Džemat Stari Ilijaš: Hutba Ahmed Purdića o Kasimu ef. Mašiću

Ovih dana obilježavamo značajne datume iz naše novije historije, kao što obilježavamo i stradanje naših sugrađana u Luci, Bioči, Kaderićima, Srebrenici i drugim mjestima

Na svim tim obilježavanjima iz godine u godinu sve nas je manje i manje. Tako je, nažalost bilo i u ponedjeljak na tribini o našem sugrađaninu koji je, kao i veliki broj drugih Bošnjaka, poznatiji i priznatiji u drugim mjestima nego u svom rodnom mjestu.

Govorili smo o Kasim ef. Mašiću koji je rođen ovdje u Luci, ali je veći dio svog života proveo van rodnog mjesta, u Brezi i Travniku. Organizacijom te tribine mi smo pokazali da cijenimo lik i djelo Kasim ef., ali istovremeno i pokazali, da smo svjesni značaja prisjećanja znamenitih ličnosti, alima i pregalaca iz naše bliže i dalje historije.

Kao što bilo koje drvo ne može živjeti bez korjenja, tako isto ni narod ne može trajati i opstati ako ne proučava svoje korjene tj. historiju, jer kako se kaže, onaj ko zaboravi svoju historiju osuđen je da je ponovi. Zbog toga je prisjećanje na istaknute ličnosti važno, naročito za nas Bošnjake uzimajući u obzir sve golgote kroz koje smo prošli, a i dan danas prolazimo.

Govor o čestitim ljudima, hrabrim vjernicima, pobožnim učenjacima, je i vjerski imperativ. Čitajući Kur’an znamo da gotovo jedna trećina Kur’ana govori o ljudima, njihovim postupcima ali i sudbinama koje su posljedice njihovog djelovanja. Gotovo da nema stranice u Kur’anu a da se na njoj ne spominju prijašnji narodi.

Kur’an nam najčešće govori o Božijim poslanicima i njihovim narodima, ali isto tako u Kur’anu pronalazimo i kazivanja o, da tako kažemo “običnim ljudima”, ljudima koji nisu bili poslanici ali su se isticali svojim čvrstim vjerovanjem i čestitim postupcima. Nekada Kur’an spominje njihova imena, kao što su imena mudrog Lukmana, Zulkarnejna, a nekada čak ni imena im ne spominje ali navodi njihove neustrašive postupke i velika dobra djela. Takvo je kazivanje o čovjeku u suri Jasin, ili o čovjeku iz faraonova narod, o stanovnicima pećine isl.

Često se ne spominju imena učesnika, mjesto i vrijeme događanja jer oni nisu najvažniji, nego je najvažnija činjenica da je borba između sljedbenika istine i zablude trajna. Imena učesnika i mjesta događaja se mijenjaju, ali borba ostaje, stoga se i iskušenja ponavljaju. Svakom čovjeku su njegovi problemi najveći i oni ga okupiraju, te on misli da nikad niko nije imao slično iskušenje, ali nije tako, iskušenja je bilo i uvijek će ih biti. Kroz istinita kazivanja mi saznajemo da je bilo ljudi koji su slična iskušenja uspješno podnosili i čvrsto se postavljali pred njima, te to i nama daje snagu da ne pokleknemo pred našim iskušenjima nego da budemo uspravni i uporni.

Zašto u se Kur’anu tako često navode istinita kazivanja o dobrim ljudima i njihovim djelima. Odgovor na ovo pitanje pronalazimo u 120. ajetu sure Hud. Obraćajući se Muhammedu, a.s., Uzvišeni Allah mu kaže: “I sve ove vijesti koje ti o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo.”

Razmislimo o značenju ovog ajeta: Muhammedu a.s., koji je bio Božiji poslanik, imao najjači iman i kao takav bio potpuno predan Uzvišenom Allahu, navode se kazivanja o ranijim Božijim poslanicima i njihovima narodima, da bi mu se srce učvrtilo u vjerovanju, pa šta tek reći koliko je našim srcima potrebno kazivanja i podjsećanja na dobre ljude, njihova iskušenja i čvrste kao bedem njihove odgovore,  kako bi se i naša srca učvrstila u vjerovanju i podstaknula na dobro.

Osim toga kazivanje o prijašnjim narodima i ljudima je jedan pedagoški metod koji je vrlo prihvatljiv svakom čovjeku, svi mi volimo slušati o drugim ljudima, o junacima, upijamo te informacije i nesvejsno slijedimo glavne junake. Na toj osnovi počiva i filmska industrija, ali koja nudi svoje junake i priče a koje su često lažne i destruktivne.

Kroz isitinito kazivanje o čestitim ljudima mi treba da prikažemo istinske junake, naše borce za pravdu, slobodu i vjeru i da njih mi i naša djeca slijedimo i u njihove postupke se ugledamo. Ako uzmemo u obzir činjenicu da naša djeca o našim istinskim brocima i domoljubima u većini slučajeva ne mogu učiti u našim školama, postavlja se onda pitanje koga će oni uzimati za uzore i junake u svojim životima.

Prije smo imali usmenu tradiciju kroz koju smo mogli mlađim naraštajima prenijeti dio naše tradicije, a danas je i ona ugrožena jer sve manje međusobno komuiciramo, osim toga veliki dio našeg naroda je raseljen  unutar naše domovine i van nje te se slabije poznajemo i još teže je našoj djeci prenijeti našu tradiciju i upoznati je sa našim hrabrim i odvažnim sunarodnjacima, ali sve to nam treba biti samo podstrek da se trudimo i nalazimo nove metode i načine prezentovanja naše tradicije jer uvijek se može naći rješenje ako se traži.

Kroz isitnito kazivanje o našim čestitim precima mi spozanjemo i naš nivo uspješnosti i upornosti. Uporedimo naša djela sa njihovim pa ćemo spoznati gdje nam je mejsto u odnosu na njih. U tom kontesktu želim da vam prenesem samo dvije činjenice vezane za našeg rahmetli Kasima ef. Dolaskom u zatvor 1948. godine, bez imalo ustručavanja i bojazni, obavljao je propisane namaze. Pošto je to ubrzo zasmetalo nekima, zatvorskim činovnicima i zatvorenicima, pokušali su ga odvratiti od toga.

Njegova reakcija i odgovor bili su: “Čujte, ja glavu dam al’ namaza ne dam.” (njemu su zabranjivali obavljanje namaza ali ga je on ipak obavljao, nama danas niko ne zabranjuje pa koliko ga obavljamo). I druga činjenica koju želim spomenuti jeste da je, nepunih 25 godina, sve dok mu se zdravstveno stanje nije pogoršalo, postio savmi-Davud, post koji je praktikovao Davud, a.s, jedan dan je postio, a jedan mrsio. Kazivanjima o ovakavim ljudima mi jačamo ljubav prema njima i razvijamo osjećaj ponosa u nama.

O našim dobrim prethodnicima, borcima, alimima, književnicima treba da govorimo, pišemo, ali i filmove snimamo, kako bismo ih što bolje upoznali mi i naše mlađe generacije. Naravno, Kasim ef. Mašić nije jedini, mi s ponosom sjećamo i Hašima Spahića, Nedžada Ibrišimovića, Adema ef. Mašića i drugih.

Koliko je značajno prisjećati se života čestitih ljudi i njihovih postupaka možemo, također, vidjeti i iz izreke ashaba koji su govorili: “Mi smo poučavali svoju djecu biografijama čestitih ljudi (historiji) kao što smo ih poučavali Kur’anskim surama.”

Za kraj dozvolite mi da citiram jedno predanje od Enesa, r.a. za koje on kaže da mu se najviše obradovao, nakon primanja islama.

Ahmed prenosi od Enesa, r.a. da je Allahovom poslaniku doša neki čovjek i upitao ga: “Allahov Posaniče kada će biti Sudnji dan? Šta si pripremio za njeg”? – upita Poslanik. Nisam pripremio puno, osim da volim Allaha i Njegova Poslanika. Bit ćeš sa onim koga voliš. Enes kaže: Nakon primanja islama najviše smo se obradovali ovome. Obradovali smo se riječima Allahova Poslanika, “Doista ćeš biti sa onim koga voliš” jer ja volim Allahova Poslanika, Ebu Bekra, Omera I nadam se da ću biti sa njima, zbog moje ljubavi prema njima, iako nisam radio koliko i oni.”

Molimo Allaha da nam ojača ljubav prema Njemu, Njegovom Poslaniku, ashabima i našim dobrim prethodnicima. Da nam ta ljubav prema njima bude podstrek da više dobra, na ovom svijetu radimo, i da sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima u Džennetu budemo.

Izvor: dzematstariilijas.ba

Autor: MR. AHMED EF. PURDIĆ