GAZALI: O adabima osamljivanja I dio

Hvala Allahu koji je uveličao blagodati svojim najboljim stvorenjima i odabranicima tako što je usmjerio njihovu brigu i pažnju na Sebe. Koji je učinio da oni osjete slast u Njegovim blagodatima i Veličanstvenosti. Koji je podstakao njihove sirrove (nutrine) da Mu se obraćaju i mole Ga, Koji je dunjaluk učinio beznačajnim za njih. Veseli se osamljivanju s Njim svako ko se udubio u svoje misli i razmišljanja i ko je našao smiraj u ukazivanju Njegove blagorodnosti, da je nedostižan u svojoj izdvojenosti. Svojim razmišljanjem su takvi ljudi ostavili prisnost s drugim ljudma, makar im bili i najbliži rod. Neka je salavat na našeg prvaka Muhammeda, prvaka Njegovih Vjerovjesnika i Njegovih odabranika, njegovu porodicu i njegove ashabe, pročelnike Istine i vođe njoj.

Ljudi se razilaze o pitanju osamljivanja i druženja i davanju prednosti jednog nad drugim. Nijedno ni drugo nije oslobođeno teškoća koje odvraćaju od nje i od podsticaja koji vuku njoj. Većina predanih ibadetu i zahidina daje prednost osamljivanju u odnosu na druženje i miješanje sa ljudima.

U kitabu O normama ponašanja u islamskom bratstvu (druženju i bratimljenju) naveli smo vrijednosti koje su u suprotnosti sa težnjama onih koji se osamljuju. Vrlo je bitno razotkriti pravo stanje.

Većina tabiina je smatrala da je bolje živjeti među ljudima, zagovarali su sklapanje prijateljstava, širenje prisnosti i ljubavi među vjernicima i oslanjanje na njih u vjeri kako bi to bilo ispomaganje na putu dobročinstva i čestitosti. Među ove spadaju: Seid b. Musejjib, Ša’bi, Ibn Ebi Lejla, Hišam b. ‘Urve, Ibn Šibrime, Šurejh, Šerik b. Abdullah, Ibn ‘Ujejne, Ibn Mubarek, Šafija, Ahmed b. Hanbel i drugi.

Stavovi učenjaka o rečenom problemu dijele se na ono što ukazuje na sklonost jednom od dva mišljenja i na ono što ukazuje na te sklonosti. Sada ćemo navesti njihove izjave kako bismo pojasnili pravce. Uzroke za zauzimanje određenih stavova ćemo navesti kada budemo govorili o zaprekama i koristima. Prenosi se od h. Omera da je rekao: “Uzmite svoj udio u samoći i osamljivanju.”

Ibn Sirin je rekao: “Osamljivanje je ibadet.”

Fudajl je rekao: “Dovoljan je Allah kao cilj ljubavi, Kur’an je dovoljan kao društvo, a smrt je dovoljna kao savjetnik i govornik.

Kažu: “Uzmi Allaha kao druga, a ljude ostavi po strani.”

Kada su Omera b. Abdulaziza pitali: “Što se ne okreneš nama?”, on je rekao: “Sve slobodno vrijeme je nestalo, ostalo je samo ono slobodno vrijeme koje čovjek provede sa Allahom.”

Argumenti onih koji daju prednost druženju 

Prenosi se od h. Omera: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se povukao od svojih supruga na mjesec dana u svoju posebnu odaju koja mu je služila kao ostava. Tu je ostao dvadeset i devet dana. Kada se pojavio među njima, rečeno mu je: ‘U sobi si ostao dvadeset i devet dana?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Mjesec može imati i dvadeset i devet dana’.”

Od h. Aiše se bilježi da je rekla: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Muslimanu nije dozvoljeno da zapostavi i napusti svoga brata preko tri dana, osim ako se radi o nekome od čijeg zla nije siguran.”Ovaj hadis jasno ukazuje na postojanje izuzetka. To potvrđuje i stav Hasana: “Napustiti i zapostaviti ahmaka je dobro djelo kojim se približava Allahu. To se može otegnuti do smrti jer ahmakluku nema lijeka.

Koristi i mahane osamljivanja i otkrivanje istine o njenoj vrijednosti

Znaj da se razilaženje o ovom pitanju može porediti sa razilaženjem učenjaka o pitanju ženidbe ili celibata (neženstva). Već smo rekli da je to različito i da je različit propis od osobe do osobe i od situacije do situacije, a što smo objašnjavali u poglavlju o vrijednostima i mahanama braka. Tako je isto i za ovo što sada obrađujemo.

Prvo da navedemo prednosti osamljivanja i izolovanosti. One se dijele na vjerske i dunjalučke. Vjerske se dijele na one kojima se može postići napredak u ibadetu, redovnost, razmišljanje i znanje, a koje se ne mogu usavršiti osim kroz samoću. Drugi dio je onaj u kojem kroz samoću izbjegavamo sve one pokuđene i zabranjene stvari kojima smo izloženi kroz druženje s ljudima; pretvaranje, ogovaranje, ustezanje od naređivanja dobra i odvraćanja od zla, preuzimanje i oponašanje loših i hrđavih ponašanja i ophođenja a koje dolazi kroz druženje sa ološem i griješnicima.

Što se tiče dunjalučkih koristi, one se dijele na one kojima se u samoći može nešto ostvariti, kao mogućnost nekog zanatlije da nešto uradi i da u isto vrijeme izbjegne ono što mu je zabranjeno, a u šta bi zapao kada bi bio sa ljudima; gledanje i žal za dunjalučkim ljepotama i ukrasima, ljudsku težnju ka njima i njihovu hlepnju. Došlo bi i do otkrivanja njegove ljudskosti kroz miješanje sa ljudima i vrijeđalo bi ga hrđavo ponašanje njegovih sabesjednika, bilo da bi ga vrijeđalo njegovo pretvaranje, ili njegov loš i negativan sud o nekome, bilo prenošenje tuđih riječi, bilo da bi ga vrijeđala njegova teška narav ili ružan izgled.

zvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab O osamljivanju

akos.ba