Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Dijete nije “mali čovjek” – njemu su potrebni i ljubav i disciplina

Dijete nije “mali čovjek” – njemu su potrebni i ljubav i disciplina

ljubav-disciplina-dijete

Napredak medicine donosi nekima život sa jednim roditeljem, što sigurno ostavlja posljedice na mališane, podsjeća profesor dječje psihijatrije na atinskom univerzitetu.

INTERVJU: DR DIMITRIS ANAGNOSTOPULOS, PREDSJEDNIK EVROPSKE ASOCIJACIJE ZA DJEČJU I ADOLESCENTNU PSIHIJATRIJU

Danas svako može da ima djete i za to mu ne treba ni brak ni partner. Svako može biti roditelj i bez porodice. Iako su to ogromne promjene, koje veoma teško mogu da prihvate i odrasli ljudi, od djece očekujemo da se brzo i lako adaptiraju na novu porodičnu realnost, kaže dr Dimitris Anagnostopulos, profesor dječje psihijatrije na atinskom univerzitetu i izabrani predsjednik Evropske asocijacije za dječju i adolescentnu psihijatriju (ESCAP). Profesor Anagnostopulos nedavno je boravio u Beogradu, gde je rukovodio sastankom borda ESCAP-a, a u razgovoru za „Politiku” govori o izazovima savremenog roditeljstva i porastu psihičkih problema u populaciji djece i adolescenata.

Nikada nije bilo više knjiga o popularnoj psihologiji, a ni veće dileme za roditelje kako bi trebalo da odgajaju djecu. Mnogi su u nedoumici da li da ih fizički disciplinuju i ponašaju se prema njima onako kako su njih roditelji gajili ili bi djete trebalo da vaspitavaju u liberalnom duhu, piše Politika.

Nije riječ o „tehnici” vaspitanja, već o vrijednostima u koje roditelji vjeruju. Granice se mogu postaviti i bez korištenja fizičke discipline, ali važi i obrnuto. Možemo biti potpuno nesposobni da postavimo granice i pravila, iako surovo kažnjavamo djete. Ono čemu učimo djete mora biti naša vrijednost. Mislim da je problem u tome što se prema djeci ponašamo kao da su odrasli – dozvoljavamo im da odlaze na spavanje u ponoć, da gledaju televizijski program namjenjen odraslima i koriste pametne telefone i tablete sa dvije ili tri godine. Djete nije mali čovek, njemu su potrebni i ljubav i disciplina.

Često roditelji sedmogodišnjaka kažu da ne znaju šta da rade sa mališanom. Ako roditelji tinejdžera kažu da su iscrpli sve vaspitne metode, da li je normalno da su oni postali nemoćni pred tako malim djetetom?

Naravno da to nije normalno. Ali, moramo imati na umu da su roditelji bili vaspitavani na jedan način, a danas su u trendu drugi vaspitni obrasci. Nema univerzalnog recepta za vaspitanje, a jedini način da shvatite koji recept važi za vaše djete jeste da provodite vrijeme sa njim. Ali, da bismo bili dobri roditelji moramo biti dobri ljudi. Pogledajte kako se ponašamo prema izbjeglicama i imigrantima. Oni su ogledalo naše humanosti. Umjesto solidarnosti i prihvatanja, mi se često ponašamo agresivno, kao da su oni pripadnici niže vrste. I onda se čudimo na koga su nam djeca agresivna.

Koji su glavni uzroci dječje agresije? Stiče se utisak da su djeca i tinejdžeri mnogo agresivniji nego što su bili.

Poznato je da nedostatak oca kod dječaka uzrokuje agresivno ponašanje, a kod djevojčica – promiskuitetno. Ako imamo na umu da sve veći broj djece odrasta u samohranim porodicama i bez muškog modela, ne treba da čudi da što je nasilničko ponašanje u porastu. U pozadini agresije često je maskirana depresija, a ta depresija može da se dijagnostikuje i kroz samopovređivanje i pokušaj suicida, zloupotrebu droga i alkohola. Činjenica da je vršnjačko nasilje među tinejdžerima u porastu svugdje u svijetu znači da smo za našu djecu stvorili veoma nestabilno i nesigurno okruženje. Oni često osjećaju kao da za njih nema mjesta na ovoj planeti.

Još je Frojd govorio da je djete otac čoveka, a mi danas znamo da se uzroci glavnih psihijatrijskih poremećaja nalaze u ranom djetinjstvu i prvim godinama života. Poznato je da velikoj depresiji prethodi prva epizoda u adolescenciji, a to važi i za manično depresivni poremećaj i šizofreniju. Ako počnete da se bavite ovim poremećajima na vrijeme, spriječit ćete veće mentalne probleme u odraslom dobu.

Život u izbjeglištvu postao je realnost za veliki broj djece. Na koji način takvo dramatično životno iskustvo mjenja psihologiju djeteta?

Život djece se mjenja preko noći, ona često istovremeno ostaju i bez porodice i bez krova nad glavom, i nisu u stanju da razmišljaju o bilo čemu drugom sem o pukom preživljavanju. Istovremeno su i na meti trgovaca ljudima i pitanje je sudbine da li će završiti u prostituciji ili na prisilnom radu. I to je trauma koja će obilježiti djete za cijeli život. Zbog toga svi imamo odgovornost da djecu zbrinemo dok se nalaze u našoj zemlji na putu ka boljem životu. Umjesto da vrijeme provodi u izbjegličkom kampu, djete treba da bude u školi ili vrtiću, da vrijeme provodi sa vršnjacima i da se osjeti sigurno. Sigurnost je kamen temeljac mentalnog zdravlja.

Foto: Mina Milenković

Autor: Katarina Đorđević

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top