Filipovići kod Ustikoline, mjesto nastanka zdravih i ukusnih domaćih specijaliteta
Osim u Goražde i Sarajevo ajvar iz Filipovića stigao i u turski Ajvalik i njemački Berlin i Hanover Vrijedni stanovnici sela Filipovići kod Ustikoline u Bosni i Hercegovini ovih dana imaju pune ruke posla.
Plodne parcele dale su izdašan urod, kojeg treba ubrati, pripremiti, preraditi i zapakovati za zimu. Amera Šahović i Suada Bećirbašić godinama rade zajedno, svaki posao lakši je kada ga radi više ruku, pa su na policama u njihovim podrumima već poredani sokovi, džemovi, slatka, salate, čak i konzervirane gljive ubrane u ovdašnjim, kišom okupanim i jesenjim suncem posušenim šumama. Trenutno su zauzete pripremama za kuhanje nadaleko poznatog ustikoljanskog ajvara. Sve što im je potrebno za ovaj tradicionalni domaći proizvod uzgojile su u svojim plastenicima.
„Prvo treba odgojiti papriku. Nabere se paprika, očisti, obari. Onda to stavimo u gajbe da se ocijedi i poslije se melje i stavi u kazan da se kuha. Kad se skuha stavi se voda, eksencija, so i šećer, popakuje se u tegle, pasterizuje i stoji koliko hoćeš. Jedno tri sata treba miješati, ložiti, ali dobro je, kad se radi nešto što se voli nije teško“, kaže Suada.
Uz paprike, paradajz i kornišone iz tri plastenika površine 300 kvadratnih metara, Amera Šahović već nekoliko godina uzgaja i maline. Ona i njen suprug su nezaposleni, pa je poljoprivreda bila najkraći i jedini put do egzistencije. Zadovoljni su prihodima koje ostvaruju prodajom svježih plodova otkupnoj stanici u Ustikolini, ali i proizvodima iz svoje kućne radionice. Sokovi i džemovi od maline su veoma traženi, kaže Amera, koja ekipi Anadolu Agency (AA) usput otkriva i recepte za sok i sirup od maline.
„Maline smo ubrali i sad ih zbog lakše prerade izgnječimo. Koliko imamo maline toliko i vode stavimo. Voda provri i onda ovu malinu iscijedimo. Koliko imam tečnosti toliko dodajemo i šećera i to je takozvani sirup. A pravimo i bistri sok. Tu treba manja količina šećera. Na deset litara vode stavimo tri kile maline i kilu šećera“, kaže Amera, te dodaje kako se ovako proizveden i hermetički zapakovan proizvod može koristiti narednih godinu dana.
Još od povratka u Filipoviće 1996. godine osnovno zanimanje ovih Ustikoljanki je poljoprivreda. Suada, Amera, ali i druge žene iz ovog kraja svoje proizvode izlažu i na sajmovima. Njihovi proizvodi mogu se pronaći i na sajmovima u Goraždu i Sarajevu, a putuju i mnogo dalje.
„Što se tiče prodaje to najlakše ide. Ljetos mi je otišla jedna pošiljka za Tursku u Ajvalik, druga je otišla u Njemačku, u Hanover i Berlin. Najlakše je prodati, a koliko se treba raditi nije ni skupo“, kaže Suada Bećirbašić.
Amera dodaje da se ne može ni napraviti toliko koliko se traži, te da bi neobrađeno zemljište začas bilo uređeno kada bi ljudi znali koliki potencijal leži u njemu i bili spremni uložiti malo truda.
„Može se živjeti od poljoprivrede. Da se ljudi malo više posvete i dođu na svoja ognjišta mogli bi živjeti, jer su zarasli njihovi posjedi. Trebali bi se vratiti svi koji nemaju mogućnosti na drugi način da zarade“, naglašava Amera Šahović.
Za teglu domaćeg ajvara potrebno je zasaditi i mjesecima raditi u plasteniku, očistiti plodove, kuhati ih i satima ručno miješati u kazanu, ali ona na tržištu, kako kađu, košta šest konvertibilnih maraka. Amera i Suada zadovoljne su, od države i ne očekuju podsticaje, jer “češće su zloupotrebljavani nego što su stizali u prave ruke.” Kažu da je mnogo važnije narodu obezbijediti da proizvede i proda svoj proizvod, te da tako živi od svoga rada.
Domaće proizvode više cijene ljudi koji znaju s koliko su truda, u nezagađenim područjima i bez pesticida i aditiva proizvedeni. Proizvodnja hrane u Podrinju, ali i drugim dijelovima BiH, predstavlja šansu za zapošljavanje ali i smanjenje uvoza proizvoda sumnjivog kvaliteta.
Akos.ba
