Gdje su nestale ambicije u naše omladine?

– “Babo, ja bih želio da promijenim svijet, da promijenim društvo…“

– „De sine, ne pričaj nebuloze, ne živi u snovima i igraj te igrice tamo,  da ti je makar posao dobit’.  Teško onome ko tako razmišlja i živi u snovima.”

Ovo je obično odgovor koji većina djece dobije od svojih roditelja  u djetinjstvu, pa i poslije, a onda se čudimo kada mu taj isti odgovor ponudi i država i društvo.

Nismo naviknuti na to da se može nešto promijeniti, zato i ne može, jer onome ko ne zna kuda plovi nijedan vjetar nije od pomoći.

Posljedica ovakvog razgovora između roditelja i djece, jesu obično djeca koja mladost provedu lutajući sa svojim idejama, težeći da nešto urade sama, jer podršku već u startu nemaju prvo od svojih najmilijih, pa tek poslije od okoline.

Hvala Allahu pa imamo divne omladine, koja u Poslaniku, s.a.v.s., vidi uzora pa ne odustaje unatoč ovakvom odgovoru i izostanku podrške, znajući kroz šta je sve prošao nas miljenik,  ali ovdje je prije svega akcenat na onoj drugoj polovici tj. većini koja usljed izostanka podrške postane “šejtanov pomagač” tračeći vrijeme, taj najveći Allahov dar.

Svjetski rekord u skoku u dalj je bio star 22 godine, i niko nije vjerovao da se može oboriti, sve dok se jedan tamnoputi momak nije usudio i jedne večeri na mitingu srušio taj toliko star rekord.  Možete zamisliti, mjesec dana nakon tog obaranja rekorda, tri nova momka su skočila više od te daljine. Čim im je neko pokazao da može, vratili su vjeru u sebe.

Mladost je doba velikih iskušenja kojima je jako teško odoljeti. Mnogo je posrnuća i neuspjeha zbog kojih dosta talentovane omladine koju sam upoznao ostane na dnu i koji nikad nisu izrazili sebe onako kako znaju i ostvarili planirani uspjeh, a bili su nevjerovatni talenti. Razlog je to što se nisu znali nositi sa neuspjehom, iako je uspjeh samo zbir pokušaja i prebrođenih neuspjeha.

Naša omladina provodi dane i dane po kladionicama, razočarana u obrazovni sistem, ispijaju kahve po kafićima po cijeli dan, ne radeći ništa, udovoljavajući šejtanu, jer on baš to i želi. Naša omladina prvo želi da mijenja okolinu, prije nego promijeni sebe, jer i nema baš želje ni volje da se promijeni. Naša omladina, koja je u islamu, naviknuta na islamske principe, postaje razočarana kada vidi da je za posao potrebno mito i nakon jednog slučaja takvog odbijanja odustaje, umjesto da joj to bude podstrek da ojača svoj iman i još više vjeruje Allahu, dž.š., da je On taj koji nafaku daje.

Nažalost, sve više mislim da mi slabo vjerujemo Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., jer da vjerujemo manje bi bilo stresa, sekirancije, život bi nam bio sporiji, s radošću i uživanjem.

Allah, dž.š., kaže: „Onome ko radi dobra djela, bio muško ili žensko, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i nagradićemo ih boljom nagradom nego što su je zaslužili!“ (el-Nahl, 97.)

Unatoč ovim riječima Allaha dž.š., mi i dalje ne vjerujemo, i dalje mislimo da za lijep život potrebno nešto više, tipa: „pusti to, nema dok ja nešto ne smutim, ne sredim, dok ne nađem štelu za posao, vezu, dok ne dobijem na bingu…” Sve je to samo odraz slabe vjere u Allahove dž.š., riječi.

Sa slabim vjerovanjem Allahu dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., slabi i naša ambicija u životu i zato je naša omladina tu gdje jest, pasivna, ne želi da se se trudi, troši svoje vrijeme, šejtan je njihov saveznik, koji im je ljenost učinio milijom od rada i truda i borbe na Allahovom putu. Ko se trudi na Allahovom putu, Allah će mu povećati nafaku i Njegov trud neće propasti.

Kada su dr. Zakira Naika upitali što ne ode iz Indije kad ima boljih ponuda širom svijeta i bolje uslove, rekao je: „Ovdje sam rođen. Ja volim ovu zemlju, ovdje je moj džihad.”

Onaj kome je cilj Allahovo zadovoljstvo – to može postići bilo gdje na svijetu, pa i ovdje, bez obzira kakvi su uslovi u drzavi, jer se to tiče samo njega i njegovog odnosa sa Allahom dž.š., to je njegova borba… a onaj kome je cilj dunjaluk, zasigurno je da danas druge zemlje više nude, otuda naša omladina ide u strane zemlje. Ne osuđujem, svako ima pravo na lijep život, ali kad sagledamo sa ovog aspekta, ovo gore navedeno može biti motiv onima koji žele da ostanu i pokušaju šta promijeniti u voljenoj nam zemlji.

Gdje su nestale ambicije kod naše omladine? Kao što reče jedan prijatelj hafiz u svom govoru:

„Sultan Fatih bi se sa 15 godina penjao na konja i kretao prema moru (znajući da do Carigrada može samo tim putem) govoreći: “Ja ću osvojiti Konstantinopolj (Carigrad), ja ću biti onaj kojeg je Resulullah pohvalio u hadisu, želim da moja vojska bude ta divna vojska koju Miljenik hvali!” Sa 23 godine je osvojio Carigrad. Osam godina mu je pred očima samo jedan cilj, jasna vizija, nema posustajanja. Naša omladina sa 23 godine plače kada im gubi fudbalski tim, kada ih napusti partner, kada čuju novu pjesmu… „

Šta naša omladina radi? Uvijek će biti onih koji će usporavati tvoj rad i trud, koji ti neće pružati podršku, ali ako te gađaju ciglom uzdigni se visoko iznad njih (znanjem, radom i trudom na Allahovom putu,  koristeći vrijeme na najbolji način) da  ti ta cigla ne može ništa, ili iskoristi tu ciglu da sebi sagradiš kuću.

I na kraju, uvijek trebamo imati na umu riječi rahmetli hafiza koji kaže:

„Mladost je burno razdbolje čovjekovog života, kada u njemu bujaju strasti, koje bi, poput vihora, htjele da ga raznesu.  Mladost je doba puno raznih iskušenja:  neprestanih borbi, posrtaja, padova, uspona. Valja imati džinovsku snagu pa proći kroz sve te bure i faze, i održati se uspravno.  A tu džinovsku snagu, koja nam je potrebna,  da izdržimo borbu sa svojim strastima,  i da ih na koncu pobijedimo –  takvu snagu našem duhu može dati samo čvrst iman, čvrsta i nepokolebljiva vjera u Allaha, dž.š.„

Uz dovu Allahu, dž.š., da nas učini borbenijim i istrajnim, ojača naš iman, a sačuva nas ljenosti i dangubljenja vremena.

Akos.ba