Fatima Halilović za Akos.ba: Književnost ima za cilj da oplemeni čovjeka

Mladi su snaga i nada zajednice, mladi su iskra svjetlosti, mladi su istinska Bosna i Hercegovina. Rad i napor koji ulažu u cilju ličnog razvoja i sticanja različitih iskustava, pri tome doprinoseći kreiranju šarolikog i ugodnog danas, ključne su tačke uspjeha, ali isto tako komponente vrijedne pomena.

Razgovarala: Rabija Arifović

Fatima Halilović, djevojka čija pojava budi misao o posebnosti umjetnika i umjetnosti, i koja svojim stopama ostavlja trag kojima ponosno mogu hoditi novi naraštaji. Ova umjetnica rođena je 1997. godine u Tuzli. Svršenica je Behram-begove medrese u Tuzli, i veoma uspješna studentica Tehnološkog fakulteta u Tuzli. Osvajala je prva mjesta na literarnim natječajima, a njena poezija je uvrštena u nekoliko zajedničkih zbirki poezije književnih konkursa i festivala, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju. Također, Fatimina poezija, pisana dušom, je put do čitateljstva pronašla i na nekoliko web portala.

Poezija, od nekadašnje ‘mlade žene’ je postala ‘izborana starica’, ali zahvaljujući mladim pjesnicima, ponovo joj se daje nit života. Fatima je jedna od onih koji se bore za bitisanje poezije, Fatima je dokaz da su umjetnici i majstori koji se vješto igraju riječima, dok u nastanku pjesme sudjeluje njihovo srce i njihov um. Fatima je dokaz da koliko pjesnik piše poeziju, toliko i poezija piše njega. Njena djela su dokaz da skladno napisana pjesma u čovjeku može probuditi val najljepših emocija, potaknuti na razmišljanje, jer poezija je filozofija književnosti. Fatima nerijetko ulazi u svoju stvaralačku odaju, gdje je pero i hartija srdačno dočekaju.

U inspirativnom razgovoru je kazala: „Umjetnost i duhovnost su dvije potrebe urođene čovjeku. Čovjek koji zadovoljava te potrebe doseže divne duhovne visine i biva čovjekom u pravom smislu te riječi. Čovjek koji zanemaruje te potrebe degradira svoju ličnost i daje primat tjelesnom nad duhovnim. Književnost, kao i svaka umjetnost, ima za cilj da oplemeni čovjeka, da ga približi sebi, ljudima i svijetu. Književnost je, rekla bih, vrsta umjetnosti koja najvjerodostojnije i najbolje može ljudima prikazati neke događaje, pojave, ljudske osjećaje, neka historijska razdoblja itd. Kako trenutno čitam roman Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke / Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, na primjeru tog književnog djela obrazložit ću navod iz prethodne rečenice. Naslikani su portreti sultana Fatiha, naslikano je osvajanje Konstantinije, snimljeni su filmovi o tom osvajanju Konstantinije, kroz različite vrste umjetnosti je prikazan sultan Fatih i taj period historije u kojem je živio, ali su njegova ličnost i taj historijski period najuspješnije prikazani u književnosti, konkretno, kroz pomenuti roman. Pa ni sama historija nije mogla prikazati njegovu ličnost na način na koji je to uradila književnost. Jer historija obiluje brojkama, suhoparnim opisima događaja, i ne obuhvata, kao književnost, ljudski život u njegovoj punini. Historija ne zadire u ljudske osjećaje i nije joj bitan tamo neki proplanak na kojem se igrao, recimo, sultan Fatih kao dječak, osim ako se na tom proplanku nije odvijala neka važna bitka. U taj začudni i čarobni svijet književnosti ušla sam još u djetinjstvu. Kao čitateljka. A privukla me ta moć književnosti da sve ljepše i zanimljivije iskaže riječima, nego što to ljudi čine u svakodnevnom govoru. Čitanje sam zavoljela i zbog toga što je moj otac mnogo čitao i kući uvijek donosio knjige. Kako se djeca ugledaju na roditelje i u njima vide najveće uzore, tako sam i ja, povodeći se za očevim primjerom, zavoljela čitanje i knjige. Čitanje mijenja čovjekove percepcije, mišljenja, stavove, širi vidike, upoznaje čovjeka sa različitostima koje predstavljaju bogatstvo. Čitanje uči čovjeka da je pluralitet mišljenja bolji od jednoumlja.“

Svaka riječ koja poteče od ove mlade umjetnice, jasno ukazuje na to da ona svijet, a posebno umjetnost, posmatra kroz prizmu duše, dopuštajući da prije svega pisana riječ probudi val onog najljepšeg u njoj: „U knjigama me zadive određene riječi, konstrukcije nekih rečenica, ekspresivnost nekog izraza, nekog opisa, ili stihovi koji su čista poezija, i to divljenje ja osjetim tako snažno da mi se cijelim bićem, počev od duše, razlije neka posebna ljepota i radost. Ja to svoje stanje ograničavam na dva osjećaja: ljepotu i radost, zbog nedovoljnog umijeća da ga riječima pobliže opišem. A kažem ljepota, jer ljepota se javlja u različitim oblicima i svaki je čovjek na sebi svojstven način doživljava i poima. Ti osjećaji koji se jave u meni pri čitanju knjiga uvijek su ugodni, pa samim tim i lijepi. A što se tiče radosti, ako sam neku brigu imala, na primjer, ili ako sam nešto ružno čula ili vidjela, ili ako mi ništa do tog trena nije dušu dotaklo i pokrenulo mi emocije, ekspresivnost počitanog počinje da tinja u meni poput plamena koji osvjetljava do tad skrivene predjele moje duše, i istražujući te tek otkrivene svjetove u sebi radost nadvlada sve ono što je u suprotnosti s njom. Sve su vrste književnosti lijepe, ali poezija je možda najljepša. Poezija je poput najljepšeg djeteta koje brižna mati vodi za ruku i s ponosom drugima pokazuje. Poezija je poput tog djeteta kojem se svi dive, a ne nalaze riječi kojima bi iskazali njegovu ljepotu. Palestinski pjesnik Mahmoud Darwish rekao je jednom prilikom: „Još uvijek nisam u stanju da definiram poeziju, usprkos mojim pokušajima da je pišem više od četrdeset godina. Svaka nova iznimna pjesma zapravo je događaj koji dovodi do preinake našeg shvatanja poezije.“

Fatimine riječi zaista bude svijetle misli, tople emocije i potiču na djelovanje. Bosanskohercegovačka književnost će Fatiminim djelovanjem i Fatiminom unikatnošću, ali i djelovanjem brojnih mladih umjetnika, živjeti u najljepšim bojama i oblicima, a kroz vrijeme će svjedočiti kao trajno dobro.

Traganje

Autorica: Fatima Halilović

Odvojiti se od sebe,
Poteći
Različitim rijekama što vode
Jednom
Ušću Ljepote.

Poteći.
U kapi vode se pretočiti
I poteći.
Kamen oblikovati i biti
Strpljiv,
Treba vremena da se od grubog
Blago i nježno isteše.

Pretočiti se u
Kapi rose
I umiti bijele planinske krinove.
Biti upijen u bijele latice,
Sjediniti se s bjelinom,
Obaviti se laticama nevinosti.

Pretočiti se u
Uzrok osmijeha nekoh djeteta.
U snove se pretočiti
I pritajiti se u sjenama dječijih trepavica.

Pretočiti se u
Povjetarac
I zaplesti se u neke valovite vlasi.

Pretočiti se u
Zraku sunca
I raspršiti se
Na lijepom licu neke mlade žene.

Pretočiti se u
Svjetlo i boje.
Na plavom nebeskom platnu
Purpurnim kistom naslikati
Zalazak sunca
I nastaniti se u nekim očima
Što žude za ljepotom.

Pretočiti se u
Ćežnju zaljubljenih
Sagorjeti u čežnji
I u vihoru Aška odletjeti do
Voljenog;
Smiriti se.

Pretočiti se u
Arhetip svoje duše,
Vratiti se Prvobitnom,
Istinskom.
Očistiti se
Od naslaga prostora i vremena,
Od naslaga pojavnog.

Pogledom slijepim za slike
U predio Ljepote kročiti
I gledati…
(Ne prizivaj slike!)
Pretočiti se bićem u
Suštinu.

Vratiti se sebi.
Pretočiti se u
Riječi.
U pjesmi se opredmetiti.
Riječima ocrtati nove granice sebe.

(Granice od riječi kratkotrajan su privid,
Jer duša je čovjekova prostrana
I ne može se sabiti nikakvim granicama.)

Izriječiti iz pjesme.
Pretočiti se u osjećaj.
Nastaniti se u duši čitaoca.

Akos.ba