Dr. Jusuf el-Karadavi: Pokuđenost hamajlija makar bile i iz Kur’ana (II dio)

Pokuđenost hamajlija makar bile i iz Kur’ana

Prenosi se da je Ibrahim en-Neha’i rekao: „Smatrali su pokuđenim nošenje bilo kakvih hamajlija, bilo da su iz Kur’ana ili ne.“[1]

Ibrahim en-Neha’i je jedan od velikih učenjaka fikha, iz generacije je tabi’ina i umro je 96., godine po Hidžri.

Kada je kazao smatrali su pod time je mislio na ashabe, pogotovo na Ibn Mes’uda, velikog ashaba iz kufanske škole. Poput njega su i Alkame, El-Esved, Mesruk, Ebu Vail, El-Haris b. Suvejd, Ubejde es-Selmani, Er-Rebi’ b. Husejm i drugi. Svi su oni od tabi’ina, i kada je En-Neha’i kazao smatrali su mislio je na sve njih.

Ovo je stav Ibn Mes’uda i onih koji ga slijede, da je svaka hamajlija, bilo da je iz Kur’ana ili ne, zabranjena.

Oni koji smatraju dozvoljenim hamajlije koje su iz Kur’ana

Ima i onih koji smatraju da je dozvoljeno koristiti hamajlije koje su iz Kur’ana ili je u njima zikr, spominjanje Uzvišenog Allaha. Prenosi se da je Abdullah b. Amr smatrao da u tome nema nikakve zapreke.

Omer b. Šuajb prenosi od svog oca, on od svoga (Abdullaha b. Amra) da je kazao: „Allahov Poslanik, s.a.vs.., nas je podučavao riječima koje ćemo izgovoriti prije spavanja: ‘Bismillahi euzu bi kelimatillahi-t-tamme min gadabihi, ve ‘ikabihi ve šerri ibadihi ve min hemezati-š-šejatin ve en jahdurun-S imenom Allaha, tražim zaštitu Allahovim savršenim riječima od Njegove srdžbe, kazne, od zla Njegovih robova, od šejtanskog došaptavanja i njihovog prisustva.“ Abdullah je ovim riječima podučavao svoju djecu koja su mogla pamtiti, a onu koja su još bila mala te nisu mogla zapamtiti ove riječi, njima bi ih napisao i okačio oko vrata.[2]

U Fethu-l-Medžidu stoji da je ovo stav koji se prenosi od Aiše, također ovakvog stava je i Ebu Dža’fer el-Bakir, kao i imam Ahmed po jednom mišljenju. Oni hadis koji govori o zabrani hamajlija tumače da se odnosi na one hamajlije i talismane koji u sebi sadrže širk.[3]

Hafiz Ibn Hadžer je kazao, komentarišući već spomenuti hadis o ogrlicama koje se od kostrijeti kače devama: „Sve ovo se odnosi na kačenje hamajlija i talismana koje nisu od Kur’ana. Ono u čemu se nalazi spominjanje Allaha, onda to nije zabranjeno. Ono se koristi radi berićeta i zaštite Allahovim imenom i njegovim spominjanjem.“[4]

Kakav stav treba zauzeti vjernik o ovome

Obzirom da su se učenjaci selefa razišli o ovom pitanju, musliman treba prihvatiti ono mišljenje pri kojem će se njegovo srce smiriti iako ja dajem prednost stavu koji zastupaju Ibn Mes’ud i njegovi sljedbenici koji smatraju zabranjenim korištenje svih vrsta hamajlija.

Odabir ovog stava temeljim na sljedećem:

Prvo: opća zabrana hamajlija, jer ne postoje tekstovi koji prave razlike između jedne i druge vrste, niti postoji neki tekst koji posebno govori o nekoj vrsti;

Drugo: preventivno, kako se ne bi ušlo u ono što je sigurno zabranjeno

Treće: ukoliko čovjek okači na sebe hamajliju koja sadrži kur’anske ajete, neminovno će se dogoditi da je ponizi ili zanemari prilikom ulaska u toalet radi obavljanja nužde, u trenucima nečistoće i slično.[5]

Četvrto: Kur’an je objavljen da bude uputa i životni put, a ne da se uzima kao hamajlija i talisman.

U kontekstu svega ovoga treba istaći da se musliman ne treba strogo odnositi prema hamajlijama koje su od Kur’ana i u kojima je spominjanje Uzvišenog Allaha, niti ih treba kidati, jer je poznato da u stvarima u kojima postoji razilaženje u idžtihadu ne treba postupati pristrasno i strogo, odbacujući defakoto stav druge strane iako je očigledno da su Ibn Mes’ud i njegovi sljedbenici odbacivali sve vrste hamajlija. Pravo muslimana je, koji slijedi i vjeruje u određeni stav, da iznese dokaze istinitosti onoga što tvrdi, pojasni greške druge strane, ali sve to blago i mudro, bez omalovažavanja ili vrijeđanja drugih

Na osnovu ovoga je i imam Hasan el-Benna kazao: „Svaku vrstu hamajlija smatramo zabranjenom i pozivamo u borbu protiv njih, izuzev onoga što su kur’anski ajeti i vjerodostojno prenešeni zikrovi i dove.“

Imam Muhammed b. Abdulvehhab u svojoj poznatoj knjizi Tevhid, komentarišući hadis: „Bajanja, talismani i tavla su širk“, kaže: „Talismani su sve one stvari koje se kače na dijete zbog uroka, ali ako se radi o kur’anskim ajetima, neki učenjaci selefa su to dozvolili, a neki nisu, smatrajući i to zabranjenim, među kojima je i Ibn Mes’ud, r.a.“[6]

[1]  Pogledaj Fethu-l-medžid šerhu Kitabi-t-tevhid, autora šejha Abdurrahmana b. Hasana Alu Šejha, recenzija Muhammed Hamid el-Fikki, sedmo izdanje, štamparija Sunnetu-l-Muhammedije, Kairo.

[2]  Bilježi ga Ahmed u Musnedu Abdullaha b. Amra, hadis br.6691 i Tirmizi u Poglavlju o dovama, kazavši da je hasen-garib.

[3]  Fethu-l-Medžid, str.127-128.

[4]  Fethu-l-Bari,132/6.

[5]  Pogledaj Fethu-l-Medžid, str. 127-128.

[6]  Fethu-l-Medžid, str. 126-127.

islambosna.ba