Džamije – Božije kuće sigurnosti

Kroz našu bližu i dalju historiju, džamije su bile meta napada

Piše: Saudin Cokoja

“Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (Et-Tevbe, 18)
Ebu Derda, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao:“Džamija je kuća svakog bogobojaznog.“ (Ebu Nu’ajm). Ona je utočište onome ko traži spas, smiraj i utjehu. To su institucije i duhovni univerziteti u kojima je prisutna Allahova milost. Mjesta gdje se vjernici okupljaju da bi postigli Allahovo zadovoljstvo kroz različite oblike ibadeta. U džamijama se postiže najjača veza između Uzvišenog Boga i ljudi. Džamija je prostor za dogovor, druženje, jačanje građanskih i društvenih veza, odgajanja novih generacija, vjenčavanja bračnih parova, u njoj se radujemo i u njoj osjećamo najveću sigurnost.

Sve džamije, građene su i grade se po uzoru na prvu džamiju u islamu koju je sagradio Poslanik, s.a.v.s., dolaskom u mjesto Kuba kod Medine a koju je Allah Uzvišeni opisao riječima:“Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha.“ (Et-Tevbe, 108). Dakle, džamija kao Allahova kuća, treba da bude oaza sigurnosti, mira, jedinstva i bogobojaznosti. Svako onaj ko pokuša da naruši njenu svetost, smatra se nasilnikom.

“Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114)

Međutim, u naše vrijeme, krajem 20. i početkom 21. stoljeća, svetost džamija počela je polahko da se narušava. Džamije u evropskim gradovima, među kojima su i gradovi balkanskih država, veoma često, bivale su poprište verbalnih pa i fizičkih okršaja među vjernicima. Do ovakvih situacija, dolazilo je uglavnom zbog mezhebske netrpeljivosti kao i grubog nametanja drugačijeg poimanja određenih vjerskih propisa, prije svega razumijevanje sunneta. Narušavanje kućnog reda u džamijama, dolazilo je pretežno od mlađe populacije, koja je svoj dojučerašnji neislamski način života, zamijenila iznenadnim prakikovanjem vjere. Slična iskustva, ili bolje rečeno iskušenja, imali su i vjernici naše domovine, ali uz Allahovu pomoć, zatim uz mudrost i razumijevanje Islamske zajednice, veći problemi i podjele su izbjegnuti na vrijeme. Nažalost i pored svih zalaganja, malobrojna skupina, tvrdoglavih i osornih, kojima očito nije stalo do jedinstvenog džamijskog saffa, odvojili su se u improvizovane mesdžide po privatnim kućama i podrumima.

S druge strane, u arapskom svijetu, te u jednom djelu azijskog i afričkog kontinenta, gdje već duži niz godina bijesne međumuslimanski sukobi, muslimani i ostali civili tih područja, izgubili su sigurnost i boje se za svoje živote u kućama, školama, na pijacama i drugim javnim mjestima. Međumuslimanski razdor, doveo je do te mjere, da su čak i dženaze postale mete terorističkih akata.

Ekstremističke i militantne skupine, koje svoja učenja pripisuju islamu, nakon navodnih neprijatelja, Amerikanca i Židova, sva rasploživa oružja, uperili su u muslimane ne birajući pritom način i sredstvo. Osim što su odavno ohalali krv svakog vjernika neistomišljenika, mete njihovh luđačkih napada u zadnje vrijeme, postale su i Allahove kuće, džamije. Osim radikalnih skupina, džamije su meta i pojedinih državnih (režimskih) snaga, koje su raketiranjem uništile i oštetile veliki broj džamija, posebno u Siriji. U zadnjih nekoliko mjeseci, svjedoci smo krvavih napada na vjernike u džamijama i to za vrijeme namaza, na području Jemena, Saudijske Arabije, Pakistana, Iraka, Somalije i Kuvajta.

Smatrati se Božijim ratnikom koji se bori da Njegova riječ bude gornja a zatim se raznijeti u Allahovoj kući za vrijeme džuma namaza kako bi ubio što više ljudi, djece, žena i staraca, takvo stanje govori nam nekoliko činjenica.

Prva: Neprijatelji islama, skriveni i otvoreni, podmukli i javni, kad su god htjeli da zadaju najbolniji udarac muslimanima, kako bi pokazali svoju silu i uobraženost, radili su to u džamijama i to uglavnom za vrijeme namaza, kao što to rade i danas. Nekoliko primjera iz naše historije svjedoći nam takvom stanju. Sjetimo se samo ubistva drugog pravednog halife, Omer ibn Hattaba, r.a. Ubijen je u džamiji, za vrijeme sabah namaza a od strane ubačenog neprijatelja, Ebu Lu’leta iz Perzije. Isto tako je zvaršio i četvrti pravedni halifa, Ali ibn Ebi Talib, r.a., kada na putu prema džamiji, kako bi obavio sabah namaz, biva ubijen od strane haridžije Abdurrahmana ibn Muldžema. Također, sjetimo se, kako je završio časni ashab Abdullah ibn Zubejr, r.a. Dok je sa svojom vojskom bio u Haremu Ka’be, Hadždžadž ibn Jusuf, namjesnik emevijskog halife Abdulmelik ibn Mervana, krvnički je svim raspoloživim sredstvima gađao Ka’bu i okolni prostor, ciljajući na taj način, da oskrnavi dvije svetosti: ljudski život koji je časniji od Ka’be i samu Ka’bu, koja je tom prilikom i oštečena. Zatim, sjetimo se velike fitne Džuhejmana el-Utejbija, koji je oružanom pobunom okupirao Časni Bejtullah, proglasio se Mehdijem, te svojim djelovanjem prouzrokovao sknavljanje (oštečenje) Ka’be ui ubijanje vjernika.

Druga činjenica koja se sama po sebi nameče, jeste čisto sektaško djelovanje protiv muslimana, djelovanje koje je kroz historiju islama, nanijelo muslimanima toliko žrtava, boli i patnje. U ovom slučaju, radi se o haridžijama i njihovm fenomenu shvatanja vjernika, vjerskih propisa među kojima je i odnos prema džamiji. Olako proglašavnje muslimana nevjernicima, jednostavno im daje za pravo da iste te „nevjernike“ ili kako ih oni zovu, murtede, ubijaju gdje god stignu. Međutim, ubijanje muslimana za vrijeme namaza u džamijama, zaista samo govori koliko su ti ljudi primitivni kad je u pitanju razumijevanje ove uzvišene vjere. Nije ih bez razloga Poslanik, a.s., opisao sljedećim riječima:“ “Pojaviće se u zadnjem vremenu ljudi, mladi a glupi, govoriće jezikom najboljih stvorenja, učiće Kur’an ali on neće prelaziti njihove vratove, izlaziće iz vjere kao što strijela izlazi iz luka. Ubijajte ih gdje god ih sretnete, onaj koji ih bude ubijao imaće nagradu za to na Sudnjem danu.” (Buharija) Mislim da je ovaj časni hadis dovoljan da se shvati o kakvoj skupini se ustvari radi.

Na kraju, svi znamo koliki je grijeh ubiti namjerno vjernika, koliki je grijeh oskrnaviti Božiju kuću, zato pozivamo islamsku ulemu i intelektualce, da svim snagama i znanjem, stanu na put nemani zvana haridžijski terorizam. Poslanik, s.a.v.s., nas je jasno u svojim hadisima poudučio da smo im se dužni suprostaviti.

Forum Centar za dijalog – vesatijja

Preporoda, 15. juli 2015 god. str. 35.

Akos.ba