu vanj­skog izgleda.

Sljedeći faktor su šale i ismijavanje. Ponekad nekog spominjemo na takav način da mu se drugi smiju zbog toga. Neki ljudi zarađuju za život radeći ovakve stvari. Ra­deći to, imitiraju ljude iza njihovih leđa na način koji se njima ne bi svidio, i na taj način to što rade postaje gibet.

Ljubomora je sljedeći motiv ogovaranja. To se može desiti u situaciji kada neku osobu društvo hvali jer ga voli, a ljubomorna osoba to čuje. Tada počinje se uvredama na račun hvaljene osobe kako bi pokvario njen status u očima tog društva. Ljubomorna osoba treba upamtiti da će osoba na koju je ljubomoran i kojoj zavidi biti iznad njega, ne samo na ovom svijetu, već i na Ahiretu.

Ako je neko optužen za nešto, on će spomenuti ime onoga koje je to stvarno uradio, kako bi skinuo ljagu sa sebe, misleći da je to najbolji način. Ili će spomenuti nekog dru­gog ko je u tome učestvovao, nadajući se da će time sebe opravdati govoreći “to je i to uradio, a i to je uradio također“.

Čovjek ima pravo da dokazuje svoju nevinost, ali nema pravo da spominje druge ljude koji su to radili, ili bilo kako učestvovali u tome.

Nekom se može ne sviđati ako neko drugi učini neki grijeh. I tada on počne pričati o tome, iskazujući svoje neslaganje i spominjući ime osobe koja je počinila grijeh. Ali, on o tome ne bi trebao pričati, niti to spominjati na bilo koji način.

Čovjeku može biti žao njegovog brata jer prolazi kroz teško razdoblje, pa ga počne spominjati po imenu govoreći kako mu je “jadniku“ jako teško. Možda je on iskren u svom sažaljenju, ali je pogrešno da tu osobu spominje po imenu.

U ovakvim slučajevima trebamo se sjetiti riječi Uzvi­šenog Allaha:

“Onaj ko bude uradio koliko tran dobra – vidjeće ga,a onaj ko bude uradio koliko tran zla – vidjeće ga.” (Zilzal, 6, 7)

A koliko je zla proizvelo muslimansko ogovaranje. Do­bra namjera ne opravdava loše djelo. Osoba će biti na­građena za svoju dobru namjeru, ali se smatra griješnikom zbog svog čina.

Onaj ko ima previše slobodnog vremena i kome je do­sadno, često nema bolje zabave od priče o drugim ljudima, njihovim manama i spominjanja stvari koje oni ne vole.

Kako bi se borili protiv ovoga, moramo ispuniti vri­jeme korisnim aktivnostima, učenjem, ibadetom. Uvijek trebamo imati na umu riječi Allahovog Poslanika: “Neće se čovjek pomjeriti sa svoga mjesta na Sudnjem danu dok ne bude pitan za pet stvari: za život u šta ga je potrošio, za mladost kako ju je proveo, za znanje šta je uradio sa njim i za imetak, kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio, i da li je radio po onom šta je naučio.“ (Tirmizi).

Ponekad se čovjek pokušava približiti svojim šefovima ili izdejstvovati unapređenje tako što kritikuje svoje radne ko­lege. Ovo se događa i u drugim situacijama gdje ljudi poku­šavaju, ogovarajući druge, okrenuti situaciju u svoju korist.

Nekada ljudi ogovaraju ili kleveću druge zbog nezanja ili ignoriranja zabrane gibeta kao velikog grijeha. Mudri ljudi kažu da su neznanje i grijeh ista stvar. To znači da ako neko nije svjestan Allahova volje, ne razlikuje dobro od zla, onda ta osoba može veoma lako upasti u zamku činjenja grijeha. A za neznanje nema opravdanja, jer ono vodi u grijeh. I zato Islam dodatno naglašava vrijednost traženja znanja, a sve u cilju izbjegavanja grijeha i griješenja.

“I ljudi i životinja i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan, i On prašta.” (Fatir, 28)

Još jedan motiv za ogovaranje je da se rješimo mržnje i pakosti. Gibet je jedan od načina kako se ljudi rješavaju mržnje koja dolazi iz srca. Ako neko ne voli određenu oso­bu, svoju ljutnju ili mržnju zadovoljava ogovarajući ga.

Još jedan faktor je i namjera da se povrijedi osoba o kojoj se raspravlja. Ogovaranjem te osobe, možemo je do­vesti u nezavidan pložaj. Tu osobu vrijeđaju, ali ona nije tu da se brani. Njena čast je dovedena u pitanja, a ta osoba je bespomoćna. Ova situacija je mnogo opasnija nego stvarna borba, jer tada čovjek ima priliku da uzvrati i odbrani se. Ali kada je riječ o gibetu, to nije moguće, te je zbog toga gibet pojava vrijedna svake osude.

Šale ponekad dovedu do ogovaranja. Sama činjenica da žrtva određene šale nije prisutna, dovodi do toga da lju­di ne oklijevaju da o njoj izmišljaju smiješne priče kojima će se ljudi smijati. Neko ko je navikao da zbija šale na tuđi račun ne oklijeva da zadovolji potrebu za tim ne birajući način na koji će to uraditi. Ogovaraje u njegovim rukama postaje jednostavan alat i on ga koristi do maksimuma.

Jedan od fakora je i želja da se pokaže kako poznaje­mo stanje i tajne drugih ljudi. Ovo je jedan od najčešćih motiva ogovaranja.

Manjak svijesti o vlastitim nedostacima dovodi do ismijavanja drugih ljudi. Ako smo svjesni vlastitih mana, onda nećemo tražiti razlog da ogovaramo druge. A gibet nije ništa drugo do sladak pokušaj traženja tuđih mana. Mudar čovjek će, u svakom slučaju, razmotriti vlastite greš­ke prije nego se počne baviti drugima. Sljedeći hadis koji prenosi Šedad ibn Avs bi nam trebao otvoriti oči: “Mudar je onaj ko posveti svoj život Ahiretu, a budala je onaj ko dopusti da ga vode strasti, i ima lažna nadanja u Allaha.“ Imam Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen (dobar), i da implicira preispitivanje samog sebe na ovom svijetu, prije nego budemo polagali račun na Sudnjem danu.

Prenosi se da je Omer ibn Hatab, r.a., rekao: “Preis­pitajte se i obračunajte se sami sa sobom, prije nego što se bude sa vama obračunavalo na Sudnjem danu, i izvagajte svoja djela prije nego sto vam ih izvagaju na Danu obraču­na.” (Sunen, Tirmizi)

Ako dalje nastavimo sa analizom motiva ogovaranja, otkrićemo da je slijeđenje nečijih sirovih želja i strasti jedan od motiva. A to je upravo ono što nam je Allah Uzvišeni zabranio u sljedećim ajetima:

“Alah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s Pravog puta skrenete.” (Nisa, 27)

“Ali, nevjernici lakomisleno slijede strasti svoje – a ko će na Pravi put uputiti onoga koga je Alah u zabludi ostavio? – njima neće moći niko u pomoć priteći.”

(Rum, 29)

“Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Alah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Alah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (Džasije, 23)

“Zar je onaj koji ima jasnu predstavu o Gospodaru svom kao onaj kojim se lijepim čine ružna djela Njegova i koji se za strastima svojim povodi?” (Muhamed, 14)

“Kaž ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli.” (Furkan, 43, 44)

“A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.” (A’raf, 176)

Iz predhodno citiranih ajeta postaje sasvim jasno da je slijeđenje vlastitih želja najsigurniji put da izgubimo Allahovu, dž.š., milost. Na ovaj način samo toneme još dublje. Slijeđenje Njegovih uputa je najsigurniji način da se uzdi- gnemo na visok položaj kod Allaha Uzvišenog.

Postoje određeni hadisi koji govore o istoj temi sa istom opomenom.

“Ko savlada srdžbu i onda kada bude u stanju da je ispolji, Allah Uzvišeni će ga pozvati na Sudnjem danu pred cijelim svijetom da sebi izabere koju god hoce od hurija džennetskih. A onaj koji odustane od nošenja svoje najljep­še odjeće zbog skromnosti, iako ima dovoljno sredstava, Allah Uzvišeni će ga pozvati na Sudnjem danu pred cijelim svijetom da sebi izabere plašt iz imana po svojoj želji.” (Musned, Ahmed)

Fudale ibn Ubejd prenosi da je Poslanik alejshi selam rekao: “Mudžahid je onaj ko se bori sam sa sobom u ime Allaha.“ (Musned, Ahmed)

Citiraćemo još jedan hadis u kome je Poslanik apso­lutno protiv bilo kakve ideje ogovaranja. Ako neko pazi na svoje dužnosti prema vjerniku, onda neće ni pomisliti da jede njegovo mrtvo meso dok je on odsutan. U hadisu se kaže: “Šest je dužnosti muslimana spram muslimana: da mu nazove selam kada ga sretne, da mu se odazove kada ga pozove, da mu kaže «Jerhamukellah» kada on kihne i kaže «El-Hamdu lillah», da ga obiđe kada se razboli, da mu kla­nja dženazu kada umre i da bude iskren prema njemu kada je odsutan (da barni njegovu čast kada je on odsutan)!“ (Musned, Ahmed)

Odlomak iz knjige: GIBET- ogovaranje izvor svakog zla
Autor: Shakil Ahmad Khan/Wasim Ahmad

Obrada: Akos.ba