Dr. Norman Cousins: Naučnik koji je dokazao da misli mogu izliječiti tijelo!
Da li ste ikada čuli za ime Normana Cousinsa? On je bio američki politički novinar, pisac, profesor i borac za svjetski mir. Rođen je u New Jerseyu 1915., a preminuo u Los Angelesu 1990. godine. Bio je urednik jednoga od vodećih američkih časopisa “The Saturday Review” i profesor na UCLA School of Medicine.
Poznat je po tome što je medicinsku javnost upoznao s novim konceptom liječenja bolesti – putem optimizma. Njegovo lično iskustvo s iscijeljenjem pomoću misli počelo je kada je imao tek deset godina.
Tada je proveo šest mjeseci u sanatoriju za liječenje tuberkuloze. Prepušteni sami sebi, on i neki drugi pacijenti pronašli su način kako da pozitivnim stavovima utječu na svoje ozdravljenje.
Cousins o tome piše: “Najzanimljivije je bilo da su se pacijenti podijelili u dvije grupe: one koji su bili sigurni da će pobijediti bolest i vratiti se normalnom načinu života i one koji su se rezignirano pomirili s činjenicom da će dugo bolovati i da će njihova bolest možda završiti fatalno. Mi koji smo imali optimističan stav uskoro smo se sprijateljili, bavili se različitim kreativnim aktivnostima i vrlo malo kontaktirali s pacijentima koji su se predali bolesti. Kada bi u bolnicu dolazili novi pacijenti, činili smo sve ne bismo li ih pridobili na našu stranu.
Bio sam impresioniran činjenicom da su dječaci iz moje skupine imali veći procenat ozdravljenja i otpuštanja iz bolnice. Čak i u dobi od deset godina bio sam filozofski orijentiran; postao sam svjestan koju moć u procesu ozdravljenja ima um. Sve što sam tada naučio o nadi imalo je važnu ulogu u mojem kasnijem ozdravljenju i osjećajima o dragocjenosti života koji me od tada prate.“
Spoznajama koje su proizašle iz njegovih istraživanja počeo se dovoditi u pitanje klasičan koncept bolesti prema kojemu pacijent dolazi liječniku, potpuno pasivno mu se prepušta i očekuje izlječenje. Njegova uloga svedena je na minimum. Organ koji je bolestan promatra se izolirano i pokušava izliječiti. Dakako, taj organ ne postoji sam za sebe nego je dio integriranoga sistema koji uključuje i um i tijelo. Pri liječenju treba imati na umu čitav sistem, a ne samo bolesni organ. Takav pristup liječenju nije moguće ostvariti bez pacijentove saradnje.
Valja istaći i opasnost koju u klasičnom modelu bolesti uzrokuje postavljanje dijagnoze. Kada dođemo liječniku zbog neke poteškoće, ona dobija ime ili dijagnozu. Čuvši dijagnozu pacijenti obično znaju koji su sve simptomi te bolesti i što se eventualno može očekivati. Na taj način dijagnoza može djelovati kao “proročanstvo koje se samo ispunjava”. Ako su očekivanja razmjerno pozitivna onda i pacijenti više surađuju s liječnikom i tako povećavaju svoje šanse za ozdravljenjem. Ako je dijagnoza negativna pacijent može “odustati”, ne držati se liječnikovih savjeta i time smanjiti vjerojatnoću ozdravljenja. Osim toga, čini se da pozitivna očekivanja mogu potaknuti procese u našemu organizmu koji će olakšati liječenje.
Istraživanja, a i iskustva mnogih liječnika, pokazuju da pozitivna očekivanja imaju značajnu ulogu u ozdravljenju pacijenta. Stoga je od izuzetne važnosti pacijentova saradnja u procesu liječenja. Vjeruje li pacijent zaista da će mu liječenje pomoći, tada je liječenje mnogo djelotvornije.
Istraživanje koje je proveo dr. Carl Simonton jedno je od mnogih koje potvrđuje navedene pretpostavke. Pet članova liječničkoga tima procjenjivalo je 18 mjeseci pacijente s obzirom na njihov stav prema liječenju, kao i reakcije na liječenje. Rezultati su bili nedvosmisleni: na liječenje su bolje reagirali pacijenti s pozitivnim stavom. Samo dva pacijenta s negativnim stavom dobro su reagirala na liječenje.
Za Akos.ba piše: Nedim Botić
