Gaza i Hamas… srž problematike i čitavog ummeta?

Pitanje gore postavljeno je od velike važnosti jer analitičari, tu i tamo, povezuju ono što se dešava u Pojasu Gaze kroz izraelsku agresiju samo na pokret Hammas ili samo na pojas Gaze, kao da ovo drugo nije dio Palestine ili kao da ono što se dešava je izuzeto iz čitave regije.

Ako je tako što bilo prihvatljivo ranije, prije nego se desilo ono poznato kao pomirenje ili vlada jedinstva, sada je sasvim očito da slučaj nije takav mada on nikada takav, u svom korijenu, nije ni bio.

Jer šejh Ahmed Jasin nije osnovao pokret Hammas kako bi oslobodio pojas Gazze i od njega napravio državu već je osnovao pokret čiji je naslov Palestina, sva Palestina.

Ono šte se dešavalo 2007. god. bio je, općenito, neočekivan događaj u kog je Pokret uvučen zbog akcija Dahlana i njegove bande.

Ono u što nema sumnje je da se veći dio pojašnjenja ciljanog uništebnja (Hammasa) veže za početak cionističko-neprijateljskog programa a ne dopunjujućeg programa ostalih (faktora), ili radi prenošenja koje je olakšalo operaciju neospornog ciljanog uništenja, mada su oni, nesumnjivo, bitni dio tog programa.

Programi na koje je ukazano su, u stvarnosti, samo jedan program, pa makar njegovih izvršitelja bilo mnogo više. Mislim na program likvidacije „Arapskog proljeća“ i davanje time lekcije (arapskim) narodima zbog toga što su se digli na revoluciju kako svi ostali narodi ne bi više razmišljali o revoluciji ili makar o zahtjevu za političkom reformom.

To je program sistema oporbene revolucije koji se bazira na rušenju „Arapskog proljeća“ kako bi ga se učinilo stanicom anarhije i ljudske patnje.

Kad su već ti sistemi ovaj prioritet učinili presudnim sucem u svom ophođenju onda je sasvim prirodno da se susretnu sa naprijateljem a najmanje što se od toga može uzeti u obzir je marginalni sukob sa njim a analogno velikom sukobu naroda koji su se podigli na ustanak, ili sukob s pokretima koji pokreću narode i bodre ih na revoluciju.

No, slučaj je da se ciljanje uništenja ovdje niukom slučaju ne veže za islamiste, kao ideološki problem, već su oni interesantni kao posjetitelji trgova promjene i reforme. Jer i kada bi revolucije ili povorku reforme predvodila neka druga struja sredstva ciljanja uništenja ne bi se nimalo promijenila u odnosu na ono na čem su sada ili u odnosu na ono na čem su bila tokom ove tri protekle godine. S tim, da ne zaboravimo, da tu postoje i oni faktori koji islamiste tretiraju više od neprijateljstva zbog značenja koja se vežu za njihovo nadmetanje za vjerski legitimitet kog uzimaju radi ovog ili onog značenja.

A i zato što je politika prioriteti, sasvim je bilo prirodno da sistemi protivničke revolicije prionu miru sa cionističkim faktorom a moguće je i sporazumima ispod stola, za neke znamo a za neke – iako ih osjećamo analitičkim duhom – ne znamo.

U tom kontekstu, prisjetimo se izjava cionističkog ministra inostranih poslova Libermana od prije nekoliko hefti na Herzlivskoj konferenciji kada je rekao:
„Zasitili smo se tajnih susreta s arapskim političarima, sada želimo javne susrete.“

Onda kada ti sistemi sebi odrede kao prioritet protjerivanje „Arapskog proljeća“ i islamista jer ga oni iznose, pa oni su prinuđeni na sporazum sa cionističkim faktorom;
– kao prvo jer sukob sa njim podiže sile promjene, s obzirom da se vanjski dio pritiska na te sisteme veže za njihov položaj spram njega i njihovu nesposobnosti da se izlože njegovoj aroganciji.

– I kao drugo, jer su ti sistemi svjesni da su čelnici (cionističkog) faktora uticajniji i na zapadu i u Americi, čak i na nivou čitavog svijeta.

Onaj ko cilja tlačenje svog naroda nije u mogućnosti do da uđe u sporazum sa njegovim neprijateljem. Prisjetimo se vladara raznih grupacija koji su bježali u naručje neprijatelja kako bi se borili protiv svoje braće u vjeri. No, ovdje je slučaj još živahniji i opasniji jer vođe sistema pokušavaju se riješiti boraca za demokratiju i parlamentarizam (višepartijstvo) kog Zapad, makar teoretski, zagovara, ili s ciljem otimačina kroz sporazum sa onim faktorom koji je uticajniji u svojoj politici.

Na ovom polju vidjeli smo kako je Natanjahu bio od onih koji je najviše podržavao vojni udar u Egiptu i on je taj koji mu je osigurao američku i zapadnjačku potporu. Zato je el-Sisi morao da mu plati cijenu kroz Palestinski problem;

– prvo, ciljanjem uništenja Hammasa
– i drugo, potporom putu igre koji predvodi Mahmud Abbas a koji treba da cionističkom faktoru priskrbi sigurnost i zaštitu.

Sjećate li se zašto je obznanjena Arapska inicijativa za mir 2002.?
Ona je obznanjeno u jednom razgovoru sa američkim novinarom (Tomasom Freedmanom) a iznesena je u vrijeme kada su njeni zagovarači trpjeli pojačane pritiske sa Zapada koji su ih naveli da krenu prema demokratiji i to u momentu kada je predočen stav koji kaže da ono što im je navelo sinove na umiješanost u napade 11. septembra je odsustvo demokratije i unutarnjeg parlamentarizma (višepartijstva).

Bilo je, čak šta više, primjetno i izazovno da iznošenje te Inicijative sadrži velika odstupanja i obećanja normalizacije odnosa (naravno, to nije zadivilo cionistički faktor ali je on to smatrao jednom od mnogih stanica odstupanja na putu date problematike). Bilo je izazovno da se to obznanjuje baš onda kada su Šaronovi tenkovi prodirali u Zapadnu obalu što je tada bilo poznato kao operacija „zaštitnog zida“.

Čak šta više, položan Hammasa danas gotovo da se nimalo– sa stajališta urote Gazzi i njene opsade – ne razlikuje od onoga što je preživljavao Jaser Arafat kroz opsadu i izoliranost nakon te operacije „zaštitnog zida“. I još se prisjećamo kako je vapio da mu jedan od arapskih vođa (državnika) ne odgovara na njegove telefonske pozive.

Danas, u potpunosti, ponavlja se isti prizor. Oni koji žele da se oslobode opsjednutosti revolucijama i demokratijom iznova se priklanjaju cionističkom faktoru kako bi im, s jedne strane, priuštio zaštitu protiv vjetrova demokratije i kako bi ih oslobodio pokreta Hammas koji je odlučan na otporu i odbija kompromis i normalicaciju odnosa (sa cionistima).

Ono što se može još dodati operaciji ciljanja uništenja (Hammasa) je još jedna druga stvar a to je da ovaj pokret sačinjava jednu od najbitnijih zastava islamske političke struje u tom regionu.

Nasuprot tome, cijena koju želi Natanjahu radi podupiranja imputiranja „Arapskog proljeća“ je osiguranje zastora operacije ciljanja uništenja Pokreta (Hammas) koji mu donosi uznemirenost i ne samo u Gazzi već je tako i sa Zapadnom obalom.

To zato što njegovo oko nije bilo usmjereno na pojas Gazze jer je njegova vlast već bila izašla iz njeg i nije razmišljala o povratku tamo pa makar je ponovo porobio (a neće, uz Allahovu dozvolu, to moći). On tu neće ostati već to želi predati direktno Mahmudu Abbasu ili Muhammedu Dahlanu.

Čak šta više, on usmjerava svoj pogled prema cijelom tom problemu kako bi u potpunosti bio pokopan u labirintu unakaženih kompromisa.

Pojas Gazze, nije prema ubijeđenju njihovih vođa, dio cionističkog faktora niti ga oni uopše žele. Da ga je i Egipat htio uzeti prije mnogo godina oni bi mu ga dali. No, oni vide suštinu oličenu u tome da je Hammas srž otpora zbog čitave Palestine a ne kao zasebna država. I kada bi on prihvatio ovu logiku i kada se ne bi naoružavao te držao se potpunog mira oni nikada ne bi ciljali njegovo uništenje.

Natanjahovo oko danas je usredsređeno na to kako da iskoristi odgovarajuće okolnosti u čitavom region kako bi nametnuo ono što on želi u borbi protiv Palestinskog naroda. No, on kod sebe nema do Mahmuda Abbasa koji je potvrdio da se niko protiv njega ne bori u politici koja služi okupatoru niti ima bilo kakvu vrijednost govor o temeljnim načelima za koje tvrdi da ih se pridržava sve dok daje većinu onog što okupator traži, a pogotovo na polju sigurnosti.

Oni žele da zbrišu Hammas i sve ono što je nagomilao od oružja. To ne samo kako bi se riješili sukoba sa njima i sukoba s Pojasom već i da bi ga tako udarili da više nikada ne mogne da se pobuni putu taoca Abbasa, da ga prihvati i radi sa njim. I da bi snaga opozicije ostala samo u faktoru koji se zove država pa makar ona i ne imala ništa više do 12% Palestine, uz potpuno ovladavanje njenim zrakom i njenim prolazima.

Ovo je srž ciljanja uništenja (Hammasa). I to je srž zavjere kojoj je izložen Hammas kao i što joj je izložen pojas Gazze. Ili, čak šta više, kao što je tome izložen čitan ovaj ummet.

Sasvim jednostavno, oni žele da iskoriste ove vanredne okolnosti u regionu kako bi nametnuli političko rješenje, u najmanju ruku, politički tok u Palestini koji bi ih odmorio na jedno duže vrijeme.

Zato, „Hammas danas ne brani pojas Gazze niti brani sebe kao pokret. On se danas bori kako bi ta problematika, u cijelosti, ostala živa a iza nje ummet ustrajan na slobodi i oslobođenju. I on, radi toga, mora nastaviti put svoje borbe ma koliko iznosila cijena toga.”
 

Piše: Jasir el-Zeaatire, Jordanski pisac

Al Jazeera Arabic

Prevod: Halil ef. Makić

Akos.bA