Doktorirao Muharem Adilović: Programi prevencije devijantnog ponašanja mladih nisu učinkoviti
Dr. Muharem Adilović je rođen 20. juna 1972. godine u Travniku. Magistrirao je na Odsjeku za socijalni rad Fakulteta političkih nauka u Sarajevu 2010. godine. 12. jula 2013. godine na istom fakultetu je uspješno odbranio doktorsku disertaciju pod naslovom „Programi prevencije devijantnog ponašanja djece i mladih u lokalnoj zajednici (studija slučaja Zeničko-dobojskog kantona)“ i stekao zvanje doktora nauka socijalnog rada. Autor je više naučnih radova, učesnik naučnih konferencija međunarodnog karaktera, koautor jedne knjige, prevodilac je dvije knjige i mnogih radova sa arapskog jezika. Zaposlen je na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerzitet u Zenici.
Odbrana doktorske disertacije je povod za kratki razgovor sa novim doktorom nauka.
Možete li nam ukratko pojasniti sadržaj vaše doktorske disertacije koju ste nedavno uspješno odbranili?
Moja doktorska disertacija se odnosi na analizu programa prevencije koji su realizovani u lokalnoj zajednici s ciljem otkrivanja uzroka slabe efektivnosti programa. Naime, često smo u prilici da slušamo kako se nedovoljno radi na preveniranju devijantnih oblika ponašanja, kako je brojnost devijantnih pojava u konstantnom porastu, te kako postojeći napori na preveniranju i smanjenju ovih pojava nisu dovoljno efektivni. Doktorska disertacija je pokušaj da se na naučno relevantan način ponudi objašnjenje uzroka slabe efektivnosti programa prevencije koji se realiziraju u našim sredinama, lokalnim zajednicama. Tvrdim da smo velikim dijelom i uspjeli razotkriti osnovne uzroke izostanka značajnijih rezultata realizovanih programa i nalaze potkrijepiti empirijskim pokazateljima. Također, u radu smo ponudili referentan okvir za uspostavu prevencijskih programa koji su potencijalno uspješni, zasnovan na relevantnim teorijskim saznanjima ali i pozitivnim iskustvima iz prakse iz cijeloga svijeta. Pored toga analizirali smo i postojeće ključne dokumente kojima se u BiH uređuje organizacija i realizacija prevencijskih aktivnosti i ukazali na njihove osnovne nedostatke. Naravno, prezentirali smo mogućnosti aplikacije osnovnih zaključaka našeg rada.
Prevencija devijantnih oblika ponašanja jeste izuzetno značajna aktivnost. Koliko se kod nas uopšte poklanja pažnje prevenciji?
Nažalost jako malo se poklanja iskrene pažnje prevenciji općenito, a kada je u pitanju prevencija devijantnih oblika ponašanja mladih, posebno. Razlog takvom stanju nalazimo u nedovoljnom poklanjanju pažnje ovim aktivnostima od strane državnih organa, odnosno, ključnih osoba u lokalnoj zajednici koji trebaju biti glavni nosioci prevencijskih aktivnosti. Također, jako malo se radi na promociji prevencije kao znanosti i prevencijskih aktivnosti, ali i zdravih stilova života. U nagomilanim društveno-političkim problemima na prevenciju se gleda kao na nešto što je od marginalnog značaja, nešto za što se nema vremena… Istina je upravo suprotna. U teškim društvenim situacijama prevencijske aktivnosti dolaze do značaja, a potreba za prevencijskim programima naglo raste. Ovakva društvena stanja, u kakvom se nalazi naše društvo, su iznimno pogodne situacije za razvoj raznih oblika devijantnih ponašanja djece i mladih, ali i starijih osoba. Na tu ogromnu potrebu za afirmacijom prvencijskih djelovanja ukazali smo i našom doktorskom disertacijom.
Spomenuli ste da ste se bavili uzrocima slabe efektivnosti prevencijskih programa. Zbog čega su oni taki neuspješni?
Osnovni razlog jeste u nenaučnom pristupu organizaciji prevencijskih aktivnosti. Devijantnost je fenomen izuzetno složene etiološke i etimologoške strukture. Prevencijske aktivnosti trebaju biti utemeljene na relevantnim teorijskim saznanjima o uzrocima i razvoju devijantnih obrazaca ponašanja te fokus svog interesovanja usmjeriti ka onim segmentima koji će spriječiti, ili makar odgoditi, pojavu devijantnih oblika ponašanja. Pored toga, neophodno je da programske aktivnosti budu adekvatne izazovu kojeg tretiraju. Prije svega da se utemelje na epidemiološkim pokazateljima koji nam priskrbljuju preciznu deskripciju problema, njegovu raširenost, agresivnost i rizični utjecaj na opću populaciju. Svaki program treba biti u stanju, ekstenzitetom i intenzitetom svojih aktivnosti, adekvatno odgovoriti tretiranom problemu. Dakle, za uspješnost prevencijskih programa neophodno je koristiti naučna saznanja o tretiranom problemu a organizaciju i realizaciju prevencijskih aktivnosti povjeriti stručnim osobama. Nažalost, to nije praksa u našem društvo te je izostanak očekivanih rezultata sasvim logičan rezultat.
Koji su osnovni koraci koji bi trebali da rezultiraju značajnijim razvojem prevencije kod nas?
Prije svega uspostava prevencijske strukture, mreže koja će biti inkorporirana u sve nivoe vlasti u državi. Na svim nivoima trebamo imati posebne organe koji će se baviti organizacijom prevencije i koordiniranjem prevencijskih aktivnosti. Obzirom da kod nas sve funkcionira na principu političkog konsenzusa, smatram da ni to ne bi trebala biti prepreka uspostavi jasne prevencijske strukture. Posljedice devijantnih oblika ponašanja pogađaju cijelo društvo bez obzira na nacionalnu ili bilo koju drugu specifičnost. U interesu svih nas jeste da se odlučnije suprostavimo ovim negativnim pojavama. Također, prevencijske aktivnosti ne mogu imati značajne rezultate ako nisu podržana od strane građana koji moraju uzeti aktivnije učešće u realizaciji prevencijskih napora. U tu svrhu je neophodno informirati i educirati građanstvo kako bi se obezbjedila njihova podrška u ovim procesima. To podrazumijeva neuporedivo veću zastupljenost prevencije u medijima s ciljem mobilizacije cijele društvene zajednice na ulaganje u zdravu okolinu, zdrav ambijent za život svih građana a posebno njegovih mladih članova. Dakle, dobra organizacija od strane države i aktivna uloga svakog pojedinca na promociji dobra, je recept koji, uz Božiju pomoć, obećava uspjeh.
Koliko vaša doktorska disertacija može pomoći u organizaciji aktivnosti koje ste spomenuli?
Spomenuo sam da je u radu prezentiran model koji bi trebao poslužiti kao osnova za organizaciju prevencijskih aktivnosti. Međutim, osnovni cilj svog rada vidim u promociji prevencijske znanosti i njene dobrobiti za društvenu zajednicu s ciljem jačanja senzibiliteta odgovornih osoba u zajednici, ali i svakog građanina, za prevencijske aktivnosti. Savremena i razvijena društva ulažu u prevenciju, a nerazvijene zajednice se bave posljedicama. Moji napori su s ciljem da, u ovom segmentu, budemo ukorak sa razvijenim društvima. Ubjeđen sam da imamo potencijala za takve rezultate.
Razgovarao:
mr. Muamer Neimarlija
preporod.com
