Dženaza, roditelji, društvo i još po nešto…
Gledam snimak dženaze, tri mladosti, pupoljka, koja tek što procvjetaše, uzrokom zamke u koju smo svi manje ili više upali, odoše sa ovog svijeta. Čitam i komentare, koji me ponukaše da napišem ovaj tekst.
Jedni osuđuju državu i sistem, drugi mladića koji je vozio, treći pak roditelje i poginulih i preživjelih. Jao, zašto baš u tu ranu dirate? Upravo sam uspavala dijete, i gledam ga suznih očiju, sa knedlom u grlu, i pokušavam zamisliti da me sutra, neko, pokuša okriviti za njegov životni put koji odabere, grešku koju napravi.
Mislim da nema većeg iskušenja za čovjeka, od smrti svoga djeteta. Čak i najveći , najbogatiji zločinitelji, bi dali sve stečeno na ovom svijetu, samo da spase svoju krv. Uporno i iznova, mi prst upiremo prema posljedicama. A šta je sa uzrokom ovih dešavanja u društvu?
Neko tamo, iza ekrana, tako daleko, a tako blizu, nam šalje poruku da je BMW odraz elegancije, da je brzina hrabrost, da su brendovi koje nosimo, odnosno moramo da nosimo, pokazatelji našeg ukusa i profinjenosti.
Tamo neko, zarad novca i uspješnog marketinga truje nas i našu djecu, a mi iz neizmjerne ljubavi, pokušavamo da im nadomjestimo sve sto nemaju, da im svaku potrebu ispunimo, kako se ne bi razlikovali od onih koji su vec robovi precizno isplaniranog marketinga. A sve činimo iz jednog tako dragocjenog i uzvisenog osjećanja – ljubavi. I ja, i vi, i svi.
Ko nam stvara potrebe koje nas u propast vode, i ko nam to diktira kako treba izgledati ljubav 21.stoljeća. To su isti oni koji čine da dvanaestogodišnja djevojčica izgleda poput one od 20 godina, čija je svaka slika na facebook-u popraćena plastičnim i neukusnim izrazom lica, čiju površinu većim dijelom zauzimaju precizno definisane usne, najboljom olovkom koju joj preporučuju „dive“ na koje se ugleda.
Tako danas, dečko od 20 i kusur godina, je uvjeren, da nije prihvaćen u društvu, da neće biti primjećen od voljene osobe, da nema izgrađen karakter, ukoliko ne vozi luksuzno auto, ne nosi brendiran sat, skup mobitel , ili ne nagazi 200 na sat.
Pitam se, postoji li još uvijek mlada osoba koja se dokazuje svojim znanjem a ne stvarima koje posjeduje. Još žalosnije, te stvari kojima se kite poput pauna, nisu zaradili oni, već njihovi roditelji. I evo, opet se vraćamo na uperen prst prema roditeljima. Ali kada bismo samo malo poradili na definiciji ljubavi 21.stoljeća, možda bi tu našli odgovor za sve ovo što nam se dešava.
Ako bismo razmislili o učinku i kratkotrajnosti koja „moderna ljubav“ donosi sa sobom, onda bismo uvidjeli, i ja, i vi, da to nije ljubav već pravi put šejtana i nažalost i nama plasira svoj luksuzni život. A mi kopiramo, jer želimo da zasijamo na pozornici. Barem jednom u životu, i makar nam to bio posljednji nastup.
Sedina Muhedin
akos.ba
