Gdje i kako davati svoje dobrovoljne priloge?

U nizu korisnih tema o kojima treba povremeno progovoriti i pisati, temu članstva u IZ smatram neophodnom i veoma bitnom. Članstvo u bilo kojoj asocijaciji, organizaciji ili udruženju za sobom povlači postojanje istovjetnih prava i dužnosti svim članovima te asocijacije, organizacije ili udruženja.

 Kad je u pitanju organizacija Islamske zajednice koja na terenu djeluje kroz svoje medžlise, jasno je da ta krovna organizacija koja objedinjava sve muslimane u jedno, od svojih članova očekuje zdušnu i nesebičnu podršku.

Nezamislivo je da ima onih muslimana koji ne plaćaju članarinu u svoj medžlis. Ukoliko želimo da naš medžlis osposobimo da i sam dođe u stadij da daje i pomaže potrebnima, neophodno je da svi redovno plaćamo članarinu i na svaki mogući način dajemo svoj doprinos što boljem i jačem funkcionisanju tog samog medžlisa.

Oni koji su navikli da pored članarina potpomažu svoje medžlise i čestim dobrovoljnim prilozima, oni će to činiti sigurno i u buduće.

Kako bi naš medžlis i naši imami mogli da’vetski djelovati i biti redovno na usluzi svim muslimanima i džematlijama, moramo se pobrinuti da svako od njih ima pristojne plate i da medžlis samostalno i u punom kapacitetu funkcionira. Posebno bi se na tom planu trebali angažirati izabrani članovi izvršnih i džematskih odbora.

Kad bi vjerski službenici imali pristojne plate onda niko od njih zasigurno ne bi bio primoran da poseže za nepotrebnim zajedničkim ceremonijama i obredima učenja i naplaćivanja sedmina, četeresnica i slično, te da zagovara i brani iste.

Kad je birvaktile Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice, uz nesebičnu potporu Huseina ef. Đoze, nastojalo da umanji ovakve obrede ili da im konačno stane u kraj, dajući im alternativu kroz svoje fetve i pisanja, nailazilo je na probleme slabo situiranih vjerskih službenika.

Trebamo nastojati da ojačamo naše medžlise, te da plate naših imama budu veće, kako bi onda mogli umanjiti broj kojekakvih, još uvijek praktikovanih, nesvrsishodnih običaja koje nemaju potporu niti utemeljenja u našem hanefijskom mezhebu.

Po konsenzusu islamskih učenjaka umrli imaju mnogostruke koristi od naše dove i sadake koje mi činimo za njih. Stoga, pored naših samostalnih dova koje mi i članovi naše porodice često učimo za svoje merhume, sjetimo ih se i sadakom kao vidom trajnog hajrata od kojeg sevap imamo i mi i naši umrli.

Kao što svojevremeno ustvrdi prof. Husein ef. Đozo u svojim fetvama, lijepo je da svoje novčane priloge i vidu hajrata i sadake dajemo stipendiranjem đaka i studenata, te u naše ustanove, poput džamija, medžlisa i slično, a da mimo toga ne tražimo da se za naše umrle prave bilo kakve ceremonije, obredi i posebna učenja.

Nema potreba da tražimo da se prave određeni dodatni skupni obredi i učenja na kojima se vrši takozvano poklanjanje sevapa. Dovoljno je da sredstva koja smo nanijetili odvojiti za sevap svojih umrlih uplatimo kao dobrovoljni prilog u neki od naših medžlisa kako bi se potpomogli naši imami, mektebi i sam džemat uopće, ili pak za stipendiranje manje imućnih učenika i studenata, te da za uzvrat ne tražimo nikakva dodatna poklanjanja i učenja za naše umrle. Sam naš nijet i gest potpomaganja su dovoljni i dostatni. Od toga ćemo i mi i naši umrli, ali i oni kojima smo potpomogli svojim prilozima, imati koristi i hajra.

Ulema smatra da je sasvim dovoljno da na ovakve ili slične načine dijelimo sadaku i dobrovoljne priloge za svoje umrle, ne hvaleći se po javnim skupovima da smo dali ili učinili neki ibadet i hajrat za svog merhuma ili merhume.

Tajna sadaka ili dobrovoljni vid pomaganja bolji su, i za nas i za sevap naših umrlih, od javnog isticanja svojih dobročinstava koje smo učinili za svoje voljene merhume. Tako ćemo se potpunije i bolje zaštiti od bilo kakvog oblika hvalisanja i samoisticanja.

Što se tiče dova za oprost grijeha našim umrlim, mi ih Uzvišenom Allahu činimo pojedinačno i često, zapravo uvijek kad se mi i drugi članovi naše obitelji sjetimo svojih merhuma. Učimo dove i predajemo im rahmet!

I za kraj:

“Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema učenju Kur’ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje plaća u hedije je najobičnija priča i nedopustiva špekulacija. Gledali smo sličnu špekulaciju i vrlo prozirnu hilei-šer’ijju kod prodaje Kur’ana u Turskoj. Umjesto riječi cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalističkog i primitivnog shvaćanja, ona istodobno predstavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobađanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra počiva na istoj špekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporučujemo da se umjesto hatmi i tevhida šalju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u čije se ime šalje, ne zahtijevajući od medrese učenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa učenjem islama. Od ovog priloga umrli će zaista imati veliki sevap. Njemu će trajno teći dio sevapa od svih dobrih djela medrese i učenika, koja su omogućena ovim prilozima.” (Husein ef. Đozo, Fetve II, str.83)

Za Akos.ba piše: Admir Iković