Greške koje pravimo: ‘Šta drugi mogu uraditi za mene?’ i ‘Ja hoću instant islam’

Mitologija, snovi, bajanja i slične pojave vrlo često su neodvojivi dio folklora pojedinih naroda. Bili su neodvojivi dio vjerovanja i predislamskih Bošnjaka, ali su se dijelom zadržali i nakon prihvatanja islama. Nažalost, mnoga od tih uvjerenja utjecala su i na oblikovanje našeg islamskog identiteta. Na pragu smo mjeseca ramazana, izašli iz mjeseca redžeba i zakoračili u mjesec ša’ban. To je vrijeme brojnih ‘čestitih’ ili ‘dobrih’ noći kroz čije obilježavanje se, vrlo često, može oslikati naš odnos prema islamu.

Taj odnos ćemo pokušati oslikati kroz dvije pojave, veoma česte u našem shvatanju i pominju islama: prva je ‘Šta drugi mogu uraditi za mene’, a druga je ‘Ja hoću instant islam’.

Šta drugi mogu uraditi za mene?

Veoma česta pojava u našem razumijevanju islama. Nerijetka je pojava traganja za nenama koje klanjaju istiharu ili određene namaze za ispunjenje nekih naših želja i potreba. Islam je vjera koja nema svećenstva, islam je vjera u kojoj nema posredništva između čovjeka i Allaha. Islam je daleko od toga da tragamo za pobožnim staricama, koje će nam, eto, klanjati neki namaz i kazati nam ko nam je obio kuću, gdje nam se nalazi ukradeno zlato, kojeg spola će nam biti dijete koje iščekujemo. Svrha istihare nije ta! Svrha istihare jeste da kod čovjeka preovlada osjećaj potpune potčinjenosti Uzvišenom Allahu, potpune predanosti Njegovoj odredbi i potpuno zadovoljstvom onim što Uzvišeni Allah, koji poznaje javno i tajno, dobro i zlo, odabere za nas.

Mi smo navikli kupovati sve što nam treba, pa tako želimo kupiti i vjeru, kupiti Džennet našim roditeljima naručenom i plaćenom hatmom i Jasinima. Suština našeg odnosa prema roditeljima i dove za roditelje jeste da iskreno, iz dubine duše sjetimo se naših umrlih, a ne da bahato pokažemo da naši roditelji zaslužuju da im se naruči hatma.

To je problem našeg mentaliteta, naše želje da važne poslove za nas obavi neko drugi, a ne mi. Da mi budemo tu, kao nijemi posmatrači, ne uključivši se u svoj život. Da najvažnije stvari, a to je vjera i odnos prema Bogu prepustimo nekom drugom, koji će za određenu materijalnu dobit biti naš ‘zastupnik’ kod Uzvišenog Allaha, zaboravljajući, pritom, da Uzvišeni Allah prima samo ono zastupništvo koje je dozvolio. Uzvišeni Allah od tebe, čovječe, traži da spustiš svoje čelo na tlo, da Ga zamoliš za izlaz, da Njemu Uzvišenom povjeriš svoju brigu, a ne gatarama i staricama koje ni sebi dobra ne mogu donijeti. Uzvišeni Allah želi u tvome srcu vidjeti potpunu predanost, potpuno posvećenost i potpunu poniznost pred Njim. Želi vidjeti tvoje suze na sedždi, želi čuti tvoje riječi kada Ga dozivaš u tami noći, u zadnjoj trećini. Zato, nemoj tragati za onim ko će obaviti tvoju ulogu, već tragaj za ljepotom osamljivanja sa Allahom, za rijetkim trenucima kada dunjaluk ostaviš iza svojih leđa i sve svoje probleme, sve svoje želje izneseš pred Allaha. Neka tvoja parola ne bude ‘šta drugi mogu uraditi za mene’ nego ‘šta ja mogu uraditi za sebe, za svoju vjeru, za svoj dunjaluk i svoj Ahiret’, i samo tako ćeš pronaći sreću koju ti je Allah obećao, a Poslanik u vjeri islamu donio.

Drugi, čest moto našeg islama jeste ‘Ja hoću instant islam’. Naviknuti na instant hranu i pića, na gotove ili polugotove proizvode koje ćemo na brzine, u nedostatku vremena da se istinski posvetimo njihovoj pripremi, pojesti ili popiti, vrlo često to isto očekujemo od islama. Nerijetko možemo čuti, a u najezdi i nekih drugorazrednih portala, sa prefiksom islamski, i pročitati naslove tipa ‘Ova dova otklanja sve vaše nedaće’, ‘Ova dova liječi od svih bolesti’, ‘Ko prouči ovu dovu riješio je sve svoje probleme’, ‘Ko probdije ovu noć, zaradio je Džennet’ i slično. Tada vidimo najezdu onih koji u svom vremenskom budžeti skoro da nemaju mjesta za islam kako žele iskoristiti pomenute riječi ili pomenutu noć, uvjereni da su time zadovoljili sve svoje potrebe za vjerom. Često zaboravljamo da je vjera kontinuiran proces, da vjera zahtjeva kontinuiran i trajan odnos i vezu sa Uzvišenim Allahom. Vjera nije samo par zikrova koje, često nesvjesno, izgovorimo. Vjera apsolutno nije par izmišljenih nafila-namaza koji nas zamaraju brojanjem određenog broja sura koje trebamo proučiti, pa tako namaz pretvorimo u jednačinu sa dvije nepoznate. Umjesto da u svome namazu pokušamo doživjeti vrhunac duhovnog uzdizanja, mi moramo brojati koliko puta smo proučili ‘Kulhuvallahu ehad’ ili neku drugu suru.

I na kraju, naš odnos prema islamu trebamo postaviti na temelje na koje nas je i Allahov Poslanik usmjerio, da nam islam bude odmor, relaksacija od svakodnevnih briga, problema i nedaća. Tek onda kada nam islam i namaz budu radost naših očiju, odmor za naše duše, osjetit ćemo pravu ljepotu islama. Sve do tada, živjet ćemo islam samo u rijetkim trenucima tokom godine i tragati za svakim onim koji može nešto uraditi umjesto nas.

IslamBosna.ba