Gaza: Odgovornost u doba ludila

Destrukcija života, ubijanje civila, žena i djece, poništenje ljudskog dostojanstva i etničko čišćenje, samo su neke od oznaka zla koje se iznova budi. Slavljenje ljudskog života i njegova zaštita u trenutku postaju samo slovo na papiru brojnih rezolucija i deklaracija, jer se čini da to nije taj život o kojem govore svjetske rezolucije. Naime, pokazuje se da moć diktira značenje i važeću interpretaciju, pa baš zahvaljujući toj činjenici možemo zahvaliti neviđenoj razini političkog licemjerstva. 

Samo nekoliko sedmica ranije, politički lideri gotovo svih zapadnih zemalja bili su odlučni u osudi zločina i ubijanja koja su posljedica ruske agresije na Ukrajinu. Zašto takva osuda Izraela izostaje u trenucima uništenja Gaze i kada se na njenim rubovima u pogon stavlja nova “tvornica smrti”? Upravo zbog činjenice da se politički akteri rukovode interesom a ne pravdom ili pravom na koje se nerijetko pozivaju. Štaviše, ovih dana svjedočimo proširenju značenja određenih pojmova. Pa tako, iskaz “Izrael ima pravo na odbranu” znači ili treba razumjeti kao “Izrael ima pravo na etničko čišćenje, ubijanje djece i žena, te apsolutno uništenje života.”  

Čini se da smo sve bliži “kraju čovjeka” s obzirom na aktuelno propitivanje uvjeta krize ljudskog (conditio humana). S jedne strane, svjedočimo izostanku morala kao svijesti o poštivanju dostojanstva i prava drugog, te suvišku zla koje se javlja u različitim oblicima ideologijske slike svijeta i težnje za poništenjem života (drugog), s druge strane. 

Hanah Arendt, jedno od najznačajnijih imena političke filozofije prošlog stoljeća, nakon stravičnih iskustava i događaja tokom Drugog svjetskog rata koji su temeljno označili povijest njenog naroda ali i čovječanstva uopće, postavljala je pitanje o prirodi zla, smislu politike, izvorima totalitarizma i mogućnostima života. Logor, žica, destrukcija, teror, totalitarizam i tvornice smrti – samo su neki od pojmova kojima je Arendt htjela osvijetliti svu radikalnost zla koja se sručila na Jevreje pod nacističkom ideologijom. Gotovo osam decenija kasnije, ili bolje kazano, tokom posljednjih osam decenija, Jevreji ponovo bivaju dovedeni u vezu s bodljikavom žicom, uništenjem života, logorom i tvornicom smrti. Ipak, sada postoji radikalna razlika – oni su sada subjekt a ne objekt ozbiljenja zla. I tu nam se javlja najvažnije antropološko pitanje: kako je moguće da nakon iskustva holokausta posegnete za istim obrascem zla i destrukcijom života? Genealogija tog pitanja zahtijeva posebnu pažnju i prostor, ali u jedno nema sumnje: ideologija zla ima još jedno lice.

Također, ovih dana svjedočimo još jednom fenomenu koji se očituje pod dva vida: izostanak spremnosti da se “stvari i pojave” nazovu pravim imenom i šutnja kao odgovor. Čemu oprez da se postupci Izraela označe kao zločin (protiv čovječnosti), etničko čišćenje i potencijalno genocid, kada vidimo ubijanje civila, djece, ljekara, granatiranje bolnica i škola, uskraćivanje vode i hrane, nasilno preseljavanje itd. Pa valjda je to jedino što nam je preostalo od onog ljudskog – ako je nešto ostalo – da stvar nazovemo pravim imenom i stanemo u odbranu dostojanstva čovjeka i njegova prava na život. 

Međutim, ondje gdje to očekujemo a ne nalazimo, nailazimo na šutnju kao “očitovanje”. To posebno čudi kod intelektualaca. Zapravo može li intelektualac šutjeti i ostati “po strani” u vrijeme događaja koji svojim nastupom pozivaju? Odgovornost intelektualaca je dvostruka, ontološka i politička a to znači da podrazumijeva slobodnu upotrebu uma i angažman tog mišljenja u prostoru praktičnog života. S tim u vezi, šutnja znači apologiju (zla), krivnju, moralnu kapitulacija i pristanak na instrumentalizaciju (nečinjenje kao činjenje). Da bude jasnije o čemu govorimo, navedimo jedan primjer. 

Šutnja Martina Heideggera o zločinima nacionalsocijalizma za vrijeme Drugog svjetskog rata ali i šutnja o vlastitom angažmanu tokom rektorske funkcije otvorila je pitanje odgovornosti intelektualaca spram počinjenih zločina nacističke ideologije. Duga je lista onih koji su doveli u pitanje ili pak proglasili “ništavnim” Heideggerovo intelektualno naslijeđe, baš zbog činjenice da je šutio o onome o čemu se nije smjelo šutjeti. Iako je autor djela Bitak i vrijeme mislio da postavljanjem pitanja o “smislu bitka” pita o onom najvažnijem, legitimitet i važenje njegove misli zauvijek je doveden u pitanje. 

I dok čekamo domaće i inozemne intelektualce, nobelovce i branioce ljudskih prava da prekinu šutnju i pokažu autonomnost vlastitog mišljenja, te podignu glas u odbranu života i osude izraelsko ubistvo 1.030 palestinske djece (do sada), ostaje nam da se nadamo da bi se među samim Izraelcima mogao javiti neko ko bi bio glas savjesti Izraela i ko bi mogao ukazati na oblike krivnje i odgovornosti, individualne ali i kolektivne. U slučaju nacističke Njemačke, pitanje krivnje prvi je postavio Karl Jaspers. Ipak, njegova filozofija egzistencije nije samo postavljanje pitanja o odgovornosti za zločine, nego i odgovornosti samih intelektualaca u doba višestruke krize čovjeka. 

I konačno, direktna odgovornost za zločine koje provodi fašistička vlast Izraela, ne ide samo na adresu Netanyahua, nego i onog dijela izraelskog naroda koji ga u tome podržava. Drugim riječima, masa je jednako odgovorna, jer sve ukazuje na to da “masa nije bila prevarena, nego je željela fašizam” (Delez). Dakle, ovdje više nije pitanje da li fašizam, nego koliko fašizma. I baš od toga koliko, ovisit će to kako će Jevreji biti upamćeni u povijesti.(preporod.ba)

akos.ba