Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Faruk Šehić: Srebrenica, sveto mjesto i mjesto pomirenja

Faruk Šehić: Srebrenica, sveto mjesto i mjesto pomirenja

Srebrenica

Noću smo stigli u Srebrenicu iz Beograda. Noću grad izgleda kao i svaki drugi bosanski grad, zamotan pomrčinom, opkoljen brdima na kojima je iznova niklo drveće, jer je ono bliže gradskoj jezgri, tokom rata, bilo posječeno radi ogrjeva. Srebrenička brda nisu toliko visoka, ali imaju nagle obronke. Tek drugi dan boravka, kad sunce obasja prostor, brda će pokazati svoju ljepotu, izvjesnu blagost naglašenu pastelnim bojama lišća kalendarskog početka zime. Prva asocijacija na Srebrenicu je siva boja zgrada, ulica, prirode. Sivilo usporedivo sa bojom oblaka koji zaklanjaju sunce i smanjuju horizont. Takav sam osjećaj prema ovom gradu imao iznutra, pomiješan sa gorkim okusom ljudskog poraza. Tu sam bio nekoliko puta, ovaj put najduže, dovoljno da upoznam njegove ulice, kojima su 2004. vraćeni prijeratni nazivi. Silazio bih Učinom baščom, pa dalje kroz ulicu Reufa Selmanagića Crnog.

Ugasli dimnjaci

Kada je Ratko Mladić ušao u grad naredio je da se tabla sa ovim imenom odmah skine sa zida. Nazivi ulica su ispisani ćirilicom i latinicom na plavim metalnim tablama. Uvjerio sam se da je Srebrenica pust grad. Dok prolaziš pored nizova kuća, na koju god stranu pogledaš, vidiš ugasle dimnjake. Prozore u kojima ne stanuje svjetlost ni ljudska toplina. Srebrenica je pusta kao provincijski željeznički kolodvor. U njoj su kuće opipljive metafore usamljenosti. Jedini zvuk koji možeš čuti dok hodaš ovim ulicama jeste žubor potoka oko kojeg su se zbile kuće na strmim padinama brda.

Tako sam prvi dan posmatrao kuće, one su mi bile društvo u noćnim šetnjama. Na betonskim stepenicama bez ograde, koje vode u potkrovlje kuće kraj puta, neko je ostavio dvije dunje sa smežuranim lišćem. Srebrenica je zvijezda padalica, prolazi mi kroz glavu naziv poeme Melike Salihbeg Bosnawi. Ponegdje ugledaš svjetlo u prozoru, veš na štriku, mačku na haubi kako se grije u pozi Sfinge, sve što te može obradovati i pokazati da ovdje ima života, i da je on skriven u svakoj desetoj kući. Prije rata Srebrenica je bila jedna od najbogatijih opština u BiH, i imala je 36.666 stanovnika prema popisu iz 1991. Danas ima nešto više od pet hiljada stanovnika. Dosta manje nego što ih leži u Potočarima.

Sutradan smo posjetili Memorijalni centar u Potočarima. U ime grupe ratnih veterana iz Srbije i BiH vijenac žrtvama su položili Ljuban Volaš veteran VRS-a, Novica Petković veteran JNA iz Srbije, i Narcis Mišanović, veteran Armije BiH iz Sarajeva. Bio je to zaista poseban trenutak odavanja počasti i poštovanja žrtvama srebreničkog genocida. Uz nas su bile srebreničke majke koje su veteranima pričale svoje tragične životne priče. Naša kustosica Amra Begić, živopisno, iz pozicije svjedokinje, predočila nam je hronologiju srebreničkog horora. Opet se potvrđuje da onaj ko je na svojoj koži osjetio užas može najuvjerljivije i govoriti o njemu.

Procedura posjetiocima ostavlja mogućnost da sami, ili uz pomoć vodiča, obiđu ogroman prostor kojeg ispunjavaju bijeli nišani mezarluka. Onda sam, na puteljku, među mezarlucima, naišao na stariju ženu koja mi je počela pričati o svojoj ubijenoj djeci. Samo sam zapamtio rečenicu: “Djeca nisu gljive.”

U Potočarima su dvije temeljne boje: zelena od trave i bijela od mramora nišana. Ponegdje se vidi boja svježe zemlje u koju se ukopavaju nišani na krajevima humki. Radnici buše beton postavljen na polovima humke kako bi se u njega zacementirali nišani i na taj način onemogućilo naginjanje mramora, i potonuće u zemlju. Jedini kontrast su crveni listovi niskog drveta, a njihova nijansa je ona zalazećeg sunca. U Potočarima sam se krio iza fotoaparata. On ti omogućava da budeš nevidljiv i da imaš emotivnu barijeru. Objektiv je hvatao lica veterana dok pričaju sa srebreničkim majkama i dok slušaju Amru Begić. Oni teže ranjeni su sjedjeli na stolicama i njihova lica odslikavaju bol i saosjećanje prema ubijenim ljudima. Taj izraz lica se ne može odglumiti. Prostor je ovdje nadjačao mjerljivo vrijeme, koje se izgubilo u hiljadama mramornih nišana. Ovdje postoji samo vrijeme mrtvih, a ono je počelo 11. jula 1995.

Stakleni klikeri

U hangaru, gdje je bio smješten famozni holandski bataljon, gledali smo izložbu fotografija o hronologiji rata u Srebrenici. Predmeti pronađeni u masovnim grobnicama su izloženi u tamnim nišama. Vidio sam srebrenu tabakeru, dioptrijske naočale, i dva staklena klikera, koji su stajali na staklenoj plohi. Ispod fotografije i biografije je pisalo: “Dva klikera koja su pripadala Ismetu Hasanoviću, pronađena 1996. sa njegovim tijelom na površini masovne grobnice Kamenica, Bratunac.”

Treba li objašnjavati krhkost dječije igračke, svjetlost zarobljenu u geometrijskom tijelu, egzotični mikrosvijet u koji se nije moglo pobjeći prije trenutka strijeljanja na livadi, koja pulsira životom.

Ne vjerujem da ću ovdje sljedeći put imati osjećaj da sam stranac. Možda je baš Srebrenica taj grad odakle je moguće započeti proces istinskog pomirenja među ljudima u BiH. A možda je to moja tekstualna iluzija. Jedino znam da je ovaj grad postao dio moje svijesti. Smjestio se tamo gdje ga granate i vatra nikad neće moći dohvatiti.

Faruk Šehić

Biografiju bosanskohercegovačkog novinara i književnika možete pročitati ovdje.

Izvor: www.lupiga.com (2012)

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top